21. siječnja 1881. dr. Ivan Ribar – zašto je integralno jugoslavenstvo rak-rana hrvatskog naroda?

Foto: wikipedia.org

Integralno jugoslavenstvo naziv je koji se od osnivanja prve Jugoslavije koristio za ideološko i političko uvjerenje da svi Jugoslaveni čine jednu naciju, u kojoj treba nadići “plemenske podjele” na Srbe, Hrvate i Slovence. Jugoslavenska država, po njima, treba biti strogo centralistički ustrojena kao monarhija sa sjedištem u Beogradu na čelu s dinastijom Karađorđevića, a svi “separatizmi” odlučno suzbijeni, uključivo i mjere terora.

Jedan od glavnih ideologa integralnog jugoslavenstva bio je dr. Ivan Ribar, otac Ive Lole Ribara, i to kao vodeća osoba tada najjače političke stranke u Jugoslaviji koja je širila ideju jugoslavenstva – Demokratske stranke sa sjedištem u Beogradu.

Kao član Demokratske stranke bio je predsjednik parlamenta u Beogradu kada je ubijen Stjepan Radić i drugi Hrvati. Ivan Ribar se kasnije „prepozicionirao“ prema partizanima i komunistima, nositeljima ideje integralnog jugoslavenstva u vrijeme II. svjetskog rata, te je kasnije predsjedao II. zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu.

Dr. Ivan Ribar rođen je u Vukmaniću pokraj Karlovca 1881. Studirao je pravo u Zagrebu, Beču i Pešti te doktorirao 1904. godine.
Životni i politički put Ivana Ribara, premda naoko šarolik od Hrvatsko-srpske koalicije preko Demokratske stranke do Komunističke partije, obilježen je ustvari jednom idejom koja prožima cijeli njegov život – integralnim jugoslavenstvom.

Tom idejom zarazio je i svoga sina Ivu Lolu Ribara, koji je odrastao i školovao se u Beogradu, a nakon toga u Parizu. Na Sveučilištu u Parizu Ivo Lola zarazio se pogubnim marksističkim idejama, te je nakon povratka u Beograd 1937. godine postavljen osobno od Tita, nakon čistki koje su provedene u Savezu komunista, na čelo komunističke omladine – SKOJ.
Ivo Lola Ribar poginuo je u Bosni i Hercegovini, te praktički nema nikakve veze niti s Hrvatskom niti Zagrebom (gdje ima bistu) osim što mu je bio etnički Hrvat po ocu i majci, a čega se odrekao u korist integralnog jugoslavenstva, kao i dr. Ivan Ribar. Cijeli život i političko djelovanje Ivo Lola Ribar imao je prvenstveno u Srbiji ili drugdje u inozemstvu. Također mi je i grob u Beogradu, na Kalemegdanu u Grobnici narodnih heroja.

Beograd – središte političkog djelovanja obitelji Ribar

Što se tiče životopisa dr. Ivana Ribara- on je bio ključni čovjek Narodnog vijeća Države SHS, krajem I. svjetskog rata, koji je 1918. zapovijedao Narodnom stražom koja je vješala zeleni kadar u Đakovštini. Narodna straža bila je provizorna vojska. Imali su problem sa seljačkim pobunama i zelenim kadrom koji je palio vlastelinstva i knjige s dugovima. Ivan Ribar je nakon toga, stvaranjem Jugoslavije, pobjegao živjeti u Beograd kako bi se zaštitio od odmazde naroda. On je poslije bio 1921. u beogradskoj Ustavotvornoj skupštini što ga je lansiralo u politici.

„Bio je član Jugoslavenske demokratske stranke koja je vodila politiku jugoslavenskog integralizma. Može ga se označiti kao jugoslavenskog nacionalista“, kaže povjesničar dr. Jareb.

Demokratska stranka dr. Ivana Ribara – središte integralnog jugoslavenstva

Stranka je osnovana na “Kongresu ujedinjenja” u Sarajevu, u svibnju 1919., sa programom integralnog jugoslavenstva, centralizma sa sjedištem u Beogradu i nepomirljive borbe protiv “separatizma”, prvenstveno hrvatskog. Kasnije (od 1924.) znatno ublažava pristup, te je spremna na kompromis sa strankama federalističkog bloka, kao HSS.

Krugovi vezani uz Demokratsku stranku osnovali su 1921. godine četnički pokret i njemu blisku batinašku (terorističku) ORJUNU, koju su u znatnom dijelu činili etnički Hrvati.
Poslije Šestosiječanjske dr. Ivan Ribar je zajedno s još jednim Hrvatom zaraženim integralnim jugoslavenstvom dr. Budislavom Grgom Anđelinovićem bio jedan od osnivača Jugoslavenske nacionalne stranke. Stranački je program promicao sklop jugoslavenskoga nacionalnog unitarizma i centralizma. U literaturi se nalazi i naziv dvorska stranka. Toj su stranci pripadali oni političari koji su i do tad pomagali kraljev režim, šestosiječanjsku diktaturu.

Kad se konačno počelo rješavati hrvatsko nacionalno pitanje u Kraljevini Jugoslaviji, komunisti, indoktrinirani jugoslavenstvom, bili su a priori protiv sporazuma Cvetković-Maček i stvaranja Banovine Hrvatske, pa tako i Ivo Lola Ribar i njegov otac dr. Ivan Ribar. To i ne čudi s obzirom da su živjeli u Beogradu, koji je bi središte velikosrbizma koji je koristio i jugoslavensku ideju za svoje ciljeve.

