24. studenoga 1915. Poraz Srbije u I. svjetskom ratu – strašne Marševe smrti zarobljenih Hrvata opisao sudionik Mile Budak!

Foto: www.commons.wikimedia.org

Vlada Srbije odlučila se u I. svjetskom ratu 1915. na kapitulaciju. Srpska vojska djelovala je, prema izvješćima, kao grupa razbijenih jadnika (Sto godina krfske deklaracije)

Vlada Srbije je 24. studenoga 1915. pobjegla iz Prizrena, zadnjih dijelova tadašnje Srbije gdje je još postojao vojni otpor, u Skadar u Albaniji. Malo je poznato da je među zarobljenim austro-ugarskim vojnicima koje je poražena srpska vojska u bijegu povela sa sobom prema Mediteranu, bilo i tisuće Hrvata. Put tih zarobljenika nazvan je ‘Marš smrti’, a opisao ga je jedan od zarobljenih Hrvata u knjizi Ratno roblje, književnik Mile Budak.

 

Veliki rat vodio se na četiri glavna bojišta: istočnom (Poljska, Galicija, Karpati), zapadnom (Belgija i Francuska), talijanskom i balkanskom. Nekoliko manjih bojišta otvoreno je u Africi, Aziji, na Pacifiku i Bliskom istoku. Bitke su se odvijale i na moru te prvi put i u zraku, piše

Srpska vojska odlučila na bijeg iz Srbije prema Mediteranu

Na južnom, balkanskom bojištu borbe su počele u kolovozu 1914. napadom austrougarskih snaga na Srbiju i Crnu Goru. Tada su austrougarske snage doživjele prve veće poraze u Cerskoj bitci te u studenom iste godine u Kolubarskoj bitci. Tako je srpska vojska u prosincu 1914. zarobila oko 23.000 austrougarskih vojnika, među kojima je bilo i nekoliko tisuća Hrvata. Unatoč prvim srpskim pobjedama, njemačke, austrougarske i bugarske snage krenule su u ofenzivu na Srbiju i Crnu Goru te su ih u prosincu 1915. i siječnju 1916. zauzele, zbog čega je Vlada Srbije bila prisiljena povući se na otok Krf, a srpska je vojska započela povlačenje od Niša do albanske Valone. Sa sobom je na dvomjesečni marš smrti povela zarobljene austrougarske vojnike.

U maršu je sudjelovalo oko 60.000 ljudi.

U ovom radu riječ je o nekoliko tisuća hrvatskih vojnika koji su bili u sastavu austrougarske vojske, koje je srpska vojska zarobila na južnom (balkanskom) bojištu krajem 1914. i početkom 1915. godine. Te vojnike srpska je vojska ujesen 1915., nakon poraza od austrougarske i bugarske vojske, povela kao zarobljenike od Niša do albanske Valone. O točnom broju hrvatskih vojnika u tom Maršu smrti teško je još uvijek govoriti. Zarobljenike je u Valoni srpska vojska izručila savezničkoj talijanskoj vojsci, koja ih je potom odvela na sardinijski otok Asinaru.

Tisuće Hrvata u dvomjesčnom Marš smrti od Niša do Meditarana

Prema Sardiniji u nekoliko brodova krenulo je oko 24.000 vojnika, među kojima je bilo više od 7000 Hrvata. Prema dostupnim podatcima, na otoku je umrlo 7048 zarobljenika. Treba istaknuti da je u odiseji austrougarskih zarobljenika najveći broj njih stradao u dvomjesečnom zbjegu od Niša do Valone od bolesti, gladi i iscrpljenosti, daleko manji dio na brodovima od Valone do Asinare, te više od 7000 njih u zarobljeničkim logorima na samoj Asinari.

Dvomjesečni marš smrti od Niša do Valone pratila je oštra zima, nedostatak vode, glad i brojne epidemije. Nakon teškog putovanja na odredište je stiglo nešto više od 23.000 austrougarskih vojnika. Većina zarobljenika umrla je u maršu od raznih bolesti (kolera, malarija, tuberkuloza), a neke su ubili srpski vojnici prije dolaska u albanske luke Drač i Valonu.

