Izvadak iz knjige ‘Devedeset dana od Bleiburga’ napisane na temelju osobnog svjedočanstva i života Mile Brčića, sudionika bleiburške tragedije i križnog puta:
“Na mostu su ostala ležati tijela žena, djece, muškaraca u civilnim odijelima te vojnika u raznim odorama, koji su na svoju nesreću bili stigli do čela kolone. Bilo je tu više od stotinu mrtvih. Kad su partizani vidjeli da se kolona vratila natrag, počeli su kupiti mrtva tijela i bacati ih s mosta u Dravu, kako bi omogućili prolaz koloni prema Mariboru, iako je među mrtvim tijelima na mostu bilo i ranjenih, partizani su ih istim postupkom pobacali u hladnu i mutnu rijeku”
Civili su izbjegli prema Bleiburgu u strahu pred partizanima, i nisu sudjelovali u ratu i vojnim postrojbama. Sada, nakon što se nisu uspjeli dokopati Zapada, samo su se očajnički htjeli vratiti svojim domovima. U jednom trenutku na silu su probili partizanski kordon i pokušali prijeći most, piše komunistickizlocini.net
Partizani su ih počeli udarati kundacima pušaka, a kada su uvidjeli da neće uspjeti zaustaviti masu, brzo su se povukli prema izlazu s mosta, a potom su iz strojnica otvorili vatru prema čelu kolone, u kojoj je bilo dosta žena i djece, pomiješanih s vojnicima koji su stigli sa začelja. Odmah je nastao jauk i plač ranjenih, a kolona se počela povlačiti prema natrag.
Na mostu su ostala ležati tijela žena, djece, muškaraca u civilnim odijelima te vojnika u raznim odorama, koji su na svoju nesreću bili stigli do čela kolone. Bilo je tu više od stotinu mrtvih. Kad su partizani vidjeli da se kolona vratila natrag, počeli su kupiti mrtva tijela i bacati ih s mosta u Dravu, kako bi omogućili prolaz koloni prema Mariboru, lako je među mrtvim tijelima na mostu bilo i ranjenih, partizani su ih istim postupkom pobacali u hladnu i mutnu rijeku koja ih je brzo prekrila i odnijela nizvodno, a njihovi vapaji i krici usjekli su se u sjećanje onom mnoštvu koje je čekalo na prijelaz preko mosta.
– Majko moja, majko moja – plakao je ranjeni dječak od nepunih sedam godina. Ubrzo su stigla dvojica partizana, jedan ga je od njih uhvatio za noge, a drugi ispod pazuha i bacili su ga nemilosrdno u hladnu rijeku kao i njegovu mrtvu majku prije njega. Mile je promatrao cijeli događaj kojih pedesetak metara dalje prije ulaza na most. Imao je sreću da je zaostao i da nije stigao među prvima.
Što će biti od nas kada ovako ubijaju žene i djecu? – reče zabrinuto jedan vojnik iz Miline grupe.
Izgleda da su ovo sve uvozni partizani – prokomentira visoki i krupni mladić u domobranskoj odori koji je stajao ispred Mile.
Nismo trebali baciti oružje – uključiše se i drugi u razgovor, očito pogođeni ovim krvavim prizorom.
Kolona je uskoro krenula naprijed. Partizani koji su sada imali brojno pojačanje vršili su kontrolu na mostu, oduzimali su stvari, predmete i izdvajali vojnike, osobito one u ustaškim odorama. Mile je s grupom zrakoplovaca uspio proći kontrolu na mostu bez problema, budući da je zapovjednik predočio potvrdu o suradnji s Narodnooslobodilačkim pokretom. Nakon što su prešli most, svrstani su u kolonu prema Mariboru.
Pogledavao je prema naprijed i natrag i nigdje nije mogao uočiti početak ni kraj kolone.
Cesta prema Mariboru, koja je bila nekih pet-šest metara široka, bila je puna vojnika i civila. S obje strane ceste na udaljenosti ne većoj od deset metara raspoređeni su partizani naoružani uglavnom ruskim strojnicama PPSh-41. Odmah do njih, također s obje strane ceste, ali udaljena dvadesetak metara, osiguranje kolone vršila je konjica. Bili su to uglavnom partizanski oficiri i podoficiri, što se moglo vidjeti po tome kako su izdavali zapovijedi. I oni su bili naoružani automatskim oružjem.
Na cesti su hrvatski vojnici, vojnici drugih naroda i civili u koloni smrti bili zbijeni jedan uz drugog tako gusto da nisi mogao pasti na cestu i da si htio. Ritam je bio ubitačan. Više se trčalo nego hodalo. S obje strane ceste partizani su udarali kundacima strojnica i pušaka kako su koga dohvatili. A koga će udariti nego one koji su zaostajali i bili najslabiji. – Brže, Brže, da vam majku ustašku! – psovali su i derali se kao bikovi uz cestu.
Onaj tko se usudio samo jedan metar izići iz kolone izvan ceste odmah je bez milosti bio ustrijeljen.
Hoćeš li im oprostiti Bleiburg
Tebe su, Gospodine, lažno sudili i osudili.
Umornu vojsku koja je položila oružje,
nisu niti pokušali suditi.
Hoćeš li im, Gospodine, oprostiti Bleiburg
iako su znali što čine.
Tebe su, Gospodine, položili u novi Josipov grob.
Njihove kosti leže razasute po tuđim
tamnim šumama i jamama.