Beograd je oduvijek Jugoslaviju smatrao ratnim plijenom i državom kojom vladaju Srbi okupljeni unutar jednih granica.

Bijeg obitelji Ribar iz Srbije u NDH, a kraj je bio u  – vrhu Komunističke partije

Preko sinova Ive Lole Ribara i Jurice Ribara, gorljivih marksista i visoko rangiranih osoba u partizanskom pokretu, odlazi iz Srbije gdje mu je život postao nepodnošljiv zbog Nedićevog nacističkog režima koji ubija i progoni sve što je vezano uz sinove Ribar, pa tako i Lolinu zaručnicu Slobodanku Trajković.

Začudo, pred progonom dr. Ivan Ribar odlazi na teritorij NDH, a tu se preko Zagreba prebacuje partizanima.

Tu brzo napreduje i u Jajcu u zgradi Sokolskog doma sudjeluje na 2. zasjedanju AVNOJ-a koji donosi odluku o stvaranju “Druge Jugoslavije. Sve odluke zasjedanja pisane su srpskim jezikom i ćirilićnim pismom, a potpisivao ih je predsjednik AVNOJ-a dr.Ivan Ribar. Dr. Ivana Ribara je za predsjednika AVNOJ-a izabran 1942. u Bihaću na I. zasjedanju i to je ostao do kraja rata.

Nakon rata, kao viskorangirani član Komunističke partije biran je kao zastupnik u Narodnoj skupštini FNRJ i u Saboru NR Hrvatske. Od kraja 1945. do 1953. bio je predsjednik Predsjedništva Narodne skupštine FNRJ. Jedno vrijeme bio je i član Saveznog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije.

Iz političkog se života konačno povukao 1960. godine. Živio je u Zagrebu, gde je 1968. i umro u 87. godini života, kao rezervni general-major JNA.

Dr. Ivan Ribar primio je brojna komunistička i partizanska odlikovanja. Odlikovan je Ordenom jugoslavenske zastave, Ordenom junaka socijalističkoga rada, Ordenom narodnog oslobođenja, Ordenom bratstva i jedinstva, Ordenom zasluge za narod, te Ordenom partizanske zvijezde I. reda. Do kraja života ostao je vjeran ideji jugoslavenstva, pod željeznom palicom Beograda i Komunističke partije.

Obitelj Ribar ostala je vjerna ideji jugoslavenstva do samog kraja.

Integralno jugoslavenstvo – najveća rak-rana hrvatskog naroda!

Otkad smo tamo negdje od Pacta convente izgubili samostalnost, cijeli jedan milenij čeznuli smo za svojom državom. Bilo je to tisuću godina ropstva, poniženja, krvi, suza i patnje. I često smo bili “zaraženi” kojekakvim tuđinskim boleštinama samo da bi nas se držalo u tuđinskim državama-karantenama.

Bijahu to sljedeće bolesti: austrofilstvo, mađaronstvo, talijanofilstvo, rusofilstvo, srbofilstvo i najstrašnija od svih jugofilstvo, tj. jugoslavenstvo.

Jer sve ove bolesti, osim jugoslavenstva, su izlječive.

Tako smo se godine 1918. sasvim izliječili od austrofilske gripetine i mađarskih ospica. Talijanski gastritis također smo sasvim zaliječili. No, jugoslavenski rak je izgleda neizlječiv. Stvaranjem hrvatske države, naizgled smo kirurški odstranili glavne jugotumorske stanice, ali on je metastazirao u razne strukture naše države. Tako njegove metastaze imamo u medijima, kulturi, prosvjeti, športu, politici… Nu, priznajmo, naša tragedija je to veća što mnoge naše najumnije glave bijahu za jugoslavenstvo počevši od Ljudevita Gaja, pa do Josipa Jurja Strossmayera, koji bijaše glavni pokretač ideje jugoslavenstva, kad, recimo pošteno, Srbi o tome pojma nisu imali! Tako naš veliki pjesnik Tin Ujević i Oskar Tartaglia: 16. studenoga 1912. “telegrafski čestitaju iz Splita dr. Pašiću (predsjedniku vlade Kraljevine Srbije) i ‘klanjaju se osvetnicima Kosova i stvoriteljima Jugoslavije’”

Ili kako je to jednom duhovito netko napisao:

‘Otac današnjeg našega ljevičara, sin nekadašnjeg orjunaša, postaje ilegalac, član SKOJ-a, a potom partizan. I to onaj komesarskog tipa, žestoko ideološki obojen, koji bi u ime partije rođenog brata ubio. I on mrzi Hrvate, Hrvatsku, Katoličku crkvu. Poslije rata postaje oznaš, knojevac, udbaš ili politički funkcionar. Duhovna popudbina mu je nevjernik ili borbeni ateist. No, mrzi Ameriku i Zapadno društvo! 

Laje i reži na sve hrvatsko i tuguje za Jugoslavijom. Pljunuti djed i ćale, samo što on voli truli Zapad i “maru”! Kad nema Juge, ima ‘Merike! Samo da nema Hrvatske. Više ne viče: Smrt fašizmu, sloboda narodu!, ali cmizdri: Make love, not war! I djed orjunaš, i ćaća komunjara i sin urbana ljevulja: ne vjeruju i mrze Boga jer misle da je Hrvat!

I mrze Hrvatsku i čeznu za Jugoslavijom!’

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr