27. srpnja 1941. Srb – srpski ustanici ubili 18-ero djece iz roda Ivezića starosti od 3 do 18 godina

Foto: Getty Images

Jelena Ivezić imala je 4 godine, Jure Ivezić imao je 3 godine, Manda Ivezić imala je 5 godina, Jakov Ivezić imao je 3 godine, Luka Ivezić imao je 6 godina, Ana Ivezić imala je 7 godina, Kaja Ivezić imala je 9 godina, Pero Ivezić imao je 9 godina, Ika Ivezić imala je 8 godina… u jamu su bačene i trudnice.

Sve njih su ubili četnici i partizani (zajednički djelovali u ustanku) u “slavnom antifašističkom” ustanku u Srbu koji je u stvarnosti bio masakr Hrvata i genocid nad hrvatskim življem na teritoriju od skoro 2 000 km2. 

Sjetimo se, obnovu spomenika i morbidnu proslavu ustanka, zapravo općeg pokolja Hrvata, obnovio je HDZ u periodu od 2009-2011. godine.

 

Nedaleko Srba na lokaciji Dabin vrh u gustoj šumi 2014. godine otkrivena je masovna grobnica u koju su nakom „ustanka“ 27. srpnja 1941. bačeni pobijeni Hrvati koji su tu živjeli (selo Ivezić).

Radi se o čitavim obiteljima s djecom, njih ukupno 37 iz roda Ivezića, od kojih su polovina bila djeca, većinom do 10 godina starosti.

Photo: hkv.hr

“Sve se odavno zna. Na ovome mjestu su žrtve, djeca i odrasli, živi bacani u tu jamu. Zato želim podsjetiti da je to bilo odmah nakon pucnja prve puške u Srbu. Vrijeme je da se naša država jasno odredi prema tim događajima. Pa, bar se ne bi trebalo okupljati i slaviti tu prvu pušku, jer je poznato kako je ona krenula”, izrekao je te rečenice tadašnji biskup gospićko-senjski Mile Bogović na završetku ekshumacije na Dabinu vrhu u gustoj šumi, u blizini Donjega Srba.

Koliko god to bolno bilo za razne antifašističke i druge nevladine udruge, riječ je o stravičnom zločinu nad nevinim hrvatskim žrtvama – obiteljima iz zaseoka Ivezići kod Srba, koji su pobijeni tijekom tzv. ustanka u Srbu. Ono je tada potpuno opljačkano i spaljeno, a ubijeno je 37 osoba, među kojima 18 djece u dobi od 3 do 18 godina.

U jamu su bačene i trudnice, a spasila su se samo dvojica mladića i jedna djevojka.

I tom ekshumacijom na vidjelo izlazi istina o ustaničkom, zapravo četničko-partizanskom teroru iz 1941. godine kada se s tih područja hrvatsko stanovništvo nakon brojnih pokolja moralo iseliti. Tko nije izbjegao teško bi izvukao živu glavu. U tim krajevima popis zločina nad Hrvatima je užasan…

Inače, u ovom kraju istočne Like Hrvati su praktički nestali, iščezli. Nedvojbeno i zaslugom tzv. “ustanika” iz srpnja 1941. godine. Župa Boričevac brojila je tada 2.000 hrvatskih mještana, no nakon ljeta 1941. hrvatski živalj je doslovce nestao. Selo je posve uništeno i spaljeno, zauvijek je nestalo s topografije tog područja.

Posljednji od obitelji Ivezića, bio je pok. Dane Ivezić, njega nije ubila srbska ruka 1941. god., njega je natjerala u smrt nepravda i nebriga, bešćutnost u slobodnoj Hrvatskoj. Nije dočekao pronalazak svoje obitelji, izvršio je samoubojstvo.

Photo: hkv.hr

 

U ustanku zajednički djelovali četnici i partizani

Nije teško doći i do imena odgovornih za taj zločin, barem po zapovjednoj odgovornosti, jer su pobunu u Srbu 27. srpnja 1941. zajednički vodili zapovjednici u novoosnovanoj četničkoj brigadi, koja je imala 1000 naoružanih četnika i 60 komunista partizana: Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus, Stevo Radenović i drugi, kao i zapovjednik partizanskoga odreda Đoko Jovanić, kasniji general JNA.

U pobuni su istaknuto mjesto imali i partizani: komandant združenog Štaba gerilskih odreda za Donji Lapac i okolinu bio je Gojko Polovina, odvjetnički pripravnik iz Gračaca, vrlo istaknuti lokalni komunist, odličan organizator, predratni sekretar Kotarskog komiteta KPH za kotar Gračac. Članovi štaba u Donjem Lapcu i u Srbu bili su članovi KP Nikola Vidaković, Dušan Mileusnić, Đoko Jovanić i Milan Šijan.

