Ove godine na Stepinčevo, 10. veljače, župa blaženog Alojzija Stepinca na Trnjanskoj Savici u Zagrebu obilježit će 24 godine od svog osnutka, godine 1999. Riječ je o zagrebačkoj župi koja sve ovo vrijeme uopće nema svoju crkvu jer nadležna tijela ne prestaju opstruirati planove i mogućnost njezine izgradnje. Pamtimo i mnoge agresivne prosvjede lijevo-liberalnih aktivista koji su se glasno protivili izgradnji crkve te ju nastojali spriječiti na najrazličitije načine.
Ovom prilikom donosimo tekst dr. sc. Marije Znike, članice Župnog Pastoralnog vijeća ove župe koja se kroz kratak presjek prisjetila ovih 24 godina. Ona nam u ovom tekstu pokazuje živu župnu zajednicu koja, snalažljivošću i gorljivošću svojih vjernika, uspijeva djelovati i u nemogućim uvjetima, župnu zajednicu iz koje je u ove 24 godine poteklo čak 7 mladih svećenika te još dvojica koji su na putu da postanu svećenici te na to kako ova “živa Crkva”, po uzoru na svog zaštitnika, kojeg nikakve teškoće nisu mogle odijeliti od Krista i Crkve, prkosi svim nedaćama u kojima se nalazi.
Župa osnovana nedugo nakon što je papa Ivan Pavao beatificirao Stepinca
Prisjetimo se početka. Kako je počelo?
Bila je 1999. godina. Dana 10. veljače zagrebački je nadbiskup Josip Bozanić svojom odlukom utemeljio novu Župu u Zagrebu, i to na Trnjanskoj Savici, naselju koje je jako brzo raslo, pa su rasle i pastoralne potrebe. Nova župa dobila je ime po kardinalu Alojziju Stepincu kojega je 3. listopada 1998. godine papa Ivan Pavao Drugi proglasio blaženim. Bila je to prva župa u Zagrebačkoj nadbiskupiji posvećena kardinalu Alojziju Stepincu. Nastala je diobom od Župa Krista Kralja i Svete obitelji te omeđena Držićevom, Križnom i Gruškom ulicom i rijekom Savom.
> Tomašević i Možemo ne žele crkvu na Rudešu, a ranije su zaustavili gradnju crkve na Trnjanskoj Savici
Izgledalo je obećavajuće. Nova župa s velikim brojem stanovnika na relativno malom prostoru. Problem je bio i ostao upravo prostor. Premda je Nadbiskupija vlasnik velikoga dijela zemljišta na Trnju, na kojemu su nikle i državne zgrade, npr. Općinski sud i dr., ipak se ni u samostalnoj hrvatskoj državi nije našlo mjesta u GUP-u za sakralni prostor na Trnjanskoj Savici. Za trgovine, banke i drugo našlo se mjesta, ali za crkvu nije. I tako mladu Župu prati sudbina mnogih mladih koji bi htjeli svoj dom, svoj krov nad glavom, ali ga ne mogu ostvariti.
Desetljećima se čeka dozvola za gradnju crkve
Župa je počela s radom već 3. listopada 1999. i u početku imala svoj ured, stan za župnika i vjeronaučnu dvoranu na području druge Župe, one Krista Kralja, koja je Stepinčevoj župi ustupila svoje prostore u kući u Starotrnjanskoj ulici. Misna slavlja odvijala su se radnim danom u crkvi Krista Kralja u kojoj je Stepinčeva Župa bila podstanar, a nedjeljom i blagdanima u predvorju OŠ Jure Kaštelana koje je za to trebalo uvijek iznova spremati i raspremati. Školu prihvatiti i urediti za sakralni prostor. Dosta je župljana zbog toga odlazilo na svete mise u druge crkve.
Višegodišnja obećanja, pa i ugovori s gradskim vlastima, nisu bili plodonosni glede dodjele zemljišta za crkvu. Štoviše, i dobivene lokacijske dozvole, od kojih jedna – ona za teren u parku blizu Save – bila je osporena i poništena. Tako Župa još ni danas nema ni ledine na kojoj bi mogla podići barem svoj šator.