 

Povlačenje i bijeg srpske vojske iz Srbije

Photo: wikipedia.org

Dolaskom u luke, srpska je vojska prebačena na Solunsko bojište, a austrougarski zarobljenici brodovima talijanske kraljevske mornarice na daleku Asinaru. Oni su se samo nakratko ponadali da je njihov križni put završio. Među zarobljenim vojnicima bili su Mile Budak i sinjski franjevac, vojni kapelan fra Gabro Cvitanović. Oni su nam o zbjegu ostavili vrijedne zapise.

 

Kolone srpskih vojnika sa zarobljenim vojnicima

Photo: wikipedia.org

 

Mile Budak i knjiga Ratno roblje 

Budak je svoje sjećanje pretočio u knjigu Ratno roblje. Albanski križni put zarobljenih austrougarskih časnika (I. i II. dio, 1941.–1942.; drugo izdanje Zagreb 1991.). On svoj rad završava iskrcavanjem zarobljenika na Asinaru. Za razliku od Budaka, fra Gabro više pažnje posvećuje boravku zarobljenika na Asinari. Njegov Ratni dnevnik (1914.–1918.) za tisak je priredio njegov nećak fra Karlo Jurišić 1984. godine.

Riječ je o Budakovoj memoarskoj knjizi “Ratno roblje”, dovršenoj u lipnju 1917., a zbog nepovoljnih prilika u domovini, objavljenoj tek 1941. Budak u svojoj knjizi bilježi doista stravičan križni put zarobljenih austro-ugarskih časnika, koje srpska vojna pješice sprovodi od 19. listopada 1915. iz Niša do 15. prosinca 1915. kad su ukrcani na parobrod u albanskom gradu Valoni. Iznemogli od pješačenja, gladi i albanske zime te studeni, snijega i ponižavanja, časnici su još dobro prošli u odnosu na zatočene obične vojnike, koje usput susreću na svom putu.

Ova pješačka kolona svojevrsni je arhetip srpskoga postupanja prema zarobljenicima neposredno nakon završetke Drugoga svjetskog rata, kad su u kolonama smrti na križnim putovima od Bleiburga do Makedonije mučene i ubijane na desteke tisuća hrvatskih vojnika i civila.

Slikovni rezultat za mile budak ratno roblje

Osim što potanko bilježi događaje na tim putešetvijama, Budak donosi sliku ljudske bijede i pojedinaca, koji su u ratnom vihoru došli u ruke protivičke strane. Nedostak minimalnih životnih uvjeta za puko preživljavanje, iscrpljenost, glad i zima, unatoč časničke časti, svest će ove ljude na golo preživljavanje u borbi za komadić kruha ili par centimetara prostora, na koji bi se, umorni od cjelodnevnoga pješačenja, poksli i promrzli, mogli ispružiti.

Korsteći te detalje Budak ne ulazi samo u psihologiju pojedinih nesretnika, nego gradi sliku nehumanoga društva, bez obzira nalazilo se ono s jedne ili druge zaraćene strane. Iz tih stravičnih slika proistječe i cijeli niz malih razmišljanja o svrsi ratovanja, političkom uređenju Europe ali i prihvaćanju adekvatnih međunarodnih zakona o odnosu prema zarobljenicima.

Osim pogleda na traumatičnu stranu rata iz perspektive ratnoga zarobljenika, Budak kratkim i jasnim potezima slika duševne portrete, karaktere i političke mentailte glavnih aktera ove neljudske tragedije – pojedinih srpskih zapovjednika, srpskih vojnika, ali i zatočenih austrougarskih časnika iz različitih naroda te nekadašanje višenarodne monarhije.

Danas nam nakon iskustva Drugoga svjetskog rata te totalitarnih režima, ali i nedavne velikosrpske agresije na Hrvatsku, mnogi postupci prema zatočenim časnicima izgledaju čak začudno humaniji, unatoč svim nevoljama i poniženjima.

