Četnici su sebe smatrali čuvarima Jugoslavije (što se prilično tajilo desetinama godina), bili su jugoslavenski nacionalisti, čak na sličan način kao što su to bili i komunisti u Titovoj Jugoslaviji. Oni jesu bili velikosrbi, ali uvijek i prvo za očuvanje Jugoslavije, države koja obuhvaća sve Srbe i u kojoj Srbi vladaju. Zato su u svoj pokret pozivali i Hrvate jugonacionaliste.
Četničko nasilje je bilo ogromno već prije II. svjetskog rata, a vrhunac obračuna dogodio se u Kerestincu pokraj Samobora gdje je 14. travnja 1936. ubijeno šest četnika, te tri Hrvata.
Četnička zakletva glasi (srpski jezik):
“Ja (ime i prezime) na ovom svetom četničkom znamenju (kama i revolver), zaklinjem se svemogućim bogom, da ću vrhovnom zapovedniku sve vojne sile, našem Kralju Jugoslavije Petru II svagde i u svim prilikama biti veran, svom dušom odan i poslušan, da ću se za Kralja i Otadžbinu junački boriti, da četničku i vojničku zastavu nigde i nikad neću izneveriti i da ću zapovesti svih pretpostavljenih mi starešina slušati i verno ih izvršavati. Tako mi Bog pomogao! Ako se četničke dužnosti ogrešim, neka me Bog kazni, a kama i revolver tu kaznu izvrše. Amin (Amen)”.
Prvo četničko udruženje u Jugoslaviji osnovano je 1921. u Beogradu. U Hrvatskoj pak četnička udruženja imaju početak još u dvadesetim godinama, davno prije pojave NDH. Bila su ona dio jedinstvenog velikosrpskog pokreta u Kraljevini Jugoslaviji i prema organizacijskom ustrojstvu i prema programskim ciljevima.
Brojne četničke organizacije na tlu Hrvatske tridesetih godina, za vrijeme Jugoslavije, unosile su svojom terorističkom djelatnošću i nasiljem nemir među hrvatsko stanovništvo. Četnici su se, prigodom svojih različitih proslava, oblačili u četničke odore, legitimirali građane, silom ubirali novčane priloge za svoja udruženja, pijančevali i bili krivci mnogih izgreda i napada na Hrvate.
Četnici kao čuvari Jugoslavije
Osnovno programsko načelo četničkih udruženja tridesetih godina bilo je zalaganje za ideju “jugoslavenskog nacionalizma”, tj. “beskompromisnog integralnog jugoslavenstva i unitarizma” (slična frazeologija kao pred Domovinski rat). Drugo programsko načelo bilo je zalaganje za vladare iz dinastije Karađorđevića, što je slikovito izraženo u geslu “Za kralja i otadžbinu”.
Četnički teror naročito se povećao nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marselleu 1934. godine. Sebe su smatrali čuvarima Jugoslavije (baš kao i komunisti boljševičko-partizanske tradicije) i njezina državnog poretka, a Hrvatima su prijetili “da ponekom neće lampa gorjeti “ tj. da će biti ubijeni.
Članovi četničkih udruženja izvodili su raznovrsna nasilna djela: batinanje i ubojstva Hrvata, izazivanje nereda prigodom katoličkih vjerskih praznika, uznemirivanje stanovništva u hrvatskim selima pucanjem iz oružja, razbijanje prozora na katoličkim crkvama i kapelama, palež objekata i sl.
Krvavi obračun u Kerestincu pored Zagreba
Vrhunac razračunavanja s četničkim nasiljem zbio se 14. travnja 1936. prigodom održavanja komemoracije u Samoboru u povodu četničkog ubojstva Hrvata Karla Brkljačića. Među seljacima Hrvatima iz kraja zapadno i jugozapadno od Zagreba pronio se glas da četnici žele ubiti Vladka Mačeka u obližnjem Kupincu. Tisuće Hrvata iz Svete Nedelje, Stupnika, Lučkog, Brezovice i Okića okružili su dvorac u Kerestincu i tražili predaju četnika. Iz dvorca je zapucano i ranjen je lokalni seljak Jurinec. Gnjevni narod je provalio u dvorac i ubio šestero četnika. Kasnije je do okršaja došlo i u Rakitju pored Zagreba gdje je ubijeno četvero ljudi.
29 Hrvata završilo je na sudu, a svi su oslobođeni krivnje (što je dokaz da su sudovi prve Jugoslavije bili neusporedivo slobodniji i demokratskiji od onih druge komunističke). Oslobađajuću presudu su oduševljeno dočekali tisuće Zagrepčana, a kasnije i stanovništvo okolnih zagrebačkih i samoborskih sela.