Župljani i župnici potvrđuju Stepinčevo geslo
Crkva nekim ljudima na Savici očito nije bila potrebna pa su se uprli svim snagama prosvjedovati na sve načine da se gradnja crkve u parku onemogući. Relativna manjina dobro organiziranih glasnih protivnika gradnje crkve do sada je u tome raznovrsnim akcijama uspijevala, a oni drugi to manje –više stoički podnosili. Vlast se u gradu smjenjivala, ali pomaka glede dodjele zamjenskoga zemljišta za ono crkveno za sada nema.
> Peternel: Trnjanska Savica dovoljno je prostrana za dječje igralište i Crkvu
> Župnik župe bl. Stepinca u Zagrebu za Narod.hr o gubitku prostora za slavlje svetih misa
Tako sada tu smo gdje smo. Blaženi Alojzije Stepinac očito nikako da na Trnjanskoj Savici dobije svoj zasluženi dom. Uskoro će 25 godina, četvrt stoljeća Župe, bez zgrade crkve, ali Župa je ipak posve osamostaljena na vlastitom području. Kupljeni i za pastoral prilagođen mali prostor Pastoralnoga centra na području Župe u ulici Zvonimira Rogoza 1 ne može se, doduše, smatrati prikladnim rješenjem, kao ni eventualna buduća mogućnost korištenja predvorja novoizgrađene škole Jure Kaštelana, za nedjeljna i blagdanska misna slavlja. I župnici i župljani pokazuju silom prilika neviđenu domišljatost da se u postojećim uvjetima bogoslužje i obredi ipak dostojanstveno odvijaju.
Čak 7 mladih svećenika poteklo iz ove župe, a još su dvojica na putu da to postanu!
No, svako zlo za neko dobro, veli narodna mudrost. Istina, na Trnjanskoj Savici nema zgrade crkve, ali je itekako živa i djelatna ona druga, živa Crkva, koja po zgusnutom rasporedu u malom Pastoralnom centru i u nemogućim uvjetima, na otvorenom, u prolazu između zgrada, stoički podnoseći vremenske i ine nepogode – vrućinu, kišu, vjetar, pandemijska ograničenja – svakodnevno svjedoči svoju postojanost u vjeri, potvrđujući time i Stepinčevo iskustvo: Kad nemaš ništa drugo da dostojno slaviš Boga, kad ti oduzmu sve, ostaju još uvijek dvije ruke sklopljene na molitvu.
Zajednica vjernika ustraje s radom u molitvenim i drugim skupinama. Župa diše punim plućima i molitvama svojih vjernika te čeka strpljivo da se po Božjem promislu ostvari i gradnja crkve blaženom Alojziju Stepincu na čast. Možda do tada i on bude proglašen svetim pa njegovo čudo bude i zgrada crkve u kojoj će evanđelje naviještati i riječ Božju puku tumačiti upravo svećenici stasali na području ove mlade Župe – za 25 godina postojanja Župe njih čak sedam (Tomislav Petranović, Marko Stipetić, Alen Lulić, Marijan Lindić, Domagoj Tujmer, Marko Dominić, Ilija Kelić) koje je Gospod do sada pozvao u svoju službu, a još su dvojica na tome putu. Da bude barem pastira kad već nema crkve! Jer uzalud crkva ako u njoj nema pastira ni pastve. Vjera ne živi u lijepim građevinama, nego u dušama i srcima vjernika ma gdje se Bogu molili.
Župljani Trnjanske Savice i dalje se u svojim potrebama, pa i za nakanu gradnje svoje crkve, utječu blaženom kardinalu Alojziju Stepincu i svim svetima, uzdajući se kao i Stepinac, ne u svjetske vlasti i moćnike, nego jedino i samo u Boga, što je razvidno i iz Stepinčeva gesla: In te, Domine, speravi!
