Bio je to pravi protuhrvatski ustanak koji je imao malo toga s borbom protiv vojnika tek stvorene NDH. Žrtve su bili civili, žene, starci i djeca, redom Hrvati, koji se nisu spasili pred razularenom naoružanom ruljom koja je ubijala i uništavala sve pred sobom.
Dio stanovnika razorenog Boričevca sklonio se u Kulen Vakuf gdje ih je tek čekao pravi pakao, jer su ih njihovi krvnici iz Like progonili i dalje…
Da se kod srpskih ustanika radilo o okrutnim ubojicama s motivom mržnje prema Hrvatima svjedoče neovisna događanja: u jednom od niza pokolja ubijen je velik broj katoličkih hodočasnika, većinom žena, iz Drvara u vlaku koji se vraćao iz Knina. U drugom neovisnom pokolju u samom ustaničkom Srbu najviše su ubijali djecu – od 37 okrutno ubijenih Ivezića čak 12 su bila djeca starosti između 3 i 14 godina. U trećem neovisnom pokolju u Krnjeuši ubijeno 35-ero djece do 7 godina starosti i 72 žene od kojih su 4 bile trudnice.
A ovakvih pokolja Hrvata u ovom srpskom ustanku bilo je na desetine, jer su Hrvati mučeni i ubijani posvuda gdje je naoružana četnička rulja nailazila na njih.
Nije bilo milosti ako si bio Hrvat, pa niti za djecu.
Bijeg Hrvata iz Boričevca pred razularenom četničkom ruljom iz Srba i Lapca
Takvu sudbinu doživjeli su i Hrvati iz Boričevca u noći između 1. i 2. kolovoza 1941. g. bili su prisiljeni pobjeći u Kulen Vakuf, a 2. kolovoza srpski pobunjenici ušli su u Boričevac, razorili ga i pobili preostalo stanovništvo te počinili strašne zločine.
Ubijanju Hrvata u Lici i zapadnoj Bosni nije bilo kraja: Boričevac, Gornji i Donji Lapac, Brotnja, Poljica, Mišljenovac, Vrtoča, Krnjeuša, Grahovo, Drvar i sva sela koja su bila naseljena hrvatskim stanovništovm bila su zapaljena, a Hrvati mučeni poubijani na najokrutnije načine: nabijanjem na ražanj, bacanjem u zapaljene kuće, odsijecanjima glava i udova, klanjem, razbijanjem glava i ljudskom umu nezamislivim ubijanjima, koje smo imali prilike ponovno vidjeti i u Domovinskom ratu.
Bio je to pravi protuhrvatski ustanak koji je imao malo toga s borbom protiv vojnika tek stvorene NDH. Žrtve su bili civili, žene, starci i djeca koji se nisu spasili pred razularenom ruljom koja je ubijala i uništavala sve pred sobom.
Srpski ustanici ubijaju posvuda – Josi i Mariji Matijević u Vrtočama nabili glave na kolce
Tako su pobunjeni Srbi, istog dana kada i u Boričevcu 2. kolovoza 1941. godine, upali i u selo Vrtoče, uhitili Josu Matijevića, trgovca i krčmara i njegovu ženu Mariju i oboje ubili, a njihove odsječene glave nabili na kolce na ogradu.
U Vrtoči su u to vrijeme živjele hrvatske obitelji s prezimenima: Marić, Matijević, Bužonja. U zaseoku Teočak – Dugopolje bilo je pet kuća hrvatskih Bićana. Nekolicina Vrtočana bili su pobjegli u obližnji Bjelaj.
U idućim je danima uslijedila pljačka, paljenje hrvatskih kuća i hvatanje i ubijanje Hrvata. Tako je u jednoj kući živ zapaljen slijepi starac Ivan Maričić. Ubijena je također i Anica Drobac vlasnica kavane koja je bila udana za Srbina.
Napad na susjednu Krnjeušu dogodio se nešto kasnije, 9. kolovoza 1941. Pobijen je i protjeran sav hrvatski živalj iz okolnih zaselaka: Zelinovca, Lastava, Vranovine, Selišta, Rustine, Risovca, Brda, Zapoljka, Cerovače, te određeni broj iz Vođeničkog kraja i ponetko iz već od četnika osvojene Vrtoče, valjda zbog lakše obrane, a što se prilikom četničkog napada pokazalo kobnim. U krnjeuškom kraju bilo je u to vrijeme 18 zaselaka u kojima su živjeli Hrvati – katolici, a samo 9. kolovoza ubijeno je na najokrutniji način više od 130 Hrvata koji nisu pobjegli pred „ustaničkim“ nožem.
U knjizi J. Jurjevića Pogrom u Krnjeuši navedena su imena 232 žrtave s područja župe Krnjeuša kojima je kasnije dodan još određen broj žrtava čije podatke su pokupili drugi istraživači i svjedoci zbivanja.
Dok još nisu bili poznati puni razmjeri krnjeuškog pokolja, navođen je podatak da je od tada poznatog broja žrtava bilo 35-tero djece do 7 godina, 14 djece od 8 do 12 godina, zatim 72 žene, od kojih su četiri bile pred porodom. Preživjeli stanovnici raselili su se diljem Hrvatske: oko Bjelovara, Križevaca, Virovitice, po Slavoniji do Osijeka i Županje.
