18. prosinca 1929. kardinal Jozef Glemp – kako je Poljska izašla iz komunističkih okova i što Hrvatska mora napraviti da krene tim putem?

Poljska je definitivno imala drugačiji i ulazak i izlazak iz komunističke diktature od Hrvatske. Već desetak godina je Poljska u središtu otpora bruxelleskom centralizmu i politici nametanja gotovih odluka, svjesna da kao snažna nacionalna i katolička država stoji na čelu ‘pokreta otpora’ osovini Merkel-Macron i njihove vizije Europe kao centralizirane nadnacionalne super-države.

Može li se Hrvatska pridružiti Poljskoj u borbi protiv EU centralizma i diktata “velikih”, za bolju budućnost Europe: za demokraciju, nacionalne, vjerske i građanske slobode, za slobodu govora i pisanja, te ravnopravnost svih naroda i građana Europe?

Glemp, Józef, poljski kardinal (Inowrocław, 18. prosinca 1929 – Warszawa, 23. siječnja 2013). Svećenik od 1956, od 1979. biskup Warmije, od 1981. nadbiskup Gniezna i Varšave i primas Poljske, od 1983. kardinal. Podupirao sindikalni i politički pokret Solidarnost, zajedno s L. Wałęsom pregovarao s vladom o ukidanju zabrane sindikata, o narodnim zahtjevima i demokratizaciji. Zalagao se za prekid sukoba i mirno političko rješenje u zemlji. Mudrim postupcima pridonio općim izborima 1989. i stvaranju koalicijske vlade.

Svi znamo da je kraj komunističke diktature bio bitno različit u Poljskoj i Hrvatskoj. Poljska kreće u postkomunističku tranziciju kao samostalna država riješena raskrstiti s komunističkom prošlošću, s vodstvom koje je svjesno ključne uloge ekonomske transformacije, i bez izražene vanjske prijetnje. Naime, komunističko carstvo SSSR je bio na koljenima i blizu raspada: s Gorbačovom na čelu, a ne zapjenjenim velikosrbima i Slobodanom Miloševićem. Hrvatska u isto vrijeme tek treba izboriti samostalnost u strašnom ratu protiv komunističko-velikosrpskog hegemonizma. Kod nas su pitanja gospodarske transformacije bila u drugom planu, jer se sam opstanak našao pod znakom pitanja, dok je Poljska već od početka krenula u smjeru ekonomske transformacije, premda ne posve i sasvim očuvana od komunističke tajkunizacije.

Naime, u gotovo istom trenutku kada se u Poljskoj održavaju prvi demokratski izbori na kojima na vlast dolaze reformatori, Slobodan Milošević drži agresivni i huškački ratni govor na Gazimestanu koji ujedinjuje sve bitne srpske institucije iza hegemonističkog programa Velike Srbije, te najavljuje i motivira srpski narod za rat. Bila je to svojevrsna točka koja će za dulje vrijeme, barem do 1995., odrediti razlike u razvojnim putanjama Hrvatske i Poljske.

Bitan faktor otpora komunizmu u Poljskoj – Katolička Crkva i utjecaj europske kulture

Autonomija Katoličke crkve bila je bitan faktor čuvanja disperzije moći i utjecaja u razdoblju komunizma. Crkva je relativno autonomno djelovala u društvu čak i u godinama vojno-komunističke diktature osamdesetih, a i ranije, premda je bila izložena progonima komunističke diktatuture.

I njemački je utjecaj u Poljskoj kroz povijest bio izrazito jak. Ne samo u negativnom smislu, već i onom pozitivnom Gdanjsk, Torun, Wroclaw i Szczecin bili su napredni Hanzeatski gradovi, još od ranoga srednjeg vijeka integrirani u sjevernoeuropski sustav obrtništva, financija i trgovine. Upravo je Gdanjsk (Danzig) bio mjesto gdje će 1980. početi velika pobuna protiv komunističkog režima.

Osim toga, južni dio Poljske s veličanstvenim Krakovom (poljska Atena), glavnim gradom Poljskog kraljevstva u srednje vijeku, je od 18. stoljeća bio dio Habsburške monarhije i jedan od središta srednjoeuropske kulture, te središte katoličanstva ovog dijela Europe.

Poljska povijest, raznolikost i djelomična autonomija nekih dijelova društva dovela je do buntovništva i odbacivanja nametnutog komunizma mnogo prije poznatog osnivanja sindikata Solidarnost 1980 godine . Prvi sukobi s policijom u kojima su ginuli ljudi dogodili su se još početkom sedamdesetih godina upravo u brodogradilištu u Gdanjsku, čime je posijano sjeme kasnijeg antikomunističkog pokreta. Nezadovoljstvo je eruptiralo u Gdanjsku 1980. godine.

Pobuna protiv komunizma

Solidarnost se nakon početnog uspjeha vrlo brzo širila Poljskom. Otvaraju se podružnice i organiziraju štrajkovi kojima se priključuju i studenti koji traže autonomiju sveučilišta. Gospodarstvo se našlo u velikom padu, a nakon pojave nestašica osnovnih prehrambenih artikala, Solidarnost širom zemlje organizira takozvane „štrajkove gladi“ kojima se priključuje velik broj građana.

Solidarnost u prvom naletu nije došla ni blizu prilike da rješava ekonomska pitanja društva. Uzdrmani režim je uz izdašnu pozadinsku pomoć SSSR-a u prosincu 1981. uveo vojnu diktaturu na čijem se čelu našao general Jaruzelski (kojeg će Putin odlikovati u Moskvi 2005., navodno za zasluge u Drugom svjetskom ratu). Nakon toga uslijedili su komunistički progoni i hapšenja čelnika Solidarnosti i njihovih obitelji.

