Ostaje činjenica da je duh jugoslavenstva puno je jači u Hrvatskoj nego što se to na prvi pogled čini u političkom životu zemlje. Jugoslavenstvo je čak puno opasnije kao unutrašnja silnica od velikosrpstva u Hrvatskoj, jer poprima različite političko-kulturne oblike koji se protive hrvatskom interesu i bitku.
Jugoslavenstvo nije pogubno samo za hrvatstvo, već i za integralno srpstvo.
Dobar dio hrvatske javnosti ostao je 2012. godine u potpunosti zatečen postupcima i izjavama najviših hrvatskih dužnosnika nakon što je Srbija pokrenula službenu rehabilitaciju četničkog vođe Draže Mihajlovića i cijelog četničkog pokreta. Umjesto bilo kakve inicijative i protivljenja rehabilitaciji fašistoidnog i zloglasnog četništva, najviši hrvatski dužnosnici na čelu sa predsjednikom Ivom Josipovićem i ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić pokrenuli su kampanju – protiv ustaštva u današnjoj Hrvatskoj.
Time su bitno utjecali na to da četništvo, taj zločinački pokret, bude u Srbiji rehabilitirao. Umjesto da su pokrenuli široku diplomatsku ofenzivu, povukli veleposlanika iz Beograda i uveli Srbijancima vizni režim, Josipović i Pusić su radili što su znali i naučili – egzorcirali ustaške demone. Kojih nije niti bilo, već su samo i uvijek as iz rukava koji uvijek dobiva.
Zanimljivo je da su i Josipović i Pusić direktni potomci filokomunističkih obitelji vrlo naklonjenih ideji jugoslavenstva, a koje su vjerno zagovarale zauzimajući visoke političke položaje u toj državi.
Jugoslavenstvo, u svom modificiranom obliku kao oblik servilnosti i straha prema Beogradu i nedostatka artikuliranog samosvjesnog hrvatstva, i danas je prisutno u političkim vođama naše zemlje. Refleksija je to stava koji je ucijepljen u njihovim obiteljima koje su bile poslušnici režima koji je bahato dominirao i vladao iz Beograda. To je psiho-profil prestrašenog Hrvata ili još gore: integralnom jugoslavenstvu koje je na takav specifičan patološki način, u snažnom protivljenju vlastitom hrvatskom identitetu, zaživjeli samo kod Hrvata.
Danas želimo vidjeti tko je bio Danko Anđelinović, djed bivše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić. Rođen je u Makarskoj 1891., a umro u Splitu 25. rujna 1963., godine. Potječe iz poznate jugo-unitarističke obitelji, a njegov brat Grgo je naredio pokolj prosvjednika protiv stvaranja Jugoslavije na Jelačić placu u Zagrebu 1918. godine.
Photo: screenshot
Tko je bio Danko Anđelinović?
Za svoga djeda Danka Anđelinovića Vesna Pusić tvrdi daje bio „poznati hrvatski pjesnik”. Ali više je zanimljiva zanima politička djelatnost Danka Anđelinovića tijekom Drugog svjetskog rata, a o njoj se može dosta toga saznati iz Zbornika dokumenata Narodnooslobodilačke borbe u Dalmaciji” (Split 1982.), piše hkv.hr
Tamo se na više mjesta spominje ime Danku Anđelinovića kao bliskoga suradnika četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga u Lici, Dalmaciji, Hercegovini i Zapadnoj Bosni, odnosno na području talijanske okupacijske zone u NDH. Birčanin je, dakle, djelovao pod zaštitom talijanskih okupatora i imao je sjedište u Splitu (Solinska cesta 56). U navedenom zborniku također se govori o ‘Splitskom kvartetu’: Danko Anđelinović, poznati orjunaši Milohnić i Šegvić i talijanska kvestura”.
