Pavao Bedenik pripadao je Zagrebačkoj biskupiji u kojoj je ubijeno 78 svećenika, gotovo svi u vrijeme mirnodopsko vrijeme. Dok je cijeli svijet odahnuo i slavio mir od Velikog rata, u Hrvatskoj je tek tada počela krvava odmazda i masovna ubijanja strašnija od onih u vrijeme rata, a trajala su godinama. Osobita meta ubijanja bili su svećenici i katolički vjernici.
Bilo je to vrijeme, straha, ludila i mržnje kada su se Josip Broz Tito i njegovi “antifašisti” trudili u zlodjelima nadmašiti čak i svog uzora Staljina.
„Danas smo zahvalni Bogu i za slobodnu nam domovinu Hrvatsku. Domovina nije samo zemlja nego sve što je na njoj, osobito ljudi. Ljubeći domovinu ljubimo Boga kojemu sve pripada”, rekao je župnik Ivan Sakač u Strmcu Podravskom na otvaranju biste domaćem sinu Pavlu Bedeniku, svećeniku ubijenom od strane „antišašista“ u rujnu 1946. godine, godinu i četiri mjeseca nakon završetka II. svjetskog rata. Ubijen je u svetom Martinu pod Okićem u blizini Samobora.
Na otvaranju biste Pavlu Bedeniku u rodnom Strmcu Podravskom prošle godine biskup Mrzljak je u pozdravnoj riječi rekao „da nam je potrebno kao narodu da ovakve primjere ubijenih svećenika, kojih je u Hrvatskoj ubijen najveći broj od svih komunističkih zemalja u Europi, istaknemo jer su bili ljudi vjere, radi koje su, iz mržnje, ubijeni”.
Pavla Bedenika u Sv. Martinu pod Okićem naslijedio je kardinal Franjo Kuharić, kojem je u ono vrijeme nakon ubojstva povjereno upravljanje tom župom. Nažalost, tek danas otvaramo poglavlja povijesti koja su već odavno trebala biti zatvorena. Zločini komunističkog režima i danas nisu procesuirani, počinitelji nisu pronađeni, a svjedoci smo da ih se i danas želi zaštititi.
Fra Petar Bezina – „Svećenički život bio je bezvrijedan sve do 1948. godine“
„Talijanski fašisti su tukli i zatvarali franjevce, upravo zbog hrvatske opcije koju smo zagovarali. A onda dolaze komunisti koji su nas željeli istrijebiti. Svećenički život bio je bezvrijedan sve do 1948. godine, a ni otada nije baš bio na cijeni. Strah je bio toliki da nismo međusobno mogli slobodno razgovarati, više si se bojao prijatelja nego neprijatelja.
Ucjenjivali bi ljude iz blizine svećenika da bilježe i dojavljuju, a za najmanju izgovorenu riječ – nestao si“, rekao je fra Petar Bezina koji se posvetio istraživanju zločina nad svećenicima i vjernicima Katoličke Crkve u II. svjetskom ratu i poslije njega.
„OZNA i narodni odbori, odnosno tročlane ćelije na čelu sa sekretarom Partije, odlučivali su tko će biti ubijen, tako sam i ja dvaput za dlaku izbjegao strijeljanje, a ničim se nisam zamjerio režimu. Nadbiskupa splitskog dr. Franu Franića tukli su i kamenovali u Vidu, Metkoviću, Vidonjama, Makarskoj, Omišu i Splitu, od svega je umalo umro“ pisao je fra Petar, čiji je brat fra Ivan, jedna od posljednjih žrtava iz tog razdoblja, nestao u Zagrebu travnja 1948. godine, a UDBA je falsificirala njegova “pisma” roditeljima iz Kanade kao da je živ.
Dr. fra Petar Bezina posvetio je svoja životna djela istraživanju tih zločina, u nekoliko knjiga donio je svjedočanstva o stradanju bez suda i presude, te načine ubojstava, koji su ponekad nevjerojatno svirepi: pored “uobičajenih” strijeljanja, svećenici su ubijani sjekirama, razapinjani, žive spaljivali, pržili strujom, okretani na ražnju, kamenovali, utapali…
Fra Petar je umro prošle godine u 99. godini života.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
