U vrijeme diktature kralja Aleksandra u Podravini se formirala jedna od najznačajnijih ilegalnih ustaških organizacija.
Emigranti su se u Janka-pusztu, preko Drave, preselili u listopadu 1931. godine.
Veliku ulogu u tome imao je velik broj dvovlasnika koji su svakodnevno prelazili granicu budući da su imali posjede u Mađarskoj. Blizu granice s mađarske strane, kod Nagykanizse, formiran je ustaški logor Janka-puszta u kojem se provodila vojna obuka i iz kojeg su ustaše organizirale divezantske napade protiv velikosrpskog režima i diktature u Jugoslaviji.
Djelovanjem ustaša iz Janka-puszte značajnije se razvila ustaška mreža u Prekodravlju i kod Đelekovca, dok je prije formiranja logora Janka-puszta ustaška emigracija najviše djelovala preko granice kod Ferdinandovca. Nakon Velebitskog ustanka 1932. Podravina je postala teritorij od najveće važnosti za provođenje ustaških terorističkih akcija u Jugoslaviji.
Ustaške organizacije u Podravini raspale su se nakon izdaje Stjepana Petrovića iz Hlebina,
nakon čega je na robiji završio velik broj Podravaca. Trojica ustaša iz Janka-puszte, od
kojih su dvojica bili Podravci (Mijo Kralj i Ivan Raić), bili su uključeni u izvršenje atentata
na kralja Aleksandra u Marseilleu 1934., piše Vladimir Šadek u djelu Logor Janka-Puszta i razvoj ustaške organizacije u Podravini do 1934
Fenomen ustaškog pokreta na području gornje Podravine za vrijeme Kraljevine Jugoslavije nedovoljno je istražen, te toj temi imamo manjak objavljenih radova. Zbog burnih događaja koji su se na ovim prostorima u međuratnom razdoblju odvijali smatram da ih je važno opisati.
U pograničnom području Podravine živio je velik broj dvovlasnika koji su imali svoje posjede i na mađarskoj strani. Dvovlasnici su svakodnevno prelazili granicu kako bi odlazili na svoje posjede, pa su stoga bili idealni za prenošenje informacija i raznih ilegalnih materijala preko granice. Ustaška emigracija je nastojala ovu činjenicu iskoristiti za ostvarenje svojih ciljeva. I konfiguracija terena u Podravini bila je idealna za ilegalnu komunikaciju preko granice. Posebno se to odnosi na suhozemnu granicu u Prekodravlju i dijelom kod Ferdinandovca, gdje granicu između Jugoslavije i Mađarske nije označavao prirodan tok rijeke Drave.
Političke prilike u Podravini dvadesetih godina nisu bile naklonjene ideji beskompromisne i radikalne borbe za hrvatsku samostalnost, jer stanovništvo je u velikoj većini bilo naklonjeno umjerenijem radićevom HSS-u. Kasnije je situacija bila nešto drukčija zbog burnih reakcija na HSS-ovo koaliranje s radikalima. Ulaskom u drugi Hrvatski blok HSP-u je porasla podrška među stanovništvom.
Gustav Perčec – prvi čovjek UHRO-a za Podravinu i Mađarsku
Nakon proglašenja diktature Kralja Aleksandra vođa frankovaca Ante Pavelić otišao je u inozemstvo gdje se nametnuo kao vođa političke emigracije, koja je 1930. formirala organizaciju “Ustaša, hrvatska revolucionarna organizacija” (UHRO). Ustaška emigracija operativno je prema Kraljevini Jugoslaviji djelovala preko svojih centara u Italiji i Mađarskoj, a njihovo najznačajnije područje djelovanja iz Mađarske bila je Podravina.
