Ove se godine obilježava 50 godina od Hrvatskog proljeća, nacionalnog pokreta hrvatskog naroda protiv jugoslavenskog (srpskog) unitarizma, sa željom za reformama i jačanjem autonomijom Hrvatske u područjima gospodarstva, kulture i što je najvažnije – političkog života. Drugu polovicu studenog 1971. obilježio je štrajk zagrebačkih studenata pod vodstvom Ivana Zvonimira Čička i Dražena Budiše. Komunistička partija bila je uznemirena ovom akcijom studenata, a na današnji dan održan je sastanak studenata sa predstavnicima komunističke partije o prekidu štrajka. Sastanak je završio bez dogovora.
Hrvatsko proljeće bilo je NE nacionalnom ugnjetavanju, NE zabrani hrvatske kulture, NE zabrani hrvatskoga jezika, NE unitarizmu, NE srpskoj majorizaciji, NE nadglasavanju, NE gospodarskom i deviznom izrabljivanju, NE investicijskim fondovima, NE strahu, NE balkanskom provincijalizmu. Slomom hrvatskoga proljeća zaustavljen je tek započet proces demokratizacije, a ojačala je totalitarna vlast i birokratska diktatura u Jugoslaviji. Fenomen Hrvatskog proljeća, bez obzira na žestok otpor Saveza komunista Jugoslavije i države, ostao je živjeti u srcima Hrvata i o njemu se uvijek govorilo unutar četiri zida. Nakon dvadeset godina hrvatski čovjek je ostvario svoj cilj – riješio je nacionalno pitanje – izborio samostalnu državu Hrvatsku, a svojom borbom značajno pridonio, ohrabrio i poveo druge narode tamnice naroda Jugoslavije da zatraže pravo na svoju nezavisnost.
Studentski štrajk 1971.
Okidač za studentski štrajk bilo je isključenje Jure Sarića iz republičkih sindikalnih foruma. Na sjednici Predsjedništva Republičkog vijeća Saveza sindikata Hrvatske raspravljalo se o isključenju Veselice iz sindikalnih tijela, što je bio nastavak njegova isključenja iz Partije. Veselica je vrlo oštro iznio svoje stavove, otvorio je čak i pitanje republičkih granica, a njegove teze odbačene su kao štetne i neprihvatljive. Za riječ se javio potpredsjednik sindikata Jure Sarić, i kazao da ako se iz sindikata isključuje ljude optužene za nacionalizam, onda na dnevni red treba staviti i unitariste “kao najplodnije đubre koje proizvodi nacionaliste”, piše Jutarnji list.
Isključeni su i Veselica i Sarić. Isključenje Sarića bio je velik šok. On je bio stari komunist, prvoborac, jedan od organizatora ustanka u Srbiji. Studentsko je vodstvo vidjelo da se događa suprotno od onoga što je Tripalo najavio Budiši, a preko isključenja Sarića nisu htjeli prijeći, i ono je pokrenulo ideju štrajka. O tome su 21. studenoga razgovarali Veselica, Čičak, njegov brat Đuka i Mijo Pavić. Oko 23.30 otišli su u studentski dom u Šarengradskoj ulici, gdje je živio Budiša. Zatekli su ga u pidžami, spremnog za počinak. Izložili su mu ideju štrajka, i on se s njome složio. Pola sata poslije ponoći dogovoreno je da zbor zakazan za 22. studenoga, a koji je trebao biti o ustavnim amandmanima, bude zbor na kojem će biti proglašen štrajk. Dogovoreno je i da će ga proglasiti potpredsjednik SS Zagreba Goran Dodik. On je sin prvoborca iz Dalmacije, oženjen je, ima dijete, računali su da ga milicija neće dirati.
