20. veljače 1947. dr. Nikola Bilogrivić – tko je svećenik-povjesničar strijeljan u Banja Luci dvije godine nakon završetka rata?

Msgr. Nikola Bilogrivić, (rođen u Tuzli, 1893. – strijeljan Banja Luka, 20. veljače 1947.), katolički svećenik i doktor povijesti; osobito je pisao o staroj prisutnosti Hrvata i Katoličke crkve na području današnje opustošene Banjolučke biskupije – To je područje odakle su Hrvati sustavno potiskivani i protjerivani stotinama godina od Turaka sve do posljednjeg genocida nad Hrvatima koji je izvršila vlast Republike Srpske.

Nakon završenog školovanja zaređen je 1916. godine za svećenika Banjalučke biskupije. Bio je banjalučki župnik i povjesničar. Komunisti su ga strijeljali 1947. godine u Banjoj Luci kao “neprijatelja države”. Bio je župnik i u Bosanskoj Gradiški, a poslije njega na mjesto župnika došao je Branimir Župančić.

Doktorsku disertaciju dr. Nikole Bilogrivića pod naslovom “Katolička crkva na području banjolučke biskupije do invazije Turaka” za tisak je priredio dr. Anto Orlovac, Izdavač, Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo, 1998. godina., piše suza-dolinska.com

Prenosimo dijelove intervjua dr. Orlovca u svezi izdane knjige:

Među mučenicima su i tri, zapravo četiri dolinska župnika: vlč. Marko Šalić, vlč. Ratko Grgić, msgr. Kazimir Višaticki i dr. Nikola Bilogrivić koji je strijeljan u Banjoj Luci 20. veljače 1947. godine. O nekima ste pisali. Pripremate li  nešto o našem zadnjem župniku mons. Kazimiru Višatickom?

Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Svaki od njih imao je različitu sudbinu, a znakovito je da je samo jedan od njih stradao u svezi s Drugim svjetskim ratom. To je mons. dr. Nikola Bilogrivić, po specijalnosti povjesničar, koji je osuđen na namještenom sudskom postupku, zajedno s uglednim i svetim katoličkim laikom (neki kažu u rangu bl. Ivana Merza!) dr. Felixom Niedzielskim i ustaškim stožernikom Viktorom Gutićem, te je strijeljan.

Zapravo su se komunisti bojali svakog intelektualca koji je mislio drugačije od njih i bio im je potencijalni protivnik.

Vlč. Ratko Grgić je doslovno otet, nasilno odveden iz župne kuće u Novoj Topoli usred bijela dana, 16. lipnja 1992. i ubijen na nepoznatom mjestu. Boli nas što ne znamo za njegov grob.

Vlč. Šalić nije izravno ubijen, ali je 1992. strašno zlostavljan od velikosrpskih snaga, te je od posljedica preminuo početkom 1993. godine. Mons. Kazimir Višaticki pao je žrtvom u vrijeme kad nigdje nije bilo nikakvih ratnih djelovanja, u studenome 2004. i to – na pravdi Boga! – u svojoj vlastitoj župnoj kući u kojoj se te tragične noći nalazila i njegova starica majka. Trenutno sam zabavljen nekim drugim obvezama, ali bi da se i o njemu priredi barem kratak životopis. Koristim priliku da pozovem sve čitatelje Suze da Uredništvu, župniku u Bos. Gradiški ili meni osobno dostave svoja pisana sjećanja na pok. mons. Kazimira, koja bi se mogla uvrstiti u predviđenu knjigu.

Kao povjesničar napisali ste dosta knjiga o Banjolučkoj biskupiji, njezinim župama i njezinim  svećenicima – mučenicima. Koje su još Vaše namjere i želje kako biste široj svjetskoj javnosti prikazali biskupiju, koja ima najviše ubijenih svećenika, redovnika, redovnica i osoba koje su bile na putu ka svećeništvu, u svijetu. Imate li nešto na tu temu u rukopisima ili se pripremate da o tome još pišete?

Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Moram reći da ja zapravo nisam povjesničar, iako je moja doktorska disertacija bila povijesno-pravna studija, kako je stajalo u podnaslovu teme Osnutak Banjolučke biskupije u okviru ponovnog uvođenja redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini koja je na njemačkom jeziku umnožena u 30-ak primjeraka u Innsbrucku 1976. godine. Već tada sam zavolio povijest zavičajne biskupije, njezinih župa i njezinih ljudi, pa sam, uz redoviti pastoralni rad, prikupljao građu i ponešto o tome objavljivao, posebno nakon pada komunističke vlasti, a taj rad sam intenzivnije započeo 1997. godine dok sam bio rektor u Vrhobosanskoj bogosloviji u Sarajevu.