Velike zasluge u tome imao je Pavelićev suradnik i tajnik HSP-a Gustav Perčec. On je naime imao posjed uz Dravu kod Ferdinandovca, gdje je prije diktature iznajmljivao čamce za ribolov, ali i često kontaktirao s Mađarima. Nakon odlaska u emigraciju upravo je on dobio zadatak da rukovodi akcijama iz Mađarske prema Jugoslaviji. Sredinom 1929. već
je počeo organizirati osposobljavanje operativaca za terorističke akcije u Kraljevini SHS. Područje kod Ferdinandovca emigrantima je nakon toga postalo ključno za prebacivanje ljudstva i materijala preko granice.
Najvažniji Perčecovi ljudi u pograničnom području kod Ferdinandovca bila su tri brata Domitrović. Ivan i Bela Domitrović živjeli su u pograničnom području s mađarske strane te su bili u kontaktu s dvovlasnicima, a surađivali su i s mađarskom obavještajnom službom. Mreža ustaških suradnika stalno se širila pa je samo na području Ferdinandovca i Novog Virja bilo 25 osoba koje su prelazile granicu i prenosile oružje, eksploziv i promidžbeni materijal, te vršile razne zadatke. Sve akcije na tom području koordinirao je pak Ignac Domitrović.
Jedna od većih akcija provođenih preko punkta Ferdinandovac – Špinac bilo je miniranje pruge kod Vrpolja 22. travnja 1930. radi napada na vlak koji je u Beograd prevozio poklonstvenu delegaciju bivših predstavnika HSS-a, koji su nakon proglašenja diktature prešli na stranu režima.
Kako je nastao logor i centar za obuku ustaša Janka-Puszta?
Perčec je u ljeto 1931. posredovanjem mađarskih vlasti uzeo je u zakup posjed Janka-puszta, pod lažnim imenom Emil Horvath. Posjed Janka-puszta ili Jankovac bio je smješten uz granicu Mađarske i Jugoslavije, kod mjesta Murakeresztúr i Belezna u kotaru Csurgo, te se prostirao na 242 jutra zemlje.
Sam logor nalazio se na uzvisini, u njemu su bile smještene dvije zgrade, dok se zemljište sastojalo od polja i šume.
Emigranti su se u Janka-pusztu preselili u listopadu 1931., no logor do kraja 1931. nije funkcionirao kao tipičan centar za obuku. Najprije je tamo bilo smješteno 15-20 emigranata, bjegunaca iz Jugoslavije, koji su radili na poljoprivredi. Osim Perčeca, prvi stanovnici Janka-puste bili su Stjepan Petrović, Marijan Mađerić, Dragutin Sikirica i Ivan Mraz iz Hlebina. Oni su u Mađarsku prebjegli zbog izbjegavanja vojne obveze i nezadovoljstva stanjem u Kraljevini Jugoslaviji, te u potrazi za poslom. S obzirom na to da je područje logora bilo neuređeno, prvi stanari radili su na čišćenju, preuređenju
zgrada i pripremanju za smještaj i život budućih stanovnika.
Nakon što je logor pripremljen za rad počela je obuka bez oružja, no bilo je to samo teoretsko predavanje. U to početno vrijeme emigranti su radili na gospodarskim poslovima, plaću nisu dobivali, a spavali su u zajedničkoj sobi koja je bila u vrlo lošem stanju.
Zavada Domitrovića i Perčeca uzela je toliki zamah da je Domitrović napisao pismo Anti Paveliću, u kojem je između ostalog naveo da ako se prilike u Janka-puszti ne promijene da će se i krv proliti. Ustaško vodstvo je zbog svega što se događalo donijelo odluku da se stanovnici Janka-puszte trebaju iseliti iz logora pa je većina emigranata krajem prosinca 1931. napustila logor.