U isto vrijeme četničke jedinice pod komandom vojvode Birčanina, i pod zaštitom talijanskih fašističko iredentističkih okupatora, izvršile su niz pokolja hrvatskoga stanovništva u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini. Sam Birčanin, primjerice, u izvješćima četničkoj komandi u Srbiji piše da su njegovi četnici pobili oko tisuću hrvatskih civila u Dugopolju kod Splita, u Srijanima i Gatima kod Omiša te u selima kod Vrgorca. Vladimir Dedijer i Antun Miletić u knjizi ‘Zločini nad Muslimanima’ (Sarajevo 1990.) citiraju Birčaninovo izvješće Draži Mihailoviću o tim zločinima: „Na području Vrgorca oderali smo žive tri katolička sveštenika i pobili sve muškarce od 15 godina naviše”. Iz popisa ubijenih u tom četničkom pohodu vidljivo je da su četnici ubijali žene i djecu, završava hkv.hr
Od 1945. živio kao profesionalni književnik u Zagrebu do mirovine (1952), a nekoliko godina prije smrti preselio se u Split.
Književni put započeo je stihovima pisanima u tradicionalnoj formi, vezanim stihom, s motivima najčešće morskih ugođaja iz mediteranskoga područja, s optimističkim osjećajem života i svijeta.
Tko su braća Anđelinovići – ciljevi i djelovanje orjune?
Hrvatska je u svojoj povijesti uvijek imala u politici, kulturi i javnom djelovanju prisutne ljude koji su djelovali izrazito antihrvatski, a ponajviše sa pozicija jugoslavenstva i ideje o jugoslavenskoj naciji. Žalosna činjenica je da dobar dio takvih ljudi nije samo dolazio iz redova stranaca ili nacionalne manjine Srba, već i od domicilnih Hrvata. Taj kontinuitet antihrvatskog djelovanja nije prekinut do današnjeg dana.
Grgo Budislav Anđelinović osim što je naredio pokolj Hrvata u Zagrebu bio je jedan od osnivača Jugoslavenske demokratske stranke, potom ministar u vladi dr. Antona Korošeca, pa veleposlanik Jugoslavije u Pragu i Beču. Bio je orjunaš i režimski političar, te osoba od povjerenja srbijanske političke elite i kralja osobno. Godine 1941. bježi u inozemstvo i tijesno surađuje s četničkim krugovima, najpoznatije mu je prijateljstvo s popom Đujićem, pa nije čudno da piše za kanadske četničke „Novosti“. (Više pročitajte ovdje.).
Zanimljivo je da se, za razliku od tisuća Hrvata koji su bježali iz Jugoslavije i pobijeni u tom zbjegu, slobodno vratio u Jugoslaviju gdje je i umro u Splitu.
Drugi brat Danko Anđelinović, djed Vesne Pusić, bio je aktivni član Jugoslovenske demokratske stranke.
Zahvaljujući tome Danko Anđelinović, kao i dobar dio dalmatinskih četnika, približava se nakon pada Italije partizanskom pokretu, dok Đuro Vilović ostaje vjeran Draži Mihailoviću, zbog čega je suđen i strijeljan zajedno sa svojim ideološkim uzorom. (Više pročitajte ovdje).
Naime, i partizanski i četnički pokret nosili u sebi kao bitnu oznaku jugoslavenski integralizam i obnovu Jugoslavije, nasuprot želje velikog dijela hrvatskog naroda o hrvatskoj državi.
Zagreb je bio težak teren za Orjunu
Tu je još i treći brat Berislav Anđelinović, orjunaški batinaš i ubojica. On je 1922. osobno ubio pravnika Šnidarića, a dvije godine poslije Marka Zovku i za to zlodjelo nagrađen mjestom izaslanika za tisak u washingtonskom veleposlantvu. Idejni je pokretač časopisa splitkih orjunaša „Pobeda“.
