Bitka za Rogaticu (NDH, danas Bosna i Hercegovina), gradić istočno od Sarajeva prema Višegradu, bio je mjesto jedne od prvih većih bitaka u II. svjetskom ratu. Rogaticu su od 13. listopada 1941. do 24. listopada 1941. zajednički opsjedale snage partizana i četnika, koje su branile malobrojne vojne postrojbe NDH i lokalno naoružano stanovništvo muslimanske vjere.
Prvi zajednički napad partizana i četnika na Rogaticu
Rogaticu su združeno napali partizani i četnici još u rujnu 1941. godine , pet dana nakon što je na Romaniji 1. rujna 1941. godine formiran zajednički partizansko-četnički štab nazvan “direktorijum”, čiji je zadatak bio planiranje i izvođenje napada na ciljeve u NDH. Jedan od organizatora ovih jedinica bio je ordoksni komunist i jugoslavenski nacionalist rođen u Hrvatskoj (u Novom Vinodolskom), a školovan u Zagrebu – Slaviša Vajner Čiča. Na Romaniju, među lokalne Srbe, je došao po nalogu Komunističke Partije organizirati partizanske postrojbe za rušenje NDH. Vajner je organizirao i suradnju prvih partizanskih odreda s četnicima koji su napadali mjesta na istoku NDH: Rogaticu, Sokolac, Žljebove, Mokro i dr.
U prvom jurišu, u rujnu 19141., Rogaticu su zajedno napali partizani Romanijskog odreda i četnici Aćima Babića. Malobrojna vojna posada NDH i lokalne muslimanske milicije bile su istjerane iz grada. Uslijed nedovoljnog osiguranja prilaza gradu te pljačke i nediscipline koja je vladala u redovima ustaničke vojske, pojačane domobranske snage su zajedno sa milicijom i ustašama za svega nekoliko sati istjerale partizansko-četničke ustanike iz Rogatice i povratile kontrolu nad gradom.
Drugi zajednički napad partizana i četnika na Rogaticu
U drugom napadu u listopadu 1941. zajedno su Rogaticu napali partizani i četnici: nekoliko četa Romanijskog NOP odreda (oko 1000 partizana) i jedan bataljun četnika Radivoja Kosorića sa oko 500 ljudi, te jedna četa četnika na čelu s Žarkom Mitrovićem.
Četnici su prvi ušli u Rogaticu koju su branile postrojbe NDH na čelu sa satnikom Markom Vrkljanom, ali su morali izaći iz grada nakon otpora malobrojnih postrojbi vojske NDH i žestokog otpora domaćih rogatičkih muslimana. Poslije osam dana obrane branitelji Rogatice bili su iscrpljeni, ali je zapovjednik Vrkljan inzistirao na pružanju otpora po svaku cijenu. Domaći muslimani Rogatičani branili su se gotovo 12 dana i 11 noći, gubili kuću po kuću i kada je nestalo i zadnjeg metka morali su se povući prema Goraždu.
Pošto su Rogaticu zajednički zauzeli partizani i četnici, nije bilo jedinstvene uprave. Komanda u gradu bila je u rukama partizana, ali je četnici nisu uvažavali te su osnovali svoju komandu. Tako su postojale dvije komande, koje su se međusobno složile, a narod je plaćao.
Istaknuti bosanski komunistički političar i revolucionar Rodoljub Čolaković u svojim Zapisima je zabilježio da je u Rogatici nakon 24. listopada 1941. uspostavljeno dvovlašće koje je kočilo gotovo svaki pozitivan rad – voljom četničkih prvaka Jezdimira Dangića i Sergija Mihailovića koji su sistemski potkopavali stabilnost ustaničke vlasti u Rogatici i okolini. Njihov glavni cilj je bio privući što veći broj partizana u četničke redove i što više opljačkati i oteti muslimanske imovine, dok su partizani nastojali privući što više muslimana u svoje redove
Pad grada i četnički pokolji muslimana Rogatice
Sam pad Rogatice izgledao je ovako. U večernjim satima 24. listopada 1941. godine kotarski predstojnik u Goraždu uputio je velikom županu u Sarajevu telegram sljedećeg sadržaja:
“Rogaticu su zauzeli razrušili spalili četnici stop Preživjeli iz grada i sela njih oko pet tisuća prebjegli su i stalno pridolaze u Goražde stop Slika gladnih golih i ranjenih užasna je stop Tražim da se stalno avionom do aerodroma na Ustikolini prenosi brašno sol medikamenti i dva ljekara stop U protivnom prijeti opća propast stop Inače očekujemo napad na Goražde požurite pomoć stop Uručiti naslovniku najbrže stop”
Po izlasku iz Rogatice vojska se sa civilnim muslimanskim stanovništvom podijelila u dva smjera: jedni su išli vodeći žene i djecu željezničkom prugom do sela Brčigova, a drugi brdima vodeći sposobne muškarce za borbu. U šumi Miševici ovu drugu grupu sustigle su četničke horde i otpočela je oštra paljba. Videći bezizlazan položaj mnogi su se počeli spuštati niz strme stijene nad rijekom Pračom blizu Ustiprače. Ubrzo su četnici zarobili oko 25 muslimana i katolika, opljačkali ih i iz šume istjerali na jednu ravninu, a potom izdvojili sedam katolika domobrana, kao i jednu ženu koja je bila u muškom odijelu – kćerku velikog župana Ragib-age Čapljića Taibu, ne znajući o kome je riječ. Zarobljene muslimane su jedno vrijeme mučili, zatim ih skinuli i naočigled onih kojima su poštedili živote strijeljali.