Logor je ponovo ustrojen u jesen 1932., a koprivnički kotarski načelnik je u svom izvješću 17. listopada 1932. izvijestio nadređene da su se prema njegovim informacijama na području Janka-puszte u tom mjesecu nalazila 42 emigranta, da je u logoru vladao vojnički režim, te da je prehrana bila zajednička. Bilo je to samo mjesec dana nakon »Velebitskog ustanka« nakon kojeg je ustaško vodstvo svoje operativno središte za terorističke akcije odlučilo prebaciti u Mađarsku, odnosno Janka-pusztu. Početkom 1933. na Janka-pusztu je stigla prva veća skupina novih emigranata. Tad se u sastavu logora od ukupno 35 stanovnika nalazilo 13 emigranata s područja kotara Koprivnica, dok ih je najviše bilo iz Koprivnice, Hlebina i Đelekovca.
Početkom 1933. stanovnici Janka-puszte dobili su odore koje su nosili u logoru. Tada se počela provoditi i vojna obuka. Prvo je Lahowski vršio obuku u gađanju, a nakon njega Stjepan Kopčinović i Zvonimir Pospišil. Pospišil je vodio obuku u montiranju tempiranih mina, vršio je vojnu obuku, te emigrante obučavao pucanju iz pištolja. Pavelić i njegovi najbliži suradnici Perčević i Perčec povremeno su dolazili u logor i vršili pregled obuke.
Diverzantske akcije ustaša protiv velikosrpske diktature u Jugoslaviji
Ruta Ferdinandovac–Špinac je, zbog suhozenme granice između Mađarske i Jugoslavije na tom području, od prvih dana diktature bila među najvažnijim ustaškim koridorima za ilegalnu komunikaciju s Jugoslavijom. Vlasti su shvatile da pogranična policija sama ne može kontrolirati aktivnosti ustaške emigracije pa je u Ferdinandovcu 1933. smješten Komesarijat pogranične policije s protuobavještajnim zadacima.
Spomenuti teren kontrolirao je Ignac Domitrović uz pomoć svoje braće Ivana
i Bele. U noći od 1. na 2. studenoga 1932. jugoslavenski žandari su u Špincu likvidirali Ivana Domitrovića, namamivši ga u zasjedu. Time je zadan težak udarac ustaškim emigrantima u Mađarskoj jer od tada punkt Ferdinandovac – Špinac za njih više nije imao onu ulogu kao ranije, a to je vidljivo i po tome što više niti jedna veća ustaška akcija u Jugoslaviji nije rađena preko tog pravca.
Ubojstva Domitrovića i Gabaja bila su uvertira sukobe i terorističke napade u tom dijelu Hrvatske. Svakako valja istaknuti da se poslije »Velebitskog ustanka« u rujnu 1932. ustaška teroristička aktivnost uglavnom vodila preko Janka-puszte i Podravine. Ustaške akcije iz Mađarske izvodile su se preko podravske i zagorske skupine.
Gustav Perčec je u studenom 1932. naredio Stjepanu Petroviću da organizira napad paklenim strojevima u Zagrebu. Ciljani datum napada bio je 1. prosinca, kada je režim slavio stvaranje Kraljevine SHS/Jugoslavije. Petrović se potom sastao s Ivanom Mihalcem pa su zajednički dogovorili taktiku napada. Dogovoreno je da se oružje i eksploziv napadačima dostavi krajem studenog, a mjesto primopredaje bila je državna granica na rijeci Dravi. Nakon što su podijelili oružje i mine uputili su se u Zagreb gdje je Sabol minu bacio u dvorište pravoslavne crkve, a Pavlić kod zgrade vojnog okruga. Obije mine su eksplodirale.
U noći 20. lipnja 1933. ustaše iz Đelekovca izvršili su i drugo prebacivanje oružja i eksploziva preko granice na Dravi. Međutim prilikom primopredaje pojavio se granični
policajac te je došlo do pucnjave u kojoj je policajac ranjen.
Ustaške akcije na području Prekodravlja također su išle preko Hlebinca Stjepana Petrovića. Na tom terenu osoba za kontakt bio mu je Janko Varga iz Otočke. Nakon sastanka na pustari Festetić kod Gole ova skupina je dobila zadatak da kod oružničke postaje u Goli ili Drnju postavi tempiranu minu.
