Jugoslavija je nakon Titove smrti doživjela potpuni ekonomski slom i bankrot države, koji je počeo davno ranije, još za Titova života. Sve ostalo je iluzija, mit i laž o Jugoslaviji kao “državi blagostanja”.
Pogledajmo dio argumenata zašto je Jugoslavija ekonomski propala i ekonomski krahirala 1980-ih godina…
Na današnji dan 20. prosinca 1991. godine Ante Marković dao je ostavku na položaj jugoslavenskog premijera tj. predsjednika vlade SFRJ. Ta se pozicija službeno zvala “predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ”, a Marković ju je držao još od 16. ožujka 1989. godine. Kao jugoslavenski premijer, Marković je pokušao uvesti reforme koje bi spasile posrnuli gospodarski sustav. Osobito je ostala zapamćena njegova borba s inflacijom, kad je jugoslavenski dinar reformirao tako da je obrisao 4 nule (dotadašnjih 10000 starih dinara postao je 1 novi dinar), a ujedno ga je fiksno vezao uz tečaj njemačke marke u omjeru 1:7.
Što se zapravo događalo u Jugoslaviji prije nego što je Ante Marković postao njen premijer i samo nakratko odgodio ekonomsku smrt navodno „jedine uspješne komunističke države na svijetu“?
Ako pogledamo i analiziramo ekonomske pokazatelje, jasno da je ideja o robusnosti i efikasnosti jugoslavenske ekonomije bila iluzija i da je tzv. “blagostanje” o kojem mnogi jugonostalgičari danas govore bila pozajmica na račun budućih generacija. Te generacije sada, uz plaćanje cijene za osvajačke ratove Srbije i vojske Jugoslavije 90-ih, kao i nelegitimnu postkomunističku privatizaciju, plaćaju i račun kraha neodrživog ekonomskog sistema socijalističke Jugoslavije.
Jugoslavija – ovisnik o zaduživanju i rastu vanjskog duga
Prvi znak da je robusnost jugoslavenske ekonomije bila iluzija pojavio se odmah poslije Titove smrti. Osamdesete godine bile su obilježen odlaganjem početka vraćanja vanjskog duga Jugoslavije jednostavno zbog financijske nemoći privrede da se dug vraća. Jugoslavija je 1990. godinu dočekala sa oko 20 milijardi dolara duga. Prethodno joj je Međunarodni monetarni fond umanjio ukupna potraživanja za 1.8 milijardi jer Jugoslavija jednostavno nije imala sredstava za vraćanje ni kamata, a kamoli glavnice.
Što je ovom stanju prethodilo?
Prethodilo mu je nekoliko desetljeća izgradnje ekonomije čija je struktura bila takva da joj je opstanak zavisio baš od stalnog povećanja vanjskog duga – Jugoslavija je bila država ovisnik o zaduživanju.
Ukupni dug se od 1961-1980. godine, dakle od početka „otvaranja Jugoslavije svijetu” nakon 16 godina diktature po uzoru na Sovjetski Savez i masovnih ubijanja i zatvaranja ‘neprijatelja komunizma’, vanjski dug se uvećavao za oko 17.6% svake godine u tom dvadesetogodišnjem razdoblju. Da se taj tempo rasta duga nastavio i poslije 1980., ukupni dug bi danas iznosio oko 6 tisuća milijardi dolara!
Ovi brojevi stavljaju u odgovarajući kontekst stvarno povećanje duga svih bivših jugoslavenskih republika (danas država), a to predstavlja dramatično smanjenje rasta vanjskog duga.
Ne bi to bilo toliko žalosno da sam eksponencijalni rast duga vodio u investiranje i projekte koji bi donijeli povećanu produktivnost i time omogućili i uspješnu otplatu duga u budućnosti. To nije bio slučaj kada se radi o bivšoj Jugoslaviji, radilo se o čistom zaduživanju radi potrošnje.
Trgovinski deficit i zaduživanje raste najviše u vrijeme „kada je bilo dobro u Jugoslaviji“
Ako pogledamo ukupan jugoslavenski trgovinski deficit tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vidimo da on ubrzano raste između 1970. i 1980., u tzv. zlatno vrijeme Jugoslavije i navodno dobrog standarda u državi . Štoviše, taj deficit raste čak i brže od jugoslavenskog vanjskog duga. Jedan dio te razlike bio je pokriven doznakama emigranata koji su u milijunima dolazili iz Jugoslavije kada su se otvorile granice. Na primjer, ukupne doznake emigranata su 1971. iznosile tada golemih 1.3 milijarde dolara, a 1972. čak 2.1 milijardu dolara. Ipak, ni priljev strane valute kroz vanjske kredite i doznake emigranata nije bio dovoljan da pokrije sav trgovinski deficit i spriječi ekonomski krah Jugoslavije.
Možda je vrijeme da oni malobrojni i glasni iluzionisti koji prizivaju „prošla bolja vremena“ revidiraju svoja uvjerenja o „herojskim uspjesima” Jugoslavije i priznaju da je, usprkos neprestanom rastu priljeva stranih sredstava u vidu kredita bez pokrića, deviznih doznaka dijaspore i politički motivirane američke ekonomske pomoći, jugoslavenska ekonomija bilježila više nego skroman rast. Ali, čak je i taj skromni rast bio neodrživ bez kontinuirane strane pomoći. Ono što se dogodilo osamdesetih i devedesetih, samo je otkrivanje stvarnog stanja jugoslavenske ekonomije.
