Pravoslavni svećenik Vlado Zečević bio je visokopozicionirani član četničkog pokreta, iz kojeg je u partizane prešao zajedno sa 500 svojih boraca. Za to je bio nagrađen brojnim visokim odlikovanjima i položajima u komunističkoj Jugoslaviji.
Na današnji dan 1903. godine rođen je Vladimir Zečević, pravoslavni svećenik i sudionik četničkog i partizanskog pokreta, i to na visokim pozicijama vlasti . Zečević je od početka rata bio jedan od vođa četničkog pokreta, a nakon toga pridružuje se partizanima. Tom prilikom je sa sobom poveo oko 500 četnika u partizane. U toku rata, pravoslavni svećenik Zečević postaje član Komunističke partije Jugoslavije, a nakon rata je bio visoki službenik u Jugoslaviji.
Nositelj je mnogih jugoslavenskih komunističkih odlikovanja, očito komunistima ništa nije smetao četnički inicijalni pedigre.
Bio je ministar unutrašnjih poslova u Vladi totalitarne Jugoslavije, dakle prvi policajac jedne žestoke, neljudske diktature. Nakon toga bio je ministar u Vladi NR Srbije (1952-1953); te je obavljao do smrti 1970. brojne visoke dužnosti u komunističkoj diktaturi. Imao je čin rezervnog pukovnika JNA.
»Primijetio sam da pored uobičajene crvene zvijezde, ovaj pokretni arsenal ima i zlatni križ na svojoj kapi. Ovo je bio srpski pravoslavni svećenik koji je u trenutku njemačke okupacije pokupio sve za borbu sposobne parohijane i poveo ih u šumu. Prvo se pridružio Draži Mihailoviću i postao komandant jedne četničke jedinice. Ubrzo je, međutim, napustio četnike i prišao partizanima. Ovo je napravio, objasnio je, zato što kod Mihailovića nije imao dovoljno prilike za borbu. Kod partizana, s druge strane, mogao je boriti se koliko hoće, a istovremeno i dalje zadovoljavati duhovne potrebe Srba u Titovim jedinicama.«
Fitzroy MacLean, šef britanske vojne misije pri NOVJ.
Dakle, u toj ateističkoj komunističkoj vojsci koja je suštinski bila (u teorijskom i praktičnom smislu) oštro i nepomirljivo suprotstavljena Bogu i vjeri, štoviše težila je iskorjenjivanju vjere i religije, čovjek je kao bivši četnik nosio pravoslavni križ na kapi (u kasnijoj fazi stavljao ga je iznad petokrake) i zadovoljavao “duhovne potrebe” Srba – pravoslavaca i to na legitiman, institucionalni način. Uz to zapovijedao je partizanskim postrojbama i obnašao niz odgovornih dužnosti u tijelima partizanske “revolucionarne vlasti”.
Postoje brojni zapisi koji o tomu govore (i to iz pera partizanskih najistaknutijih dužnosnika, poput Rodoljuba Čolakovića, Adila Zulfikarpašića, Milovana Đilasa, Svetozara Vukmanovića Tempa i drugih) iz kojih je posve vidljivo da su partizani primali četnike vrlo lako u svoje redove. Primali su ih čak i poslije velikih pokolja – iako su jako dobro znali za njihove masovne zločine nad Hrvatima i muslimanima – i mnoge od najvećih četničkih koljača postavljali za zapovjednike. Bili su jednostavno prešutno amnestira ni, a ti masovni zločini su ostali nekažnjeni.
Što je u partizanima bilo dozvoljeno Srbima i bivšim četnicima, to Hrvatima nije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