“Antifašistički ustanak” iz Srba završio neviđenim pokoljima u Kulen Vakufu – na čelu ubojica bio partizan i narodni heroj Đoko Jovanić
Spirala zločina srpskih ustanika završila je sredinom rujna 1941. u obližnjem Kulen Vakufu kojeg su dijabolični ubojice ostavili kao poslasticu za kraj: tu je počinjen najveći masakr i ubijeno je gotovo 2200 civila.
Uslijed priljeva izbjeglica iz okolnog područja – Hrvata iz Boričevca i muslimana iz Ljutoćke doline (Ćukovi, Orašac, Klisa), bilo je u mjestu pored 2.000 stanovnika Kulen Vakufa još oko 3.000 stanovnika tih okolnih područja koji su bježali pred pokoljima.
Tokom rujna 1941. godine srpski ustanici, čije su formacije činili komunisti i četnici, ubili su oko 60 posto ukupne populacije Kulen-Vakufa i okolice. Ubijani su svi, od još nerođene djece u utrobama majke do iznemoglih staraca. Ubijeno je više od 2.200 ljudi, uglavnom muslimana, ali i Hrvata iz Boričevca, njihova imovina opljačkana, a kuće popaljene. Za smrt nedužnih ljudi nikad niko nije odgovarao, mada su se vrlo dobro znale okrutne ubojice.
Najodgovorniji za genocid u Ljutočkoj dolini ne samo da nisu nikad odgovarali za svoje nedjela nego su postali narodni heroji i bliski Titovi suradnici – najistaknutiji članovi partizanskog pokreta i Partije. To su bili Jovo Medić (pukovnik JNA), Đoko Jovanić (narodni heroj i general JNA), Nikola Karanović (narodni heroj i general-potpukovnik JNA), Slavko Rodić (narodni heroj i zamjenik načelnika Generalštaba JNA) i Milan Žeželj (narodni heroj i general-potpukovnik), sve istaknuti partizanski zapovjednici i kasniji generali JNA u Jugoslaviji, piše stav.ba
Zamislite čovjeka koji je zapovjedao napadom na Kulen-Vakuf, Orašac, na Ljutočku dolinu, koji je bio Titov pobočnik, general-potpukovnik Đoko Jovanić. Zamislite generala Nikolu Karanovića, zapovjednika kopnene vojske Jugoslavije, koji je bio jedan od vođa napada na Kulen-Vakuf. Zamislite Stojana Matića, narodnog heroja koji je dobio titulu narodnog heroja napadajući Ćukove, Orašac i Kulen-Vakuf. Ono što je nama servirano između ratova zapravo je bila priprema i uvertira za 1991. i 1992. godinu, jer nismo naučili i nismo bili u prilici naučiti lekciju iz 1941. godine.
Ubijeni stanovnici Ljutočke doline jednostavno su proglašeni ustašama i suđenje njihovim ubojicama nije dolazilo u obzir, kao ni obilježavanje mjesta na kojima su vršene egzekucije nad nedužnim civilima. Za vrijeme komunističke vladavine spomen na ubijene stanovnike Kulen‑Vakufa i bilo kakvo obilježavanje njihovog stradanja bilo je zabranjeno.
Glavnina ubijenih ubijena je u krvavoj i krvožednoj potjeri za zbjegom punim žena i djece, jer su ustanici ušli u prazan Kulen Vakuf. Ali morbidna želja za ubijanjem natjerala je srpske ustanike da idu za zbjegom i pokolju one koje ulove.
A ulovli su većinu zbjega jer je spas bio tek u Bihaću koji je bio pod kontrolom vojske NDH.
Glavnina ustaničkih snaga krenula je za zbjegom koji su sustigli na Prkosima, visoravni desetak kilometara od Kulen Vakufa u pravcu Bihaća. Dio zbjega se probio do Bihaća, dok je preostalu dio zastao na Prkosima. Tu su ih opkolili i zarobili ustanici, koji su ih potom poveli natrag u Kulen Vakuf.
Na Prkosima su počela ubijanja. Oko 400-500 žena i djece ubijeni su u obližnjem šumarku, a oko 70 muškaraca smaknuto je nad nedalekom jamom. Ostatak od oko 2,5 tisuća civila vraćen je u Kulen Vakuf. Oni su podijeljeni u nekoliko grupa. Oko 400-500 muškaraca odvedeni su na središnji gradski trg gdje su držani pod stražom. Oko 900 civila žena, djece i staraca odveden je u Hanžića Grahorište, lokalitet pored Kulen Vakufa i tamo su poubijani Oko 400-500 civila, opet žene i djeca, odveden je u prostor bivše policijske stanice na Vakufskom buku gdje su im neki ustanici koji su došli iz Like i pokušali pružiti bar nekakvu zaštitu; ipak ih je oko polovica pobijeno. Zarobljene su muškarce iz Kulen Vakufa ustanici su vezane sproveli u Martin Brod (udaljen oko 12 km) i tamo zaklali.
Od oko 3.000 uhvaćenih ljudi iz zbjega pobijeno je, smatra se, njih između 2.300 i 2.500 osoba svih godina, od male djece do staraca.
To je istina o “antifašističkom ustanku” koji je počeo pokoljima djece u Srbu, trajao više od mjesec dana pokoljima žena, djece i staraca na velikom teritoriju NDH, te završio strašnim i najvećim pokoljem djece i žena u Kulen Vakufu, gdje je ubijen i dio ličkih katoličkih žena i djece iz Boričevca.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
