15. kolovoza 1995. Banja Luka – pogrom Hrvata s vjekovnih ognjišta od strane velikosrba

Od prijeratnih oko 220.000 Hrvata katolika na području Republike Srpske prema podacima Katoličke Crkve danas živi tek njih oko 12.000. 

U dva dana 14. i 15. kolovoza 1995., u čamcima preko Save u Davor prevezeno 2.000 Hrvata prognanih s banjalučkog područja. Bio je to pravi pogrom starosjedioca Hrvata s njihovih vjekovnih ognjišta.

Prije 24 godine, sredinom kolovoza 1995., počelo je definitivno protjerivanje (pogrom) nenaoružanog, miroljubivog, preostalog nesrpskog stanovništva – Hrvata katolika i drugih – s područja šire banjalučke regije, današnjega sjevernog i sjeverozapadnog dijela entiteta genocidne tvorevine Republike Srpske. To je uslijedilo nakon potpisivanja “Dogovora” o “nesmetanom odlasku civilnog stanovništva s područja RS”.  Sramotni “Dogovor” su u Banjoj Luci potpisali – uime RS dr. Nikola Koljević, potpredsjednik RS, a uime Međunarodnog komiteta crvenog križa (MKCK), odnosno njegovog predsjednika Cornelia Samaruge, njegova zastupnica Lucie Stenthal.

Od prijeratnih oko 220.000 Hrvata katolika na području Republike Srpske prema podacima Katoličke Crkve danas živi tek njih oko 12.000.

Protjerivanje Hrvata iz Banja Luke

“Mi smo u našem gradu i kraju svjedoci da su brojni mirotvorci nasilno protjerani i da im je sve do sada onemogućen održivi povratak u njihova rodna mjesta. Prema međunarodnom pravu, to je zločin – genocid za koji netko mora odgovarati”, rekao je o tom pogromu biskup Komarica.

U samo 15 dana kolovoza 1995. iz banjalučkog kraja protjerano je 20.000 Hrvata i to čamcima preko Save iz Srbca u Davor. Svoj doprinos etničkom čišćenju dao je Međunarodni Komitet Crvenog Križa (MCK) koji je aktivno sudjelovao u protjerivanju pod krinkom spajanja obitelji.

Dok je prije rata živjelo 29.050 Hrvata u banjalučkoj općini, prema popisu iz 1991., danas ih možda ima dvije, najviše tri tisuće – svi ostali su protjerani. U župi Petrićevac bilo je prije rata 6000 Hrvata, a sada ih ima tek 370, uglavnom starijih.

Msgr. Ivo Tomašević lani je iznio zastrašujuće podatke o nestajanju Hrvata katolika u entitetu Republike Srpske iznijevši podatke o kretanju broja vjernika u župama. Između dva zadnja popisa iz Bosne i Hercegovine nestalo je više od 260.000 Hrvata.

U Republiku Srpsku vratilo se samo 5 posto Hrvata. U Posavskoj je županiji 1.400 neobnovljenih kuća Hrvata. Većina je egzistenciju osigurala u Hrvatskoj, Švicarskoj i Njemačkoj.

Valja naglasiti da je i Drugom svjetskom ratu najviše stradao upravo hrvatski narod na ovom području. O tome govori i podatak da je u tom dijelu Bosne  ubijeno čak 73% svih katoličkih svećenika.

Kultura sjećanja – žrtve velikosrpskog genocida u Banja Luci i šire

Bedrudin Gušić, novinar i publicist, kaže da postoje podaci da na području Banje Luke ima oko čak 500 civilnih žrtava rata Bošnjaka i Hrvata (što je puno više od 44 u Oluji), a koji su stradali u pogromima u samog gradu ili na prisilnom radu u logorima i kopanju rovova za srpsku vojsku.

Važno je, ističe on, da se sačuva kultura sjećanja.

U Banja Luci se nisu vodila ratna djelovanja kao za vrijeme Oluje, pa tako ti primjeri u samoj biti nisu usporedivi. Ipak, 80.000 protjeranih Hrvata i Bošnjaka u banjalučkom kraju, kao i 500 ubijenih, pokazuje da su Hrvati i Bošnjaci puno više stradali u mirnoj i ratom nezahvaćenoj Banja Luci nego Srbi u Oluji!