Zbor je otvorio Čičak, založio se za jedinstvo svih frakcija pokreta. Ključno pitanje bile su devize, odnosno pitanje deviznog režima, jedno od centralnih pitanja ’71. Budiša je, pred 3000 studenata, kazao da se štrajk pokreće isključivo zbog deviznog režima. Usvojeno je 11 zaključaka. Tražilo se, uz ostalo, da se SRH konstituira u suverenu, nacionalnu državu hrvatskog naroda, podržan je referat Savke na 22. sjednici, u točki šest proglašen je štrajk, a posljednjom točkom podržan je Tito “od koga je i potekla inicijativa za radikalno rješenje deviznog režima”. Navečer su na plenumu SS Zagreba dogovorene parole: “dohodak radniku”, “devize onima koji ih ostvaruju”, “studenti srpske nacionalnosti budite s nama: interesi su nam zajednički” i druge. Plenum SS Hrvatske odlučio je da štrajk traje do 3. prosinca.
Partija je štrajk osudila kao društveno neodgovoran, štetan. Razdoblje štrajka razdoblje je dvoboja između partijskog i studentskog vodstva. Partijsko vodstvo bi da završi što prije, studentsko ga želi odraditi do kraja. Partijsko vodstvo izazvalo je i rascjep u studentskom, koje će napustiti manje važan dio iz vodstva SS Zagreba, predvođeno Mladenom Vedrišem, koje je bilo na liniji Partije i hitnog završetka štrajka. Rektor Supek nije se uzbuđivao zbog štrajka. Bio je u inozemstvu, gdje je promovirao svoju ideju stvaranja Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku. Vijest o štrajku zatekla ga je u Walesu. Supek im je održao predavanje, a u Zagreb se vratio nakon završetka štrajka.
Štrajk je imao gotovo jednoglasnu podršku. Dijelom ga je podržala i studentska ljevica. Protiv su se izjasnile samo Viša upravna škola i Viša škola za fizičku kulturu. Podršku studentima davala su i poduzeća (Rade Končar, Nikola Tesla), a stizala im je i financijska pomoć. Partijsko vodstvo bilo je nervozno. Mislilo je da ih studenti mogu srušiti, nisu znali da su u stvarnosti već otpisani. Tripalo je održao govor u Tvorpamu, upozorio da posljedice štrajka mogu biti tragične, a već postaju vrlo opasne i dovode u pitanje politiku SRH i njezina vodstva. U zagrebačkom Gradskom komitetu u Mesničkoj ulici formiran je antištrajkaški štab. U subotu, 27. studenoga, održan je sastanak o prekidu štrajka. Na njemu su bili Paradžik i Budiša. Sastanak je završen bez dogovora.
Štrajk je prolazio u miru i bio je dobro organiziran. Bilo je pokušaja narušavanja štrajka. Nekoliko studenata uspjelo je održati vježbe iz anatomije na Medicinskom fakultetu. Mladi asistent na Katedri za ustavno pravo pokušao je održati predavanje za dvadesetak studenata. Bio je to Smiljko Sokol. Najslavniji štrajk u hrvatskoj povijesti završen je nakon 12 dana, 3. prosinca, kako su studenti i planirali. Završen je dva dana nakon sastanka u Karađorđevu. Studentski vođe su prvi hapšeni, već sredinom prosinca. Čičkovo hapšenje je anegdotalno. Čuo je da su uhapšeni njegovi kolege. Cijelu noć nije bio doma, pa ga ni milicija nije našla. Ujutro je došao u Petrinjsku raspitati se što je s njegovim kolegama, a milicajci su mu kazali “Čičak, baš vas tražimo”.
U ljeto 1971. organizirano je suđenje studentskim vođama. Svi su osuđeni na zatvorske kazne: Dražen Budiša na četiri godine, Ivan Zvonimir Čičak i Ante Paradžik na tri godine, Goran Dodig na godinu dana zatvora.
Čuvajmo uspomenu na hrabre “proljećare”
Hrvatsko proljeće bilo je općenarodni hrvatski bunt koji se dogodio na svim razinama hrvatskog društva, a kraj mu je presudio sam Josip Broz Tito. On je odlučio nasilno i progonima uništiti Hrvatsko proljeće.