“Četnici, komunisti i talijanski fašisti zajedno su 27. srpnja 1941. ustali protiv Hrvata i Hrvatske, te počinili neopisiv pokolj i genocid nad Hrvatima!”,  kaže dr. Zlatko Begonja za Zadarski list.

“Pojednostavljeno, četnička pobuna, potpomognuta manjim brojem komunista i uz značajnu, ali i znakovitu talijansku fašističku vojnu pomoć, proglašava se antifašističkim ustankom, premda su u njemu neupitno sudjelovali i talijanski fašisti. Zar to nije apsurd? – talijanski fašisti kao sudionici antifašističkoga ustanka?”, tvrdi dr. Begonja i nastavlja: “U tome kontekstu čak se i ne skriva činjenica da su u događaju predvodnici bili četnici, ali što je napose zanimljivo, takvi se tretiraju kao srpski seljaci koji su pokrenuli nacionalno-oslobodilačku borbu protiv fašizma. Iz toga proizlazi da su i četnici bili zapravo krilo antifašističkoga pokreta, što bi onda značilo da su uz onaj partizanski, činili cjelinu otpora prema fašističkim snagama. Takav pojednostavljen i nekritički pristup izravno potpomaže afirmaciji ideje o rehabilitaciji četništva i stoga hrvatsko društvo svjesno dovodi u pomućeno stanje.”

 

I partizani i četnici htjeli su obnovu Jugoslavije

Komunisti su u koncepcijskom pogledu smatrali kako postojanje bilo kakva oblika samostalne i suverene Hrvatske izravno onemogućuje opstanak jugoslavenske zajednice, pa shodno tome i one buduće države koja se prema njihovoj projekciji trebala ustanoviti s potpuno drukčijim političkim poretkom.

S druge strane, četnici su držali potrebnim koristiti se svim sredstvima za očuvanje i nastavak politike predratne monarhističke Jugoslavije, pritom uz izraženu težnju konačnog ostvarenja velikosrpskih hegemonističkih ciljeva isključivo na štetu Hrvata i Hrvatske.

Treći u takvu nizu, talijanski fašisti, posebice su nalazili zajedničkog interesa u suradnji s četnicima i to u onom pogledu koji je podrazumijevao onemogućavanje svakog oblika stabilnog funkcioniranja NDH. Prema fašističkom shvaćanju hrvatska država bila je ključna zaprjeka realizaciji širenja njihova imperijalnog utjecaja dublje u unutrašnjost teritorija na istočnojadranskoj obali, zbog čega je onda zajedno sa svojim partnerima trebalo sustavno djelovati na njezinoj destabilizaciji.

Osim toga, brotnjanske se žrtve moraju promatrati u sklopu svih žrtava na širem području Donjega Lapca, Velikoga Bubnja, Boričevca i Brotnja, kojih je bilo više od 430, kao posljedica ustanka u Srbu.

Na kraju, nije li došlo vrijeme da se čelnici hrvatske države na čelu s premijerom Plenkovićem jasno odrede prema tim događajima i da se pokrene inicijativa za uklanjanje spomenika kojim se veliča bezobzirni zločin nad hrvatskim civilima, pogubljenima bez suda i presude?

 

Imena žrtava ustanka u Srbu objavljena su u knjizi Josipa Pavičića »Dossier Boričevac«:

Ika Ivezić r. 1876., Marija Ivezić r. 1914., Jelena Ivezić r. 1937., Dane Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. Markovinovć r. 1906., Marija Ivezić r. 1933., Manda Ivezić r. 1936., Jure Ivezić r. 1938., Luk Ivezić r. 1859., Mara Ivezić r. 1899., Boja Ivezić r. Beronjić r. 1862., Dane Ivezić r. 1909., Boja Ivezić r. 1898., Jelka Ivezić r. 1923., Jure Ivezić r. 1929., Ana Ivezić r. 1923., Ika Ivezić r. 1934., Mara Ivezić r. 1923., Jela Ivezić r. 1927., Lukica Ivezić r. 1929. Kaja Ivezić r. 1932., Ana Ivezić r. 1934., Ika Ivezić r. 1865., Mićo Ivezić r. 1926., Stjepan Ivezić r. 1929., Pero Ivezić r. 1932., Luka Ivezić r. 1935., Jakov Ivezić r. 1938., Nikola Nino Ivezić r. 1915., Marko Ivezić r. 1904., Josip Ivezić r. 1898., Mile Ivezić r. 1901., Ika Ivezić r. 1899., Mrko Ivezić r. 1866., Jure Ivezić r. 1898., Milan Ivezić Crni r. 1913. (»Naklada Pavičić«, Zagreb, 2012., str. 346.-348.).

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr