15. travnja 1941. Bijeg Vlade iz Jugoslavije – što je general Simović poručio Hrvatima uoči stvaranja Jugoslavije?

Dušan Simović, foto: commons.wikimedia.org

General Dušan Simović bio je vođa pučista koji je državnim udarom smijenio vlast u Jugoslaviji 1941., postao predsjednikom Vlade i poveo Jugoslaviju u strašan rat koji je odnio preko milijun žrtava među svim narodima te bivše države. Tako je bio izravan sudionik raspada države koju je stvarao.

Malo je poznato da je nakon I. svjetskog rata Simović kao visoki srpski časnik sudjelovao u pregovorima s Hrvatima oko stvaranja nove države. Premda je slovio za umjerenog političara u Srbiji, izgvorio je riječi od kojih se Hrvatima i danas ledi krv u žilama, pa se može s pravom pitati: što tek misle radiklani političari u Srbiji?

 

Napadom Njemačke na Jugoslavije, došlo je do potpunog rasula jugoslavenske vojske na svim bojištima. Najveći dio bio je kružnim prodorima njemačke vojske opkoljavan, razdvajan i zarobljavan. Jugoslavenska vlada, na čelu s pučistom Dušanom Simovićem, napustila je 15. travnja 1941. zemlju.

General Dušan Simović bio je načelu državnog udara koji je bio direktan povod za početak II. svjetskog rata na prostoru Jugoslavije. Time je direktno odgovoran i za sve posljedice rata. Naime, Njemačka i Jugoslavija su netom prije potpisale ugovor kojim je Jugoslavija trebala ostati izvan svih ratnih zbivanja II. svjetskog rata, pa čak i transporta njemačkih vojnih snaga i vojne opreme preko teritorija Jugoslavije. Jugoslavija je trebala biti pošteđena rata kao i neke druge države Europe.

Ali kao i u I. svjetskom ratu, Srbija postaje okidač za strašni rat na prostoru jugoistočne Europe, a sve je počelo pučem u Beogradu 27. ožujka 1941. na čelu s Dušanom Simovićem.

Dušan Simović, kao predsjednik Vlade, i načelnik Vrhovnog stožera vojske Jugoslavije u travanjskom ratu imao je mnogo problema. Prvo dolazi do sloma na bojištu, a zatim do raspada Vlade, jer su nekolicina ministra podnijeli ostavke. Simović je sa svojom Vladom pobjegao iz Beograd u Nikšić , gdje je 13. travnja 1941. godine održana posljednja sjednica Vlade pred odlazak iz zemlje.

Dva dana kasnije, Simović odlazi iz zemlje 15. travnja 1941. zajedno sa svojom ženom i bratom. Poslije dočeka u zrakoplovnoj luci “Agrenion” u Ateni, engleskim zrakoplovom odlazi u London. U inozemstvu ostaje na mjestu predsjednika Vlade sve do čuvene Kairske afere, kada je smijenjen 11. siječnja 1942. godine. Igrom sudbine, taj isti Simović se bez problema vraća iz Londona u Titovu Jugoslaviju 1945. godine i sudjeluje kao svjedok na suđenju Draži Mihailoviću 1946. godine.

Sve to usprkos tome što je bio general monarhističke i kraljeve Jugoslavije, pripadnik „omražene buržoazije“ i kraljev vjerni čovjek. Sve to su komunisti navodno prezirali po ideološkoj osnovi, ali ne kod Srba, nego kod – Hrvata. Simović se, kao i brojni drugi Srbi bez problema se vratio u komunističku diktaturu druge Jugoslavije i mirno živio u Beogradu do smrti. U isto vrijeme, komunisti i partizani su počinili genocid nad Hrvatima: ne samo nad zarobljenim vojnicima, već i bilo kome od Hrvata tko je bio označen državnim neprijateljem po bilo kojem kriteriju (ubijali su žene, djecu, časne sestre, starce, civile).

Dušan Simović je spadao među umjerenije članove Vlade Jugoslavije u Londonu, pa je stoga smijenjen 1942. godine. Na njegovo mjesto je došao radikalni velikosrbin Slobodan Jovanović, dok je na mjesto ministra obrane na toj sjednici postavljen militantni  velikosrbin i zločinac par Excellance u Europe – četnički vojvoda Draža Mihailović.

> Četnici postali službena vojska Jugoslavije, a Draža Mihalilović ministrom obrane u Vladi Jugoslavije

Radi svjesnosti Hrvata, o kakvom radikalnom velikosrpstvu je u Srbiji bila riječ u prvoj Jugoslaviji, donosimo riječi generala Simovića uoči stvaranja prve Jugoslavije 1918. godine, a tiču se Hrvatske i Hrvata, te njihovog položaja u Jugoslaviji.

Na prvom sastanku s članovima Narodnog vijeća, 12. studenoga 1918., nakon što je Ivan Lorković, prvak hrvatskoga krila Hrvatsko-srpske koalicije, objasnio kako je na teritoriju odcijepljenom od Austro-Ugarske stvorena Država SHS, priznata i od srpske vlade, general Simović je na to odgovorio:

„Kao vojnik, mogu Vam reći ovo: Srbija, koja je u ovom ratu dala jedan i pol milijun žrtava (još jedna laž velikosrba op.) za oslobođenje i ujedinjenje svoje jednokrvne braće preko Dunava, Save i Drine, ne može ni u kom slučaju dozvoliti, da se na njenim granicama formira neka nova država, koja bi u svoj sastav uzela sve njene sunarodnjake i da, posle četverogodišnjih muka i potpunog poraza neprijatelja, ostane u pozadini i sve plodove dobivene pobjede prepusti drugome koji je u ratu sudjelovao na neprijateljskoj strani. Srbiji po pravu oružja, a na osnovu ugovora s Mađarskom koji je potpisao vojvoda Mišić, kao opunomoćenik zapovjednika Savezničkih vojski na Solunskom frontu; generala Franchet d’Espereya, pripada sljedeći teritorij: Banat do linije Horgoš-Subotica-Baja; Baranja do linije Batasek-Pečuj-Barč i dalje rijekom Dravom do Osijeka; Srijem i Slavonija do linije željeznice pruge Osijek-Đakovo-Šamac; cijela Bosna i Hercegovina i Dalmacija do rta Planka (kod Rogoznice između Splita i Šibenika). Izvan tog teritorija, možete se opredjeljivati po volji: da idete sa Srbijom ili da formirate svoju posebnu državu.”

Na temelju ovih zahtjeva postavljen je ultimatum Hrvatima na teritoriju koji bi se trebao pripojiti Srbiji, a ako se to ne dogodi u svojoj izjavi je najavio vojničke sankcije prema Hrvatima i ostalim narodima koji su živjeli na tom zamišljenom teritoriju Velike Srbije.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr