Fra Bono samo je jedna od sudbina stotina hrvatskih katoličkih svećenika i mučenika koji su ubijeni radi svoje pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Mučeništvo brojnih svećenika i časnih sestara u II. svjetskom ratu i nakon njega je toliko veliko da mu gotovo nema ravna u Europi.
Većina njih je ubijena iz mržnje prema vjeri (in odium fidei) Zato se Hrvati nadaju da će to biti prepoznato, te da će veliki dio tih mučenika kao npr. u Poljskoj i Španjolskaoj biti i kanoniziran, na čelu sa njihovim pastirom i mučenikom Alojzijem Stepincem.
Fra Bono Jelavić bio je vrstan svećenik i intelektualac. Partizani su ga bolesnog ubili negdje između Siska i Velike Gorice, nakon završetka rata 1945. godine, moguće u svibnju ili lipnju mjesecu.
Za grob mu se do danas ne zna.
Ivan Jelavić rodio se 17. studenoga 1898. u Veljacima. Kršten je istog dana kao sedmo od osmero djece majke Anice, r. Mišetić, i oca Jure (Juke) Jelavića.
Imao je rođenog brata franjevca, fra Antu. Osnovnu školu završio je u Veljacima 1906. – 1910., gimnaziju na Širokom Brijegu 1910. – 1920. (?), a bogosloviju u Mostaru, Paderbornu i Ljubljani. Doktorat iz teologije položio je 5. ožujka 1932. na sveučilištu u Ljubljani. U franjevački red stupio je 10. svibnja 1916. na Humcu.
Prema zabilješci u Arhivu Provincije, fra Bono Jelavić ubijen je nakon završetka rata 1945. negdje kod Velike Gorice. Fra Janko Bubalo zapisao je da je fra Bono »koncem svibnja četrdeset i pete negdje kod Siska gurnut u jarak«, dakle ubijen. O tome, dakle, nema nikakva pouzdana podatka, pa se ne zna kada je točno ubijen. Svakako, ubili su ga partizani 1945. negdje na području između Velike Gorice i Siska. Za grob mu se ne zna.
Među pisanim svjedočanstvima nema nijednoga koje bi govorilo da je netko od svjedoka toga ubojstva nešto o tome ili zabilježio ili pak nekome o tome nešto ispričao. Ne treba ni napominjati da je ubijen bez ikakva suđenja! Zanimljivo je možda napomenuti kakve su laži širili komunistički aktivisti koji su na taj način, dakako, htjeli opravdati njegovo ubojstvo.
Fra Janko Bubalo zabilježio je tako priču Franje Gadže, rodom iz Grabovnika. Taj Franjo »bio je glup i nepismen. A bio je lažac kakvih sam malo u životu sretao. Samo jedna stvarčica: on je toliko puta (nikada javno), mene samoga, u četiri oka, uvjeravao kako je pok. fra Bono bio zločinac; da je on bio stalno u svom habitu i da je preko njega bio opasan najmodernijim pištoljem i dvjema bombama na opasaču. Ja sam ga toliko puta, bez straha, u tu (samo njegovu) laž razuvjeravao, ali…«
Možemo samo zamisliti bolesnoga fra Bonu (koji je bio bolestan na bubrege) kako se, ako nije u bolesničkom krevetu, jedva vuče uz pomoć štapa i kako oko pasa nosi bombe i najmoderniji pištolj!?
Fra Bono samo je jedna od sudbina stotina hrvatskih katoličkih svećenika i mučenika koji su ubijeni radi svoje pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Mučeništvo brojnih svećenika i časnih sestara u II. svjetskom ratu i nakon njega je toliko veliko da mu gotovo nema ravna u Europi. Većina njih je ubijena iz mržnje prema vjeri (in odium fidei) Zato se Hrvati nadaju da će to biti prepoznato, te da će dio tih mučenika biti i kanoniziran, na čelu sa njihovim pastirom i mučenikom Alojzijem Stepincem.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