Golski ustaše su minu ubacili u vrt oružničke postaje u Goli, a sljedeći dan 14. rujna 1933. oružnici su u vrtu primijetili paket umotan u ustaški tisak, pa su ga iz opreza stavili u korito s vodom. Mina je u koritu eksplodirala i nije počinila štetu.
Ustaška akcija koje je najjače odjeknula u podravskoj javnosti dogodila se 30. srpnja 1933. kada je pakleni stroj eksplodirao na željezničkoj stanici u Koprivnici. Eksplozija se dogodila neplanirano jer je ustaška emigracija eksplozivom umatanim u paket planirala napasti predsjednika Suda za zaštitu države u Beogradu, Dragana Bubnja. Međutim paket je otvoren u Koprivnici, prilikom čega je došlo do eksplozije u kojoj je pogranični policajac Oskar Kronast poginuo, dvije osobe bile su ranjene, a nastala je i velika materijalna šteta.
Krajem 1933. u Janka-puszti je osmišljena nova napadačka akcija povodom proslave ujedinjenja 1. prosinca 1933. Eksploziv se trebao postaviti na nekoliko lokacija u Hrvatskoj, a akcije su se pripremale izvesti preko granice u Prekodravlju. Akcija za koju je naređenje dao sam Pavelić bio je pokušaj atentata na bana Savske banovine Ivu Perovića. Za izvršitelje bili su izabrani Perčecovi ljudi Stjepan Petrović i Andrija Gredičak koji su za napad dobili 8 bombi i 4 pištolja sa streljivom. Napad je trebao biti izvršen u Zagrebu prilikom banova odlaska u crkvu, tako da su Petrović i Gredičak 1. prosinca već u 8,30 sati ujutro bili na planiranom mjestu atentata. No uplašivši se za vlastiti život i prevelike možebitne žrtve napad ipak nisu izveli. Vračajući se s neizvršenog zadatka, Petrović i Gredičak su kod Ludbrega naišli na patrolu oružnika s kojom su se prilikom legitimiranja sukobili. Došlo je do pucnjave pri čemu je jedan oružnik teško ranjen, a obojica ustaša uspjeli su se izvući iz neprilike te su se vratili u logor Janka-puszta.
Raspad ustaških organizacija u Podravini
Petrović i Gredičak su još jedno vrijeme ostali u logoru, no sredinom ožujka 1934. u logor je stigao Perčević te je pred postrojenim ustašama pročitao akt potpisan od Pavelića. Tim aktom su Petrović i Gredičak osuđeni na smrt kao izdajnici, a kazna se trebala izvršiti izvan logora. Nakon toga su protjerani iz logora, a zajedno s Petrovićem i Gredičakom za izdaju je bio optužen i njihov suradnik Ivan Mihalec.
U nastojanju da spasi živu glavu Gredičak je prebjegao u Jugoslaviju pa se uputio u Rusiju, međutim uhićen je u Rumunjskoj i izručen jugoslavenskoj policiji. Petrović se nakon nekog vremena vratio u Jugoslaviju i otišao kući. Krajem ožujka 1934. uhićen je u svojoj kući i odveden na policiju u Zagreb gdje je odao cjelokupnu djelatnost ustaške emigracije i sav svoj rad.
Ubrzo nakon toga, već 1. travnja 1934. započela su uhićenja podravskih ustaša, prilikom čega je pronađeno mnogo materijala pripremljenog za terorističke napade. Ustaše iz Prekodravlja prvi su došli na metu oružnika nakon čega su počela uhićenja u Đelekovcu, Grbaševcu, Torčecu, Velikim Sredicama i Koprivnici.
Nakon provedene istrage i ispitivanja na policiji u Zagrebu, uhićenici su upućeni na suđenje u Beograd, koje je počelo u srpnju 1934. Sudski proces vodio se protiv 31 osobe, a svima se sudilo zbog terorističke djelatnosti.
