18. lipnja 1924. rođena Nela Eržišnik – hrvatska glumica i komičarka

Foto: snimka zaslona

Nela Eržišnik, (pravo ime Nevenka), rođena Maras, hrvatska glumica, estradna umjetnica i komičarka, rođena 18. lipnja 1924., u Banja Luci, umrla 13. kolovoza 2007., u Voloskom. Završila Zemaljsku glumačku školu u Zagrebu 1949. Bila je stalna članica zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta (1949-53) i Dramskoga kazališta “Gavella” (1954-67).

Istaknula se kao Petrunjela u “Dundo Maroje”, M. Držića, kao Bara u “Svoga tela gospodar”, S. Kolara, Stara u predstavi “Stolice”, E. Ionescoa, kao gospođa Alving u Ibsenovim “Sablastima”, te kao Živka u “Gospođi ministarki”, B. Nušića.

Na filmu nastupala uglavnom u epizodnim ulogama; jedna joj je od zapaženih uloga u filmu Svoga tela gospodar (F. Hanžeković, 1957). Nastupala i na radiju i televiziji kao autorica i izvođačica humorističkih tekstova, a osobito su popularni njezini komični likovi Marice Hrdalo i Tetke Ikače. Autorica je dramatizacije romana Tonkina jedina ljubav A. Cesarca i komedije Tata, udajem se za crnca.

Za vrijeme Domovinskog rata podržavala je obranu domovine. Početkom 2000-ih privukla je pozornost otvorenim pismom što ga je poslala Miodragu Petroviću Čkalji, srpskom komičaru, kad je čula da njezin kolega i komičarska legenda nekadašnje Jugoslavije trpi krajnje siromaštvo kao zaboravljeni umirovljenik u Beogradu.

Pročitajte dijelove tog pisma koje je odasjavalo dušu Nele Eržišnik:

Nitko te neće izbaciti iz moje duše!

Dragi Čkalja, pročitala sam u novinama vijest koja me se tužno dojmila: “Čkalja gladuje”. Znam da novine pretjeruju, iskrivljuju pa i lažu, ali ponekad i objave istinu, radi koje ih ljudi inače kupuju i čitaju. Svjesna svih mogućih i nemogućih interpretacija ovog pisma, ipak se odlučih da ti se javim. Ni po babi ni po djedovima, već po onoj žici-šaljivici, koja nam je od Boga podarena kao da nas je ista majka rodila. Neću nikada zaboraviti naše susrete na snimanju dječje TV-serije “Koliko je sati”, za koju je scenarij napisao prerano preminuli pjesnik Dušan Radović, a režirao ju je Englez kojem sam zaboravila ime. Da režiju nije preuzeo Englez, možda ja nikada ne bih bila tvoja partnerica, kao što bi ti, htjela bih vjerovati, u Hrvatskoj bio moj partner, bez obzira na režiju. Ali to već spada u politiku i tebe s tim ne želim opterećivati.
Možda si čuo da sam ja devedesete ušla u politiku, ali, vjeruj mi, nikada u politikante, pa ni u političare. Moje histrionsko srce gonilo me da se svrstam u one nesvrstane koji su vapili za slobodnom Hrvatskom. I to je sve. Poprilično velika fotogafija tvoja i moja, glava do glave, obje nekako nalik na tužnog harlekina, visi na zidu moje glavne sobe, na najuočljivijem mjestu, i, nemoj se naljutiti, prijatelju, uz Franju Tuđmana koji je kriv samo zato što je Hrvatskoj donio slobodu. Gotovo. O politici više ni riječi, jer mi se ogadila, razočarala me i razočarana ću umrijeti. Odnijet ću svoj smijeh u zemlju znajući da će se i dalje smijati ptice na mome grobu

…Ovo pismo mogla sam nadušak napisati, jer ti, Miodraže, nisi u onim danima osamostaljenja Hrvatske i krvave agresije na nju ponižavao, vrijeđao i napadao moju Domovinu. Sigurna sam da ti izraz lica u to vrijeme nije bio vragolast kao nekad, nego pomalo nalik na ovaj s moje fotografije, začuđen kao i moj! Ovo bi pismo htjelo izbjeći svaku “političku notu” i daleko je od nekog pokušaja umjetnog zbližavanja, kao što čine Rade Šerbedžija i njegova svita, pa i naš Vitez, bivši hrvatski ministar kulture, koji me nikada nije pitao kako živim.
Štuje te i divi ti se do smrti,
Nela

Cijelo pismo možete pročitati ovdje

 

Izvor: narod.hr