 

Nepovjerenje Albanaca, Bugara i Makedonaca prema okupatorima Srbima

Još jedan postupak kao arhetip srpskoga ratovanja posredno probija kroz Budakove zabilješke. Prateći odnos albanskoga, bugarskoga i makednoskog stanovništva prema koloni zatočenika, koju sprovode srpske snage, otkriva se silno nepovjerenje mjesnoga pučanstva prema Srbima, koji su te prostore zaposjeli tek prije koju godinu, tijekom tzv. Balkanskih ratova.

Naime, ta žalosna kolona na svom putu zapaža cijeli niz razorenih i spaljenih sela i gradića iz kojih su Srbi očito protjerali domaće pučanstvo, a albanski otklon od pomoći žalosnoj koloni sve dok ne doznaju kako se radi o austrougarskim vojnicima, svjedoči nevjerojatnu količinu straha, koja im je očito ušla duboko u kosti nakon srpskih osvajanja njihova prostora.

Budak nenametljivo portretira i političke odnošaje, najprije srbijanskih vlasti prema zatočenim pripadnicima pojedinih monarhijskih naroda. Čak i kao zarobljenici, bez obzira na svoj časnički položaj prednost u svim elemetima pripada onima koji se deklariraju Srbima, koji imaju zajedničke povlastice s Česima.

Koliko je to moguće, iza njih dolaze Madžari i Nijemci, a Hrvati su Hrvati samu kad ih se pokušava vrbovati da prijeđu na srbijansku stranu. U protivnom slučaju, oni su tek Austrijanci.

 

Vojska Ada Ciganlija.jpg

Photo: wikipedia.org

 

Trijalistička ideja Monarhije – nositelji su bili hrvatski časnici Austro-Ugarske

Također su neizravo oslikani i unutarmonarhijski odnosi među njezinim narodima, a u prvi plan, što je i razumljivo, izbijaju hrvatsko-madžarski odnošaji te odnosi bečkoga dvora i Hrvata. Zanimljivo je da Budak u svim nedostatno riješenim odnošajima ne nalazi krivnju i odgovornost pojedinih naroda, nego ponajprije ta odgovornost pada na njegove oligarshijske skupine.

Iz Budakovih zapisa probija i iznimno viskoga nacionalna svijest hrvatskih časnika, koji ne samo da se nisu Srbijancima dali potkupiti olakim obećanjima, nego ta njihova politička izgrađenost počiva na dubokom uvjerenju u trijalističko uređenje Monarhije, u kojoj bi, uz Austriju i Ugarsku, poslije rata, s obzirom na hrvatsko državno pravo i prirodno pravo naroda na samoodređenje, trebala biti ustrojena i suverena hrvatska država u svojim prirodnim i povijesnim granicama.

Budak tu naravno nije izričit, no nositelji te trijalističke ideje podjenako su hrvatski časnici iz Zagorja, Slavonije, Banovine,  Like, Dlamacije, ali i islamski Hrvati iz Bosne i Hercegovine, što ideji hrvatskle državnosti daje njezinu cjelovitost.

Prijedlog trijalističkog uređenja Austro-Ugarske s hrvatsko-slovenskom jedinicom

Slikovni rezultat za hrvati u I. svjetskom ratu

Kad danas na te događaje, stotinu godina kasnije, gledamo iz perpektive vremenskoga odmaka, nije teško zaključiti kako je Hrvatska ulaskom u zajednicu sa Srbijom izgubila cijelo stoljeće u svom razvoju. Dapače, danas zapravo izgleda gotovo nemoguće zamisliti odluke onih, kojih su u ime hrvatskoga naroda izručili njegovu državu potpuno neuređenoj i nedorasloj Srbiji. Poglavito uz vojsku i vojskovođe kojima je raspolagao hrvatski narod.

Budakovi memoarski zapisi, uz iskustvenu i stvarnosnu imaju i svoju književno-umjetničku vrijednost. To je dobra proturatna proza, čiji autor, stvarne događaje umjetnički oblikuje u trajno vrijedan prozni tekst.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/tjedno.hr