Ne znam je li Banjolučka biskupija najgore stradala na svijetu, ali jest u nekadašnjoj državi, posebno u Drugom svjetskom ratu i poraću, te ponovno u Domovinskom ratu. Točan broj žrtava iz redova vjernika laika do danas ne znamo, ali smo uspjeli prikupiti sva imena iz redova duhovnih zvanja: svećenika, redovnika i redovnica, te svećeničkih pripravnika i redovničkih kandidata. O redovnicima franjevcima provincije Bosne Srebrene najvrijednije je djelo fra Marijana Karaule Žrtve i mučenici, Stradanja bosanskih franjevaca  Drugom svjetskom ratu i komunizmu (1999) dok sam se ja više posvetio istraživanju stradanja dijecezanskog klera i svećeničkih kandidata Banjolučke biskupije.

Među njima, prema mojim saznanjima, ima pravih pravcatih mučenika, nalik onima iz prvih kršćanskih vremena. Spomenimo samo neke iz velikog broja njih: Waldemar Maximilian Nestor, župnik u Drvaru, Krešimir Barišić, župnik u uništenoj župi Krnjeuša, Juraj Gospodnetić, župnik u Bosanskom Grahovu, Anto Dujlović, župnik u ugasloj župi Gumjera, iz vremena Drugog svjetskog rata, pa sve do Ivana Grgića, župnika u Ravskoj, Ratka Grgića, župnika u Novoj Topoli, Filipa Lukende, župnika u Presnačama, Tomislava Matanovića i tolikih drugih u Domovinskom ratu.

Neki od njih dobili su svoje životopise, a trudim se doprinijeti da ih i drugi dobiju, jer je njihova žrtva dragocjena. Spomen na njih dužni smo čuvati, štoviše, nastojati da i službeno budu proglašeni blaženima i svetima, jer – uvjeren sam – oni to jesu. Tim više jer se o njima pola stoljeća nije smjelo ni govoriti a kamoli pisati ili ih se čak ubrajalo među zločince, što su monstruozne laži komunističke promidžbe kako bi se oblatila Crkva. Dugo se bavim tom tematikom i mogu posvjedočiti da su oni, ne samo ovdje spomenuti, čisti poput sunca, da su mnogima dobro činili a zlo nikome, a jer su živote položili za svoju vjeru, zvanje i poslanje, posjeduju sve karakteristike kršćanskih mučenika, iako ih Crkva takvima još službeno nije proglasila. Imam još dosta prikupljene građe, koju nastojim složiti i izdati kao knjige.

Od 1991. godine u Bosni i Hercegovini nije vršen popis pučanstva. Tada je u njoj bilo 17% Hrvata katolika, a sada…?

Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: U ovom nemirnom podneblju vrijedi ona pjesnička kako stalna samo mijena jest. Dok na ova pitanja odgovaram upravo je u tijeku popis pučanstva u BiH. Nažalost, to je ovdje ne samo političko, nego jako politizirano pitanje. Što se tiče moga hrvatskog naroda, on je ovdje svakako izvukao najdeblji kraj. Za nas u Crkvi to i ne će biti neko veliko iznenađenje, jer mi broj Hrvata dobro znamo, budući da podatke prikupljamo svake godine uz godišnji pohod obiteljima i blagoslov kuća, a najveći broj naših vjernika katolika su Hrvati. Čini se da je proces ondašnjeg izgona od strane velikosrpskih snaga kasnijim sustavnim ometanjem povratka danas praktički zacementiran. Povijest nas uči da velikih povrataka nikada nije u takvim prilikama bilo, pogotovo ako je to stanje dugo trajalo, a kod nas su već prošla gotovo dva desetljeća. Život ima svoju dinamiku i svoje procese, a već stasa generacija onih koji nisu rođeni u BiH, dakle, njima ona više nije domovina, a roditelji, djedovi i bake i tako su vezani uz djecu i unučad. To je za nas tragična ali očita činjenica. Više nam se posvetiti onima koji su danas tu u BiH, ostali i tako imaju svoju redovitu pastoralnu skrb u biskupijama u kojima u Hrvatskoj žive. Danas govoriti o nekom velikom povratku samo je frustirajuće buđenje lažnih nada.

Cijeli intervju možete pročitati ovdje