U ožujku 1922. utemeljuje zagrebačku organizaciju Orjune (utemeljitelji dr. Bero Anđelinović kao oblasni čelnik, dr. Aleksandar Štulhofer, inž. Ilija Čavlina, dr. Dane Anđelinović, dr. Grgo Anđelinović) i svjedoči – “u Zagrebu je Orjuni naročito težak teren. Retki su koji je podupiru” – a 25. ožujka izvodi prvi oružani napad na sudionike zabave “u prostorijama separatističkog Hrv. Sokola. U borbi su se naročito istakli B. Angjelinović, Lj. Belošević, E. Bulat, Gjuro Betner, Dalibor Bonači i dr.”. Tom progodom dr. Berislav Anđelinović je ubio Matu Zovka, piše hkv.hr
Područje od naročitog interesa Orjune bilo je u Dalmaciji, te je preko pokušaja širenja jugoslavenskog integralizma, već 1925. imala podružnice u gotovo svim gradovima na obali:
Niko Bartulović: “Od Revolucionarne omladine do Orjune”, Knjige Orjune, Izdanja Direktoriuma Orjune, Split 1925.
Duh jugoslavenstva i danas kruži Hrvatskom
Ostaje činjenica da je duh jugoslavenstva puno je jači u Hrvatskoj nego što se to na prvi pogled čini u političkom životu zemlje. Jugoslavenstvo je puno opasnije od velesrpstva. Jugoslavenstvo nije samo odraz političke orijentacije, niti je to mračna odluka velesila, kao što je to bio slučaj u Versaillesu, 1919.g. Jugoslavenstvo je poglavito politička psihologija i vrsta antropologije koja se u Hrvatskoj proteže davno u vremena prije stvaranja ideologije jugoslavenstva i prije rođenja prve države Jugoslavije.
Brojni današnji hrvatski estradni umjetnici i novinari, sa slabim hrvatskim duhom, puno se komotnije osjećaju u Beogradu ili Sarajevu, nego u Beču ili Washingtonu.
I hrvatski gospodarstvenici u Srbiji više vole balkanski javašluk nego njemački Disziplin.
Lakše je objaviti članak na “srpsko-hrvatskom” ili “hrvatsko- srpskom” za provincijsko glasilo u Banja Luci, nego održati predavanje na njemačkom jeziku o uglatoj glagoljici ili napisati članak za njemačke novine o značenju hrvatskih pandura u sedmogodišnjem ratu u Šleziji.
Uzalud isticanje srednjoeuropskog duha neke kvazi Hrvatske u bidermajer Mitteleuropi, kada veliki broj čak i nacionalno svjesnih Hrvata više voli slušati zavijanje orijentalnih cajki ili se kreveljiti na kvaziumjetničkim neojugoslavenskim terevenkama u Puli, Beogradu i Dubrovniku.
Lakše je glumiti hrvatskog gospona u srpskoj palanci nego pokušati osnovati institucionalnu protutežu utjecajnoj francuskoj-srpskoj nakladničkoj kući „L’Age d’Homme“.
Psihološki, veli broj hrvatskih diplomata puno se ugodnije osjeća u svojim ispostavama u Banja Luci, Mostaru ili Novom Sadu, budući da su i sami vezani rodbinski, klanski, i jezično za taj kraj.
Lakše je jesti burek i ćevape i dokazivati svoje navodno agramersko podrijetlo u Prištini, nego neformalno govoriti Amerikancima iz kampa Bondsteel kako su humanitarni američki bombarderi B17 rušili davne 1944. ne Beograd, već Zadar, Monte Cassino i koliko su knjižnica, muzeja i ljudi oni spalili u Tirolu i u Austriji.
Sa amorfnim Jugoslavenima, u vlasti i kulturi, nije moguće to napraviti budući da jugoslavenstvo isključuje svaki identitet i svaku moralnu i građansku obvezu.
Jugoslavenstvo je smrt ne samo za hrvatstvo, nego i za nacionalno i samosvjesno srpstvo, a koje je potrebno Srbiji da stvori stabilnu i demokratsku državu koja neće biti faktor izazivanja sukoba i nasilja u ovom dijelu svijeta.
Ne zaboravimo najvažnije: i četnici i partizani bili su dušom i tijelom uz ideju jugoslavenstva!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