Puno je adekvatnija usporedba Banja Luke sa Splitom, Rijekom i Zagrebom koji su bili izvan ratnih djelovanja – a tamo su stradanja Srba bila minimalna u usporedbi s pogromom u Banja Luci.

Ubijen je i protjeran i ubijen veći broj ljudi iz samog grada, a posebno iz cijele šire banjalučke regije. O tome se šuti i ne priča, niti hrvatski političari, a posebno ne srpski koji niti ne govore o genocidu u Banja Luci i sjeverozapadnoj Bosni

Čak 80.000 Banjalučana, Bošnjaka i Hrvata, otišlo je iz tog grada. Srušeno je svih 16 džamija, ljudi su otpuštani s posla, tjerani iz stanova, slani na prisilni rad. U Banjalučkoj biskupiji srušena je čak 81 katolička crkva, to je broj koji je nevjerojatno velik, jer s druge strane većina pravoslavnih crkava u Hrvatskoj je sačuvana od rušenja. Preko 90 posto katoličkih crkava i sve džamije na području Banjaluke su minirane ili devastirane. Mnogi od oštećenih ili srušenih objekata bili su kulturno povijesni spomenici, pa je teško i procijeniti kolika je šteta nanesena njihovim uništavanjem.

U Banjalučkoj biskupiji nalazi se i selo Briševo, mjesto najvećeg maskara i masovnog ubijanja Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Sveukupni broj žrtava katolika na području Banjalučke biskupije u prošlom ratu iznosi 1054 ubijena Hrvata, a više od polovice su civili!

Ubijeno je čak  614 civila (među njima 7 svećenika i jedna redovnica) i 440 vojnika (pripadnika različitih vojski, najviše HVO-a) ili 910 muškaraca i 144 žene. Najviše sveukupnih žrtava imao je Bihaćki dekanat (386 žrtava) koji je prvi i po broju civilnih žrtava (282), dok je Jajački dekanat imao najviše vojnih žrtava (106). Župa s najvećim brojem ukupnih žrtava je Jajce (136), dok je župa s najviše civilnih žrtava Stara Rijeka imjesto Briševo (81).

Zločini nad Hrvatima Banja Luke imaju svoj kontinuitet od 1941. do 1995. godine

Dr. Ante Orlovac napisao je knjigu „Gubitci Banjalučke biskupije u ratu 1992.-1995.“ Riječ je o svojevrsnom žrtvoslovu Banjalučke biskupije u kojemu je autor poimence popisao sve civilne i vojne žrtve s područja te biskupije u proteklom ratu u BiH.

Izdvojio je neke podatke koji govore o mjestima i okrutnim načinima stradavanja civila i vojnika. Tako se o civilnim žrtvama navodi: izveden iz svoje kuće i ubijen na dvorištu, masakriran i ubijen u vlastitoj kući, obješen u svojoj kući, zaklan od četnika u svojoj kući, poginula od eksplozivne naprave postavljene na prozor njene kuće, izgorjela u svojoj kući koju su zapalili srpski teroristi, ubijen tupim predmetom, ubijen željeznom šipkom, ubijen krampom kod kuće, izboden nožem, ubijen na kućnom pragu, četnici ga odveli od kuće u zatvor gdje je zlostavljan, razapet na drvo u gradskom parku, poginuo na prisilnom kopanju rovova, strašno zlostavljan i masakriran: vezan za hrast i zaklan nedaleko od svoje kuće (oderano mu lice u obliku križa), izveden iz konvoja Crvenog križa i ubijen, ubijen od vojne policije Republike Srpske, ubijen u svojoj kući od srpskih ratnika koji su se vraćali s bojišta, ubijen u živom zidu u koji je bio odveden, ubijen u logoru ili umro od posljedica torture i mučenja u logorima (pa se navode: Keraterm, Omarska, Manjača, Betonara kod Sanskog Mosta, Kamenica kod Drvara, Batković kod Bijeljine), morao po četničkom nalogu skupljati mrtve i voziti u masovnu grobnicu pa strijeljan kao nepoželjni svjedok.

Tragedija Hrvata Banja Luke i šire okolice u Domovinskom ratu samo je nastavak iste priče pogroma i ubijanja Hrvata od strane četnika i partizana u vrijeme NDH, a osobito partizanskog genocida nad hrvatskim narodom nakon završetka II. svjetskog rata kada su mnogi Hrvati završili ubijeni samo zato jer su Hrvati.