Kao kad kronični alkoholičar mora se suočiti sa realnošću svoje ovisnosti, tako se i Jugoslavija morala suočiti za realnošću nemoći jugoslavenske ekonomije da funkcionira na zdravim osnovama.
Drastičan pad standarda u Jugoslaviji bio je bez presedana u Europi
Drastičan pad standarda, bez presedana u Europi, otvorio je političko i sociološko pitanje: zašto u krizi nije bilo socijalnih nemira, za razliku i od razvijenih zemalja zapada gdje svaki postotak pada dostignutoga standarda izaziva štrajkove i nemire (Njemačka, Engleska, Nizozemska, Belgija, Italija) pa i od nerazvijenih, gdje takoder dolazi do nemira kada se ugrozi egzistencijalni minimum (Tunis, Maroko, npr). Za vrijeme ekonomske krize nije bilo vise štrajkova nego u doba prosperiteta.
Jedno od objašnjenja je rigidna totalitarna diktatura i strah građana u Jugoslaviji od bilo kakve vrste pobune.
Drugo je što je društveni nakaradni sustav u Jugoslaviji imao mnogo ventila za “ispust” nezadovoljstava. Iz ovoga drugog argumenta vrijedi navesti: vrlo visoka bolovanja, substandardan rad, siva ekonomija, šverc, krađa društvene imovine, rasprostranjenost opće krađe i korupcije, nepotizam, masovno neplaćanje računa (kao jedan aspekt erozije gradanske discipline i pravnog sistema), inflacija koja je pojela kredite građana, opća apatija i letargija, porast srbijanskog nacionalizma i strah od rata, masovni etnički nemiri na Kosovu i Miloševićevoj Srbiji..
U nekim razdobljima je nedostajalo traperica, dobrih cipela, kave, deterženta, banana i najlonki. Jedno vrijeme 80-ih dobijali su se bonovi za deterdžent, ulje, kavu i toalet papir, ali i pravo na samo 40 litara benzina mjesečno. Bilo je isključivanja struje, vožnje automobilima svaki drugi dan i sličnih “mjera štednje”.
Krah je potrajao sve do raspada Jugoslavije, nije ga nadvladala vlada Ante Markovića iako je imala izdašnu ekonomsku pomoć Zapada za svoj ekonomski program.
Maske su pale – Jugoslavija je neuspješni projekt koji se dva puta raspao u krvi!
Nakon četrdeset i pet godina komunističke jednopartijske diktature i ideološkog jednoumlja zamaskiranog sintagmom samoupravnog socijalizma veći dio toga vremena, Jugoslavija, a još izraženije i Hrvatska unutar nje, izašle su sa propadajućim gospodarstvom i većim gospodarskim zaostajenjem, i sa još većom razlikom u visini životnog standarda u odnosu na zemlje središnje i južne Europe nego 1945. godine, kada nam je taj sustav nametnut, i kada te razlike relativno nisu bile toliko izrazito velike.
Za Jugoslaviju i njeno tvz. “gospodarsko čudo” kako se nekada prepotentno govorilo, razvoj i stupanj prosperiteta ostvaren tijekom razdoblja njenog postojanja u recimo jednoj Austriji, ili barem Italiji je bio totalno nedostižan, a u stupnju ostvarenog gospodarskog napretka zaostajalo se i za Španjolskom ili Portugalom, zemljama koje su isto tako dugo bile pod Francovom i Salazarovom diktaturom, i koje su u početku isto tako izrazito gospodarski zaostajale za razvijenom zapadnom Europom. Kasnije su Portugal i Španjolska 60-ih i 70-ih doživjele ekonomski ekonomski procvat, dok je Titova Jugoslavija tonula u kaos, ekonomski krah i ratove.
A cijena svega toga “jugoslavenskog uspjeha” je bilo jedno bolesno i zastarjelo gospodarstvo ovisno o državnim dotacijama koje je bilo prožeto političkim interesima, korupcijom, nepotizmom i protekcionizmom, koje je kočilo privatnu inicijativu, i u globalu bilo nesposobno da se nakon raspada zaštićenih socijalističkih tržišta nosi sa naprednom konkurencijom razvijenih zemalja.
A cijenu svega toga Hrvatska plaća još i dan danas.
Jugoslavija je, jednostavno, nakon Titove smrti doživjela ekonomski krah i bankrot države, a sve je to bila samo uvertira i poticaj političkom krahu Jugoslavije čiji je udarni malj bio velikosrpski šovinizam i pokretanje milijuna “nezadovoljnih Srba” u mitingaške pohode koji su trajali godinama sve do početka raspada Jugoslavije.
Jugoslavija je tako jedina komunistička država u Europi koja se raspala u velikom krvoproliću i ratovima i to je njezina temeljna odrednica: nesretna država koja je donijela samo nesreću hrvatskom narodu.
Jugoslavija je bila nesretna država – vrijedi i za prvu i za drugu Jugoslaviju!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