Pokret je refleksija i nastavak slobodarskih gibanja u javnom životu Hrvatske s kraja 60-ih nakon više od 20 godina brutalne i nemilosrdne represije komunističkog sustava, koju su pratila brojna ubojstva, uhićenja, deportacije u logore i zatvore, mučenja i druge nečovječnosti.
Progon “proljećara”
Osim CK SKH na čelu s predsjednicom Savkom Dabčević Kučar, centri nacionalnog pokreta dolazili su i iz drugih središta kao: hrvatski sveučilišni i studentski centri u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, Katolička Crkva u Hrvatskoj i BiH, HAZU (tada JAZU), Hrvatska matica iseljenika, Matica Hrvatska, Društvo književnika, Institut za povijest hrvatskog radničkog pokreta koji je osnovao pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, a gdje je djelovao i Bruno Bušić, ubijeni hrvatski intelektualac i disident.
Bio je to pokret s vrlo širokom bazom u djelovanju i s gotovo plebiscitarnom podrškom u hrvatskom narodu.
Nakon Desete sjednice CK SKH, došlo je do brojnih kulturnih, studentskih, radničkih i nacionalnih gibanja. Osnivani su novi i liberalniji časopisi i novine, posebno glasnik Matice Hrvatske koje je uređivao pokojni Vlado Gotovac, izdavane su brojne knjige, otvarane povijesne i političke rasprave, a SKH zahvatile su brojne unutarnje reforme i slobodarske tendencije.
Srbi kao protivnici “Proljeća”
Posebno je studentska populacija bila zahvaćena buntom i željom za većom neovisnošću Hrvatske i samobitnosti hrvatskog naroda.
Protivnici Hrvatskog proljeća, osim iz redova komunista i jugounitarista, dolazili su velikim dijelom iz redova srpske nacionalne manjine. Tako su 27.srpnja 1971 g. u mjestu Srb u Lici mnogobrojni hrvatski Srbi održali veliki miting protiv Hrvatskog proljeća. Dvadesetak godina kasnije na istom mjestu i u isto vrijeme održan je velikosrpski i četnički miting kao uvod u rat i agresiju na Hrvatsku, s potpuno istim optužbama i prijetnjama.
Više od 2000 ljudi je uhićeno i osuđeno na kraću ili dugogodišnju robiju. Progon je nastavljen godinama kasnije, tako da su najistaknutiji intelektualci i domoljubi osuđivani na dugogodišnje zatvorske kazne kao: Dražen Budiša, Ante Paradžik, Ljerka Mintas Hodak, Ivan Zvonimir Čičak, Marko Veselica, Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Goran Dodig, Ferdo Bušić, Šime Đodan, Vlatko Pavletić i brojni drugi.
Smjena časnika u JNA
Najistaknutiji hrvatski časnici u JNA su smijenjeni ili zatvarani kao Vlado Mutak, Ivan Rukavina, Šime Ivas, Janko Bobetko i brojni drugi.
Kompletno hrvatsko rukovodstvo na čelu sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom je smijenjeno i zabranjen im je bilo kakav društveni rad.
Brojni časopisi i novine su ukinuti, urednici smijenjeni i pozatvarani, a osobito je stradala Matica Hrvatska.
Svoju punu realizaciju Hrvatsko proljeće dobiva 20 godina kasnije kada se hrvatski narod plebiscitarno se opredjeljuje za samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku, ostvarenoj na kostima brojnih mučenika i uznika tijekom hrvatske povijesti, čiji integralni dio čine i nikada zaboravljeni „proljećari“.
Njegovanje uspomene na progonjene i slobodoljubive Hrvate, sudionike Hrvatskog proljeća, mora postati i ostati dio kolektivne memorije hrvatskog naroda. U tami bezdušne Jugoslavije zasjalo je jedno svjetlo i jedna nada – Hrvatsko proljeće.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
 unitarizma){kind=link}