Austro-ugarska nagodba je državnopravni akt kojim su 1867. na današnji dan uređeni odnosi između zemalja pod vlašću Habsburgovaca. Nagodbom je Monarhija podijeljena u »kraljevine i zemlje zastupane u Carevinskom vijeću«, kojima su od hrvatskih zemalja pripadale Dalmacija i Istra, te u »zemlje ugarske krune«, u koje su se ubrajale Hrvatska i Slavonija.
Od tog datuma država se zvala Austro-ugarska, a ne Habsburška monarhija ili Austrijsko carstvo.
Hrvatski i ugarski sabor su 1868. sklopili ugovor kojim se uređuje odnos hrvatskih krajeva unutar ugarskog dijela monarhije. Po tom ugovoru Hrvatska je samostalna na području zakonodavstva, uprave, bogoštovlja i nastave i pravosuđa. To ipak nije riješilo problem „hrvatskog pitanja“ u dualističkoj monarhiji.
Nagodba je bila rezultat kompromisa između austrijskih i madžarskih vladajućih krugova nakon turbulentnih vremena građanskih revolucija 1848. Monarhija je postala zajednica dviju država, od kojih je svaka imala ustav i zasebna državna tijela. Zajednički su im bili vladar, koji se zasebno krunio za svaki dio Monarhije, te određeni poslovi (tzv. pragmatički zajednički poslovi): vojska, zastupanje u inozemstvu i za te poslove potrebne financije.
Uz zajedničku vojsku, i u austrijskom i ugarskom dijelu Monarhije, postojalo je domobranstvo, pod zasebnim ministarstvima narodne obrane. Madžari su s vremenom uspjeli postići ustupke u smislu veće samostalnosti, koja se na koncu očitovala i u obliku nekih međunarodnih ugovora. Pravni pisci svrstavali su Nagodbom stvorenu zajednicu pod različite poznate tipove složene države: personalnu ili realnu uniju, federaciju, konfederaciju, odn. kombinaciju tih različitih tipova složene i proste države. U povijesnoj perspektivi bila je to posljednja faza habsburške države.
„Hrvatsko pitanje“ nije počelo u Jugoslaviji
Poznato „hrvatsko pitanje“ statusa Hrvatske i hrvatskog naroda iz vremena obiju Jugoslavije imalo je svoj korijen pod istim imenom još od vremena Austro-ugarske nagodbe, pa i prije. U toj habsburškoj i austro-ugarskoj fazi „hrvatsko pitanje“ možemo podijeliti 4 etape razvoja
1.Faza ilirskoga narodnog preporoda ; u njoj se započelo kulturno ujedinjenje južnih Slavena katoličke vjere s teritorija nekada okupljenih u srednjovjekovnoj Kraljevini Hrvatskoj i Dalmaciji (Regnum Croatiae et Dalmatiae).
Razdoblje od ožujske revolucije 1848. do sloma revolucije u kolovozu 1849., kad je, u doba političkih nemira u Beču i njemačko-madžarskoga sukoba u Carevini, formuliran program ujedinjenja i samostalnosti Trojedne Kraljevine (Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije).
2. Doba stranačkih nacionalnih ideologija u razdoblju od sredine XIX. stoljeća do kraja I. svjetskoga rata. Valja naglasiti da su teritorijalne pretenzije tih ideologija uglavnom nadilazile okvir Trojednice, bilo da su širile vjeru u mogućnost da se svi južni Slaveni ujedine pod hrvatskim imenom (Stranka prava) ili su imale u vidu uspostavu višenacionalne južnoslavenske zajednice s manje ili više izraženim federalnim obilježjima (Strossmayer,Narodna stranka). Potkraj razdoblja proširio se, ponajviše u krugovima školske i sveučilišne mladeži, poseban oblik jugoslavenske ideologije, kojoj su svojstveni jugoslavenski »nadplemenski« nacionalizam i uvjerenje o primatu Srbije u procesu ujedinjenja. Bilo je to posljedica romantičnih ideja o slobodarskoj i naprednoj Srbiji koja je bila oslobođena od gotovo 500 godina turske vlasti.
3. Razdoblje I. svjetskoga rata. S jedne strane, obilježeno je djelatnošću političara i ideologa koji su vjerovali u opstanak Carevine i mogućnost njezina preuređenja na federalističkoj osnovi, što bi rezultiralo stvaranjem južnoslavenske federalne jedinice s teritorijem od Triglava do Sarajeva ili – u skladu s nacionalno radikalnijim očekivanjima – nekom vrstom habsburške »velike Hrvatske«, tj. državom Hrvata i bosansko-hercegovačkih muslimana s granicom na rijeci Drini. S druge strane, u istom su razdoblju djelovali hrvatski političari u emigraciji (Trumbić, Supilo, Meštrović i dr.), koji su, polazeći od predviđanja da Carevina neće preživjeti rat, radili na uspostavi južnoslavenske države Srba, Hrvata i Slovenaca.
Nakon toga problem „hrvatskog pitanja“ širi se na monarhističku Jugoslaviju, NDH i komunističku Jugoslaviju koja je na osobit način bila „tamnica hrvatskog naroda“ i najpogibeljnija država u kojoj se hrvatski narod ikada našao. Za to postoje jaka povijesna, moralna i druga obrazloženja. Definitivnog rješenje „hrvatskog pitanja“ dogodilo se u Domovinskom ratu kada pobjedom nad Srbijom i njenom agresijom na Hrvatsku, ona postaje samostalna država.