Presude Državnog suda za zaštitu države u Beogradu protiv podravskih ustaša
bile su vrlo oštre: jedna osoba osuđena je na smrt, četiri na doživotnu robiju, sedmero ljudi osuđeno je na kazne od 15 do 20 godina robije, dok su osmorica osuđena na kazne od 5 do 8 godina robije.
Prilikom sudskog procesa vlasti su došle do informacija koje su za protudržavne djelatnosti teretile i vodeće ljude HSS-a koprivničkog područja nakon čega su uhićeni bivši gradonačelnik Koprivnice Ivan Kraljić i njegov suradnik Stjepan Prvčić. Osim njih uhićeno je još nekoliko pojedinaca, a proces protiv ove skupine počeo je u rujnu 1934. na Okružnom sudu u Bjelovaru. Na kraju suđenja devetero osoba osuđeno je na kazne od 1 do 12 godina robije. Predaja Stjepana Petrovića i uhićenja ustaša u koprivničkoj Podravini rezultirali su slomom ustaške mreže u tom kraju, jer radilo se o većini organizatora
ustaške aktivnosti.
Krah ustaške organizacije na području koprivničke Podravine teško je uzdrmao i emigraciju u Mađarskoj, a ubrzo nakon toga logor u Janka-puszti bio je raspušten. Emigranti su tada premješteni većinom u Italiju i diljem Mađarske, no dio logoraša smješten je u obližnju Nagykanizsu. Nakon uhićenja podravskih ustaša došlo je do smirivanja situacije u pograničnom području.
Ustaše s Janka-puszte i ubojstvo srpskog kralja Aleksandra u Marseillesu
Otprilike u isto vrijeme kada su trajala suđenja optuženicima iz koprivničke Podravine donesena je zajednička odluka vodstva UHRO-a i makedonske terorističke organizacije VMRO o pripremi atentata na kralja Aleksandra prilikom njegova boravka u Francuskoj. Osoba za izvršenje tog zadatka od strane VMRO-a bio je Veličko Dimitrov Kerin ili Vlada Šofer, a ustaško vodstvo donijelo je odluku da ostali atentatori budu izabrani od bivših stanovnika Janka-puszte.
U organizaciju atentata bio je uključen i zapovjednik logora Janka-puszta Vjekoslav Servatzy, koji je dobio zadatak da za akciju pronađe tri čovjeka. Servatzy je izabrao pojedince za koje je smatrao da najviše zadovoljavaju kriterije. Bili su to Zvonimir Pospišil, Mijo Kralj iz Koprivnice i Ivan Raić iz Koledinca.
U Parizu su atentatori podijeljeni na dvije grupe: marsejsku kao glavnu i parišku kao rezervnu.
Odlučeno je da u marsejskoj grupi budu Kerin i Kralj, a u pariškoj Pospišil i Raić. Atentat je izvršen 9. listopada 1934. nakon što se kralj iskrcao u Marseilleu. Francuska policija je na licu mjesta ubila atentatora, a ostali sudionici marsejske i pariške grupe, Pospišil, Raić i Kralj, vrlo brzo su uhićeni.
Nakon suđenja svi su osuđeni na doživotnu robiju s prisilnim radom. Kaznu su prvotno izdržavali u Novoj Kaledoniji, a kasnije su vraćeni u Francusku.
Vijesti o atentatu već su sljedeći dan nakon tog čina stigle u Podravinu. Pojačala se represija oružnika pa su svi registrirani protivnici režima bili pod dodatnom kontrolom. Ustaško-domobranski pokret u Podravini nakon Petrovićeve predaje bio je u rasulu, a suradnici pokreta koji nisu bili uhićeni i osuđeni u beogradskom i bjelovarskom procesu su se pasivizirali. Nakon ukinuća Janka-puszte i preseljenja preostalih ustaša iz Mađarske u Italiju njihov rad više nije ni mogao doći do izražaja.
Cijeli prilog o Janka-puszti možete pročitati ovdje
Tekst se nastavlja ispod oglasa
