Dr. Josip Frank bio je gotovo jedini glas savjesti i razuma hrvatskoga naroda u ono teško vrijeme. No, ostao je neshvaćen, a do danas još uvijek nepriznat od Hrvata. Ali on je ispunio svoju dužnost: ukazivao je na zlo koje Hrvatskoj njezini vlastiti sinovi spremaju. U javni život ušao je kao bogat čovjek, a umro je kao siromah. Sav svoj imetak razdao je promičući hrvatske nacionalne interese.
Tamo gdje drugi nisu vidjeli ili nisu imali vizije (kao veliki jugoslavenski krug oko Frana Supila i drugih), ovaj politički genij, u složenim odnosima tog vremena, vidio je dalekosežno hrvatsku državu kao nužnost opstanka i procvata hrvatskog naroda.
Akademik Dubravko Jelčić u svojoj knjizi “Politika i sudbine” (1995.) zaključuje: “Josip Frank, na žalost, zahvaljujući djelomice i žalosnom hrvatskom političkom sljepilu, nije došao na vlast. A da kojom srećom jest, možda bi srpski računi na hrvatskome tlu bili već tada zauvijek prekriženi. Možda bi taj lukavi političar uspio stvoriti konstelacije u kojima bi se izbjegla hrvatska katastrofa 1918. godine.”
Josip Frank rođen je 16. travnja 1844. u židovskoj obitelji u Osijeku, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Njegov otac bio je nakladnik prvih novina na njemačkom u Osijeku, “Die Drau”. S 18 godina prešao je na katoličku vjeru. Studij prava završio je u Beču, gdje je stekao i doktorsku titulu. U Zagrebu je 1877. počeo izdavati oporbene dnevne novine “Agramer Presse”, a 1886. “Agramer Tagblatt” – također na njemačkom jeziku, da bi se u cijeloj Austro-Ugarskoj monarhiji saznalo za društveno-političke nevolje, koje su vladale hrvatskim zemljama.
Progoni dr. Josipa Franka od Budimpešte i hrvatskih “mađarona”
Po nalogu Budimpešte Frank je bio izvrgnut progonima državnih vlasti u Zagrebu, te je izlaženje novine “Agramer Tagblatt” obustavljeno. Potom je Frank počeo izdavati oporbeni list na njemačkom pod imenom “Kroatische Post”; međutim, i ovaj posljednji list kao i list “Branik”, kojeg je kasnije izdavao u Osijeku, zadesila je ista sudbina.
Velik ugled stekao je kao stručnjak za javne financije. Osobitu pozornost skrenuo je na sebe s brošurom na njemačkom, “Die Quote Kroatiens”, u kojoj je iznio uzroke za teško financijsko stanje u Hrvatskoj. Godine 1880. Frank je izabran u Skupštinu grada Zagreba, gdje se poglavito posvetio pitanjima o investicijskim zajmovima, a 1884. izabran je u izbornom kotaru Vojni Križ u Hrvatski sabor, gdje se također bavio financijskim temama.
Članom Stranke prava postao je 1890., a dvije godine kasnije uređivao je stranačko glasilo “Hervatska”. Nakon raskola u stranci 1895. je kao čelnik kluba dr. Ante Starčevića zdušno podržavao zahtjeve radničkih organizacija. Na njegovu inicijativu sagrađen je iste godine “Starčevićev Dom” u Zagrebu preko puta glavnog kolodvora.
Zahtijevao je ukidanje dualizma kao državnoga sustava u Austro–Ugarskoj monarhiji i ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u jednu, od Austrije i Ugarske nezavisnu, državnu cjelinu.
Oštra borba protiv srpske promidžbe i jugoslavenskih ideja Frana Supila
Vrlo oštru borbu vodio je dr. Josip Frank protiv jugoslavenske i srpske promidžbe u Hrvatskoj (rak-rana Hrvatske od Frankovih vremena do danas, op.). Ta se promidžba naročito razmahala nakon 1903., kada su Karađorđevići državnim udarom došli na vlast u Srbiji, ali nije zanemariva ni prije toga. Uz tu promidžbu pristaju i mnogi hrvatski političari, posebno predvođeni Franom Supilom kao ideologom politike tzv. novoga kursa. Tu jugoslavensku, protuhrvatsku politiku Frana Supila i njegovih istomišljenika Frank i njegove pristaše argumentirano pobijaju, ukazujući na propast koju takva avanturistička politika neminovno donosi Hrvatskoj.
Na žalost, nisu ga poslušali.
Fran Supilo i njegovi istomišljenici gurnuli su Hrvatsku u najveću katastrofu u njezinoj povijesti.
U svojoj borbi dr. Josip Frank nije zanemario ni običnoga, maloga čovjeka – radnika i seljaka. Nastojao je da im osigura život dostojan čovjeka. Zato se borio za skraćenje radnog vremena na osam sati i za uvođenje općega i jednakoga prava glasa. Organizirao je radnike i pokretao izdavanje radničkih novina, kako bi se organizirani i politički osviješteni radnici, uz nacionalne ciljeve, borili i za svoje staleške probitke.
Dr. Josip Frank bio je gotovo jedini glas savjesti i razuma hrvatskoga naroda u ono vrijeme. No, ostao je neshvaćen, a do danas još uvijek nepriznat. Ali on je ispunio svoju dužnost: ukazivao je na zlo koje Hrvatskoj njezini vlastiti sinovi spremaju. U javni život ušao je kao bogat čovjek, a umro je kao siromah. Sav svoj imetak razdao je promičući hrvatske nacionalne interese.
Dr. Josip Frank, politički genij i vizionar, umro je kao siromah i idealist 1911. godine u Zagrebu ne dočekavši svoj san – slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