Priličan broj izbjeglica zajedno sa domobranima stigao je u Goražde, a odatle su neki išli put Sarajeva, a neki za Višegrad.
Nakon ulaska partizana i četnika u Rogaticu drastično se pogoršao položaj muslimanskog stanovništva na području Rogatičkog kotara. Dvojica seljaka izbjeglica iz sela Točionika izjavila su početkom prosinca 1941. u Sarajevu kako im je selo do pada Rogatice bilo mirno od četnika, ali od tog vremena počeli su četnici ubijati ljude, paliti muslimanske domove i odvoditi djevojke i mlade žene u svoje logore. Za primjer su naveli četnička zvjerstva u selima Podgradac, Kalimanići i Žepa. Istakli su da preostalo muslimansko stanovništvo u Rogatičkom kotaru svakog dana očekuje istu sudbinu, te da mu prijeti uništenje ako se ubrzo ne oslobodi četničkog terora.
Satnik Marko Vrkljan i ‘Proglas stanovništvu Rogatice’ – Ubijanje i klanje nevinih bilo pravoslavnih, bilo muslimana, bilo katolika je zločin!
Početkom siječnja 1942. satnik Marko Vrkljan je sa jednom bojnom sastavljenom uglavnom od muslimana iz Rogatice i okolice ušao u grad i stavio ga pod kontrolu vlasti NDH. Vladimir Dedijer i Antun Miletić u svojoj knjizi ‘Genocid nad muslimanima’ na stranicama 107. i 108. bilježe da je dolazilo do slučajeva osvete muslimana nad pravoslavcima zbog prethodnih zločina četnika u Rogatici, ali i Goraždu, Foči, Čajniču i drugim mjestima uz Drinu. Dedijer bilježi da je satnik Vrkljan uputio proglas domaćem stanovništvu (Proglas stanovništvu Rogatice i okolice, 24. siječnja 1942.) Rogatice i Rogatičkog kotara da se zaustave progoni Srba. U dopisu je istaknuo da je odmah po preuzimanju službe vidio “jednu strašnu sliku: žene i ljudi pravoslavne vjere napuštaju svoje domove iz straha da ne budu poubijani”. Dedijer bilježi službeni dopis satnika Vrkljana od 24. siječnja 1942. godine i citira: “Ovaj rad nije ustaški i ljudi koji to čine su pljačkaši i razbojnici. Ubijanje i klanje nevinih ljudi, žena i djece, pa bili oni pravoslavni, muslimani ili katolici je zločin koji se protivi svim zakonima. Jednom zauvijek hoću da znaju i muslimani i pravoslavni i katolici Nezavisna Država Hrvatska rada, reda, mira i poštenja. Svaki onaj koji pokuša da na svoju ruku kroji pravdu i zakone, neprijatelj je i zločinac spram Nezavisne Države Hrvatske…Znam i to da su mnogi muslimanski domovi popaljeni, opljačkani i porušeni. Znam i to da je mnoga muslimanska majka ostala bez muža, bez sina i bez kćeri. Znam da su mnoge kuće proplakale i zavijene u crno. Ipak, braćo muslimani, to nam ne daje pravo da na svoju ruku vršimo odmazdu. Budemo li na svoju ruku pljačkali, ubijali nevine ljude, žene i djecu, onda zaiste niste niti pravi muslimani, niti pravi ljudi, niti pravi Hrvati…Krivac, pa bio on musliman ili pravolsavac, dobiti će kaznu na osnovi zakona….Muslimani, budite pravi Hrvati i ne vršite ubistva, nasilja i pljačke.”
Originalni dokument dopisa Marka Vrkljana iz knjige Vladimira Dedijera Genocid nad muslimanima (str. 107/108) možete pogledati ovdje
Početkom 1942. godine, nakon gotovo godinu dana od početka rata, dolazi do diferencijacije između četnika i partizana, zbog niza razloga od kojih je možda najvažniji suradnja četnika i Nijemaca na teritoriju NDH.
Ali teške borbe oko Rogatice, i općenito u istočnoj Bosni, nastavljene su tijekom cijele 1942. godine.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
