27. travnja 1945. Memento uoči Bleiburga (Kvarner) – ubijen svećenik Martin Bubanj i sa stotinama ljudi bačen u jamu Bezdan

Foto: arhiv.ri-nadbiskupija.hr

Godine 1945. partizani su bez suda ubili velečasnog Martina Bubnja i sa stotinama drugih nevinih ljudi bacili ga u jamu Bezdan u Kostreni pored Rijeke.

 

Bezdan, Brezdan, Bezdanka – isti su nazivi za još jedno (ne)poznato partizansko stratište. 27. travnja 1945. godine u ovoj je jami svoje živote tragično, bez suđenja i dokazivanja krivnje, izgubilo između 500 i 1500 ljudi, žena, staraca… Možda bi svaki spomen na ovu jamu bio izgubljen da među ubijenima nije bio i sušački župnik Martin Bubanj, tako da je Katolička crkva uspjela sačuvati kakav-takav spomen na ovo partizansko stratište.

Dana 27. travnja 2019. molitvu za smaknutog prvog sušačkog župnika vlč. Martina Bubnja nad jamom Brezdan vodio je vlč. Siniša Vujčić.

Velečasni Martin Bubanj bio je čovjek u punom smislu riječi, svećenik, Hrvat. Dakle, grijeh mu je bio to. Zato je otpušten od srbijanskih šovinista u Kraljevini Jugoslaviji da iz profesorske službe “kvari mladež”.

Naime, unosio je u duše mladih ljudi vjeru u Boga i ljubav prema svom hrvatskom narodu, a to jugoslavenska vlast stare Jugoslavije nije odobravala. Znao je reći u razgovoru: “Svaki narod ima pravo da si kroji sudbinu. To je njegovo pravo, koje mu nitko ne smije i ne može uzeti.” Bubanj je bio intelektualac i volio mlade, a vodio je duhovno srednjoškolski centar “Domagoj” i uređivao časopis znakovitog imena „Istina“.

Hrvatski Sušak u velikosrpskoj Jugoslaviji

Sušak je bio granica između istog naroda kojeg je razdvajala Rječina. S desne strane Rječine, Hrvati Istre i Kvarnera stenjali su pred strašnim progonima i ubojstvima talijanskih fašista, a s lijeve ih je progonila velikosrpska vlast kraljeve Jugoslavije.

U to vrijeme na Sušaku u gimnaziji bile su tri grupe: jugovina (sokolaši), komunisti i vjerski orijentirani Hrvati s hrvatskim duhom (klerikalci). Dominirala je “jugovna” grupa, jer je imala uz sebe vlast. Komunisti su nastupali i prikrivali se pod plaštem (lažne) socijalne brige za ljude, a skrivali ideologiju, dok su klerikalci nastupali otvoreno, a čak su počeli izdavati list pod naslovom “Šum Jadrana”.

Sveti Sava – nametnuti opći blagdan hrvatskim školama Kvarnera!

Mladi vjeroučitelj prof. Martin Bubanj bio je već tada suočen s činjenicom da su “Hrvati poniženi i uvrijeđeni u svojem ponosu i u svojoj nacionalnoj časti”, a “u svojoj kući nemaju nikakvih prava” stoga što je “srbijanska hegemonija zauzela pozicije”, jer je “dvor srpski, srpska je diplomacija”, a “iz naših škola izbačeni su hrvatski udžbenici i uvode se srpski (…), inferiorni po sadržaju i štampani ćirilicom”.

Štoviše, “mi smo to na Sušaku još više osjetili stoga što je sv. Sava ujedno i krsna slava gimnazije katoličkoga i hrvatskoga Sušaka”. Srpski i pravoslavni blagdan sv. Save proglašen je općim blagdanom u hrvatskim školama te su i hrvatski, katolički učenici morali slaviti praznik koji nije odgovarao njihovim uvjerenjima i htijenjima.

Dolazak partizana u Sušak 1945. i početak masovnog ubijanja Hrvata

Partizani su se počeli pojavljivati s obećanjima da će donijeti slobodu, a znamo da su donosili smrt i punili jame brojnim žrtvama. Župniku Bubnju su prijetili i neki su govorili da se na neko vrijeme skloni. No, on reče, da nije nikad nikome naškodio, štoviše mnoge je pomogao.

Dakle, dolaze partizani i odmah Bubanj već u skloništu biva prozvan, odveden i nikad se nije vratio.

Bačen je u kostrensku jamu, nazvanu Bezdan. Ta jama je ravno od škole prema moru. Dakako nije samo župnik Bubanj bačen u nju, nego i mnogi drugi.

Nakon smrti i bacanja u jamu, komunistički sud je podigao optužnicu (!) protiv mrtvog Martina Bubnja. Tamo čak piše da je pomagao i „partizanima da izađu iz zatvora“, da je „bio dobar čovjek i pomagao mnogima“, te da „nije simpatizirao ustaški pokret“.

Života ga je koštalo što je u jednoj radio emisiji samo spomenuo strašni partizanski zločin na Daksi kod Dubrovnika.

Na Sušaku, u Rečini / kalna voda teče. / Svaki put, kad tuda projden / srce me zapeče. / Na Rečini stoji most, / ničesa ne veže, / po njen gredu soldati, / svaki pušku steže. / Preko mosta lipi grad / Pun je naših brati, / a do mosta jedna žica: / tu te čeka mati. / Stoji tamo cilo jutro, / stati će do noći, / čekati će, / ufati će / ćeš li moći doći. (Mate Balota)

 

Nakon ulaska Titovih snaga u Rijeku unutar dva-tri dana pogubljeno je bez suđenja oko 700 stanovnika Rijeke. Počeo je i veliki egzodus stanovnika Rijeke i priobalja koji su bježali pred partizanima. Zločini su činjeni po naredbi najviših jugoslavenskih vođa i provodili su ih uglavnom članovi OZNA-e i partizani koji su nadirali prema Trstu. Među ubijenima je bio veliki broj Hrvata, ali i Talijana, piše kvarnerski.com.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/arhiv.ri-nadbiskupija.hr