Kamo da cvijeće položimo i svijeću upalimo.
Hoćeš li im, Gospodine, oprostiti Bleiburg
iako su znali što čine.
Tebi je, Gospodine, Šimun pomogao nositi križ.
Na njihovom križnom putu od Bleiburga
stajali su samo njihovi krvnici.
Hoćeš li im, Gospodine, oprostiti Bleiburg
iako su znali što čine.
Uzalud su majke čekale svoje sinove,
Uzalud su djevojke čekale svoje ljubavi,
Uzalud su dječja usta dozivala svoje očeve.
Uzalud su hrvatska polja čekala svoje ratare.
Znam da je u tebe, Gospodine, veliko milosrđe i praštanje.
Zato te ozbiljno i pitam:
Možeš li im ikada oprostiti Bleiburg iako su znali što čine.
Izvadak iz knjige “Devedeset dana od Bleiburga” napisan na temelju svjedočanstva Mile Brčića rođ. 1921. godine u Gali – Otok Dalmatinski, sudionika Bleiburga i „križnog puta“ (Ante Brčić, Devedeset dana od Bleiburga, Gala, 2009. godina).
Cijelu knjigu možete pročitati ovdje
Intervju sa Milom Brčićem, koji potvrđuje da su zvjerstva partizana bila i gora od najgorih zločina, nešto nezamislivo ljudskom umu, da su ubijanja partizana bile čista mržnja prema svemu hrvatskom, ubijanje bez milosti koje nema nikakve veze niti s ratom niti bilo kakvom ljudskošću, već samo zvjerskom, dijaboličnom i preverznom mržnjom; o tome možete pročitati na stranicama ferata.hr ili stranicama Časopisa srednje strukovne škole Josip Jelačić u Sinju (str. 34-39):
“Popodne nan je javilo da je potpisana bezuvjetna kapitulacija, da damo svo oružje i da se pridamo partizanima. Velik broj vojnika i civila već se uputio prema slovenskoj granici. Tako smo odlučili i mi da se vraćamo kući. Puton smo naišli na autobus koji je zapeo u blato. Uspili mi njega izgurat’ i nas petn’estak je uskočilo i uputilo se prema Sloveniji. Nismo se dugo vozili, taman na ulazu u Sloveniju zaustavila nas je partizanska patrola: „Ajmo bre, izlazite il’ nastavite pešice,“ a svaki naoružan do zuba.
Mi izašli i uputili se dalje prema Dravogradu. Uz cestu san primjetio desetak vojnika u plavim odorama zrakoplovstva NDH. Uputio san se prema njima da ih pitan šta oni jedini side dok svi drugi žure prema Dravogradu. Odgovorili su mi da čekaju zapovjednika koji je isto iz Sinja, točnije iz Donjih Glavica. U toj gužvi san se udaljio od svojih suboraca i više ih nisan moga’ nać’. Kad je zapovjednik doša’, odma’ mi je da’ njihovu odoru koju su imali u pričuvi, jer kad bi me partizani vidili u njemačkoj odori koju san do tad ima na sebi, odma’ bi me ubili. Ponudio meni zapovjednik da nastavin s njima put i ja bez razmišljanja prihvatio. Kad smo došli u Dravograd, na mostu su nas dočekali partizani koji su tili odvojit’ žene i dicu od muških.
Ljudi su se opirali, a partizani su izvadili strojnice i zapucali. Kako bi ostali mogli proć’ prema Mariboru, sve su te jadne mrtve priko mosta bacili u Dravu. Uz cestu je sidilo ranjeno dite, nije imalo ni 7 godina ima i viče: „Majko moja!“ Partizani ga uzeli i bacili za materon u Dravu. Govorimo mi među sobon: „Šta će s nama napravit’ kad ‘vako ubijaju jadne žene i dicu?!”
Šta smo više ‘odali, sve više je bilo mrtvih uz cestu. Jedna žena sidila je uz cestu s diteton od nekih 3 do 4 godine, sirota, zagrlila ga i spustila glavu prema podu. Odjedanput se začuo rafal iz strojnice, a žena i dite su ostali ležat’ na cesti. Neko povika: „Ej bre, ti u plavim! Dolazi ‘vamo! Skidaj bre tu uniformu!“ Ja skinio sve i osta’ samo u košulji, a on mi da’ svoje gaće pune rupa po kolinima. Najviše mi bilo ža’ njemačkih cipela, a umisto njih dobio neke gumenjake. Dok san se provlačio prema čelu kolone, iz vida san izgubio i grupu zrakoplovaca kojima san se priključio prije Dravograda. A uz cestu sve puno mrtvih… Žene, dica, civili, vojnici svih odora... Mislin sam u sebi… Majko Božja, pa zar ni komadića zemlje uz cestu, od Dravograda do Maribora, neće ostat koji nije natopljen hrvatskom krvlju.
Ni kolona nije mogla prolazit’ od leševa koje su prostreljali na cesti, jer nisu mogli stat na livadu. Konji su osjetili miris krvi i nisu tili naprid. ‘Ko je krenio zaobić’ mrtve suborce, odma’ bi bio streljan. Partizan je s live strane ceste sa strojnicon u ruci vika’: „Gazi bre gubo gubu! Napred ili pucamo! Gazi gubu!“…”
(dio intervjua Mile Brčića o ubijanju žena i male djece na mostovima Drave)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