Pokret je pod udarom vojno-komunističkog režima oslabio.

Provodila se strahovlada praćena propagandnom kampanjom „uvođenja reda“. Za ekonomske poteškoće optužuju se protivnici režima i vanjski elementi. Na prvom se mjestu ističu SAD i Njemačka. Procjenjuje se da je u toku 1982. ukupno uhapšeno između 15 i 20.000 ljudi.

Kardinal Glemp i Katolička Crkva organiziraju široku mrežu pomoći za progonjene Poljake

Kada je izgledalo da je režim odnio konačnu pobjedu, na scenu je stupila katolička crkva. Nadbiskup Glemp organizirao je široku mrežu pomoći za sve uhapšene i njihove obitelji, što je učvrstilo socijalnu koheziju i ustrajnost protivnika komunističke vlasti. O snazi crkve u Poljaka svjedoči i činjenica da Glemp uspijeva organizirati pastoralni pohod Ivana Pavla II., a vojni režim dopušta susret Pape i Walese (koji je danas pod optužbama da je surađivao s komunističkim službama, i Hrvatska bi trebala pokrenuti slične procese, op.). Papa Poljak usred te i takve Poljske drži veliki govor u kojem ističe da je pravo na političko organiziranje prirodno pravo, a da je uloga države samo da to pravo čuva.

Razdoblje 1983.-1988. u političkom smislu nije bilo toliko uzbudljivo kao prethodno. Režim se konsolidirao i sačuvao kontrolu, ali nije uspio pokrenuti gospodarski rast. Realni dohodak po stanovniku kontinuirano pada osamdesetih. Solidarnost i oporba učvršćuju organizacijsku strukturu u ilegali i inozemstvu. I čekaju priliku. Masovni štrajkovi ponovo izbijaju 1988. godine. Tada je SSSR već na izdisaju. Svi znaju da pod upravom Gorbačova više nema ni ambicije ni snage za intervenciju.

Prvi izbori u Poljskoj – pad komunizma

U lipnju 1989. u Poljskoj se održavaju prvi višestranački izbori s druge strane Željezne zavjese. Solidarnost, sada politička stranka, odnosi pobjedu. Tadeusz Mazowiecki iz Solidarnosti postaje premijer, a Lech Walesa će godinu dana kasnije na predsjedničkim izborima postati prvi demokratski izabrani predsjednik Poljske (1990.-1995.).

U isto vrijeme Srbija i JNA pokreću brutalnu agresiju na Hrvatsku i počinju imperijalističke ratove za stvaranje Velike Srbije.

Isto onako, kako je komunistički put Poljske bio različit od Hrvatske, tako je i njen postkomunistički bio bitno drugačiji. Poljska je praktički nasilno okupirana nakon II, svjetskog rata od strane Crvene Armije, ali je imala svoju državnost i samobitnost u okviru komunističkog sustava. Hrvatska je postala dio Jugoslavije, a Hrvati narod osuđen na komunistički genocid, kao i zatiranje bilo kakve nacionalne svijest i narodne hrvatske samobitnosti. Dok Poljska kao neovisna država kreće u bolje sutra i barem djelomično kroz lustraciju se rješava komunističkih vlastodržaca, Hrvatska kao dio Jugoslavije biva izložena brutalnoj agresiji, a shodno tome propušta neophodnu lustraciju.

Poljska provela lustraciju – HDZ je opstruira od početka do današnjeg dana!

Glavni krivac za neprovođenje lustracije je stranka HDZ, koja je vladala Hrvatskom čak 20 od 28 godina!

Naravno, to je zbog toga što je stranka HDZ od samih početaka premrežena brojnim kadrovima koji su bili dio komunističkog sustava. Sam HDZ se nikada nije potpuno odmaknuo od baštine komunizma, a ponajviše je to bilo vidljivo što je najljepši gradski trg glavnog grada Zagreba nosio ime komunističkog zločinca Josipa Broza. To je trajalo od 1990. pa sve do 2018. i pojave političkog pritiska stranke Nezavisni za Hrvatsku kada je ta ogromna sramota konačno maknuta iz središta Zagreba, a Josip Broz smješten u povijest.

U Poljskoj je bilo sve drugačije, oni nisu imali probleme te vrste, osobito kada je PiS preuzeo vlast u zemlji.

Poljska je danas predvodnica uspješne ekonomije i napredne demokracije u velikim dijelom posrnuloj Europi. U isto vrijeme neuspješnom ekonomijom Hrvatske i deficitarna demokracijom i danas vladaju (post)komunistički tajkuni i njihovi potomci, držeći hrvatski narod kroz dvije velike političke stranke, HDZ i SDP, u okovima – postkomunizma!

Poljska je ujedno i predvodnica Višegradske skupine, četiri uspješne države Europe koje se bore protiv centralističkog tutorstva Bruxellesa. Višegradska skupina i njeno odbacivanje od strane Hrvatske još je jedan veliki promašaj hrvatske diplomacije i političkog vodstva, te u nedostatku vizije ostavlja Hrvatsku u močvarnim vodama „regije“. Ipak, još nije kasno za promjenu političkog smjera, koji je potakla predsjednica Grabar-Kitarović kroz Inicijativu tri mora, da se Hrvatska pridruži zemljama svog povijesno-kulturnog kruga, te se tako definitivno izvuče iz balkanskog blata u koje je bačena 1918. godine stvaranjem Jugoslavije.

Može li se Hrvatska pridružiti Poljskoj u borbi protiv EU centralizma i diktata “velikih”, za bolju budućnost Europe: za demokraciju, nacionalne, vjerske i građanske slobode, za slobodu govora i pisanja, te ravnopravnost svih naroda i građana Europe?

Može i mora!