Poziv Draže Mihajlovića svim ‘poštenim Hrvatima jugoslavenima’
U članstvu četničkih udruženja bili su uglavnom Srbi, i samo manji broj Hrvata, i to iz redova “jugoslavenskih nacionalista”, poglavito Hrvati s područja hrvatskih jadranskih gradova (Šibenik, Krk, Opatija, Sušak, Dubrovnik, Split). Naime, tu je u dijelu javnosti vladalo uvjerenje da su ovi dijelovi Hrvatske oslobođeni od talijanske okupacije nakon Prvog svjetskog rata upravo zahvaljujući naporima dinastije Karađorđevića te da se mogu očuvati samo uz pomoć vojnih snaga Kraljevine Jugoslavije. Zbog toga je u tim krajevima bila snažnija pojava orjunaštva i jugonacionalizma.
Četnici su vrlo rano spoznali da u četnički pokret nije moguće uključiti Hrvate koji su u Kraljevini Jugoslaviji „ispovjedali jugoslovenski nacionalizam“ na programu stvaranja „velike Srbije“, već samo na obnovi onakve Jugoslavije kakva je bila za vrijeme Cvetković-Mačekova sporazuma. Glede toga, kada se četnički pokret obraća Hrvatima jugonacionalistima, onda se uvijek ističe da se on zalaže za obnovu monarhističke Jugoslavije, što je vidljivo iz mnogobrojnih četničkih proglasa i raznih uputa, pa i Draže Mihajlovića. Tako npr. Draža Mihajlović u svojoj uputi od 8. listopada 1942. godine upućenoj vojvodi Dobroslavu Jevđeviću, koji je djelovao na području Hercegovine i Dalmacije, ističe da u obnovljenoj Jugoslaviji moraju živjeti i Hrvati, a kakva će u njoj imati prava da ovisi o njihovu pristupanju četničkom pokretu. S tim u svezi od Hrvata jugonacionalista se traži da likvidiraju Hrvate izdajnike (mislilo se na ustaše i komuniste), jer da su oni radili na rušenju Jugoslavije. U tom pogledu naročito je karakteristična „Poruka – svim čestitim Hrvatima – Jugoslovenima“ objavljena u četničkom glasniku za istočnu Bosnu i Hercegovinu, „Vidovdanu“. Tu se, među ostalim, navodi i ovo (tekst je na integralnom jeziku kojim se Draža Mihajlović obratio Hrvatima):
»Ali, braćo čestiti Hrvati – Jugosloveni, šta vi čekate? Sa koje strane očekujete zoru i pobjedu? Čekate li vi da vam je neko donese? Ko će sprati ljagu koju vam nanese naši izrodi i izdajnici USTAŠE? Ko će oprati hrvatski obraz od sramnog pečata što mu ga udari Ante Pavelić? KO ĆE UVJERITI UVRIJEĐENE SRPSKE MAJKE, SRPSKE ŽENE? SESTRE I SRPSKU SIROČAD DA ZLOČIN I NIJESU DJELO CIJELOG HRVATSKOG NARODA , nego djelo izdajnika i plaćenika?« I zatim dalje: »Svi čestiti Hrvati – Jugosloveni ne smiju više čekati, nego što prije, dok ne bude sasvim kasno, treba da se svrstaju pod slavnu jugoslovensku zastavu, koju tako snažno i ponosito nosi najveličanstveniji vojnik današnjice, naš vođa, naš vitez DRAŽA MIHAILOVIĆ, armijski đeneral. Čestitim Hrvatima mjesto je samo pod njegovom zastavom. Njegovom i nijednom više.«”
Usprkos tim četničkim patetičnim porukama odziv Hrvata jugonacionalista u četnike je bio simboličan, pogotovu u njihove vojne postrojbe. Stoga je četničko vodstvo u Splitu nastojalo 1942. godine stvoriti organizaciju JUGOREP (Jugoslavenski revolucionarni pokret) s ciljem okupljanja bivših pripadnika jugonacionalističkih stranaka i društava, te od takvih Hrvata stvoriti »jugoslavenske legije«. Iz tog razloga određeni manji dio Hrvata pristupio je u četničke postrojbe, a usporedbe radi treba istaknuti da je to bitno manje nego je bio udio pravoslavaca u oružanim snagama NDH.
> Jeste li znali da su 13 generala vojske NDH bili Srbi?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
