28. kolovoza 1946. početak suđenja Stepincu – što je hrabri nadbiskup rekao predsjedniku komunističkog suda?

Foto: Snimka zaslona

Zbog svrhe i načina priprema sudskog postupka protiv nadbiskupa Stepinca, papa Pio XII. nazvao ga je „prežalosnim procesom”. Suđenje je počelo na današnji dan 1946. godine.

Ja sam statistikom u rukama nebrojeno puta dokazivao šefovima beogradske vlade i rekao ako vi ovako nastavite ja vam garantiram da će ta država, kako je i bilo, otići u propast jer hrvatski narod neće dozvoliti da bude bespravno roblje, jedan običan rob koji mora da dobije ikakvu poziciju ili mijenjati vjeru ili služiti inovjerniku da bude siguran za svoj kruh i položaj… U školskim udžbenicima službeno tvrdite protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, svaki dan i svaki čas, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao. Kad bi se koji profesor usudio učiti protivno, mogao bi se sigurno nadati, da će izletjeti iz škole. Ja kažem, gospodine državni tužioče, da uz ovakve uvjete nije Crkva slobodna, nego da će za kratko vrijeme biti istrijebljena.

Krist je temelj kršćanstva. Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe. Pitam ja vas, kako vi sebi zamišljate pravoslavlje bez Krista? Kako vi zamišljate Crkvu bez Krista? To je jedan apsurd! Za Majku Božju kaže se u knjigama da je bila bludnica. A znadete li, da je Majka Božja i za pravoslavne i za katolike najsvetiji pojam?!”, rekao je na suđenju kardinal Stepinac.

 

Tako su to shvatili svi dobronamjerni ljudi i svjetska demokratska javnost. Naime, nakon što komunistička vlast nije uspjela u istražnom postupku godine 1945. doći do činjenica na temelju kojih bi mogla osuditi i ubiti nadbiskupa Stepinca, pripremljen mu je politički sudski postupak. U taj postupak uključili su svećenike, redovnike i političke djelatnike u NDH te čitav niz špijuna i djelatnika tajne policije. Prikrivena namjera vlasti da nadbiskupa Stepinca dovede na sud i osudi ga provedena je kroz suđenje koje je započelo 28. kolovoza 1946., a vođeno je u jedinstvenom sudskom postupku protiv Eriha Lisaka, koji je za vrijeme NDH obnašao različite službe u vlasti, protiv skupine franjevaca te nadbiskupova tajnika vlč. Ivana Šalića, svećenika Josipa Šimečkog, svećenika Đure Marića i pojedinih civilnih osoba koje je tajna policija koristila u pripremi suđenja. U svemu osamnaest optuženih.

Sudski postupak protiv njih je tako vođen da ih se optuži da su pod Stepinčevim utjecajem vršili različite protudržavne djelatnosti. Nadbiskup je uhićen 18. rujna 1946. i nakon istražnih postupaka 30. rujna izveden na optuženičku klupu. Sudsko vijeće činili su: dr. Žarko Vimpulšek, sudac Vrhovnoga suda NRH u svojstvu predsjednika sudskoga vijeća; članovi vijeća: dr. Antun Cerineo, sudac vrhovnog vijeća NRH, Ivan Poldrugač, sudac Vrhovnog suda NRH; dopunski sudac Ivan Pirker, sudac Vrhovnog suda NRH, a službu zapisničara vršio je dr. Ante Petrović, tajnik Vrhovnog suda NRH.

Optužnicu je zastupao javni tužitelj Jakov Blažević s pomoćnicima Dragutinom Despotom i referentom Božidarom Krausom. Sudski se postupak vodio u zgradi »Visoke škole za fiskulturu« u Kačićevoj ulici u Zagrebu.

Nadbiskup je odlučio da se pred sudom koji ima svrhu provesti odluku Komunističke partije da ga se ukloni s mjesta zagrebačkoga nadbiskupa i ponizi Katoličku crkvu, neće braniti. Stoga mu je sudsko vijeće po dužnosti imenovalo za branitelje odvjetnike dr. Ivu Politea i dr. Natka Katičića.

Sud je isključio velik dio dokumenata koji su svjedočili o Stepinčevoj nedužnosti, pojedini dokumenti su falsificirani, a svjedoci koje je javni tužitelj doveo za potvrdu točaka optužnice protiv nadbiskupa Stepinca uopće ga nisu poznavali niti su bili s područja Zagrebačke nadbiskupije. Dapače, neki od tih svjedoka bili su pred izlazak na pozornicu poučavani što će govoriti i protiv koga.

Na tom montiranom političkom procesu što ga je komunistički režim 1946. godine upriličio protiv nadbiskupa Stepinca sudsko je vijeće odbilo gotovo sve svjedoke koje su predložili nadbiskupovi branitelji. Među njima su bili dr. Stjepan Bakšić i dr. Josip Marić, ugledni profesori teologije, dr. Desanka Štampar – liječnica, Terezija Škringer koja se prije rata i početkom rata brinula za izbjegle Židove pa i sama bila odvedena u logor u Oświęcim u današnjoj Poljskoj, dr. Franjo Šeper, nadbiskupov tajnik prije rata i rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu i drugi.

Za svjedočenje u prilog nevinosti nadbiskupa Stepinca prijavilo se više uglednih pravoslavaca. Među njima su bili i slavonski pravoslavni vladika Emilijan, sveučilišni profesori dr. Julije Budisavljević, dr. Dragišić, dr. Negovetić, dr. Milutin Radetić, zatim dr. Marko Vidaković i druge ugledne osobe. Nažalost, javni tužilac Jakov Blažević je uspio ishoditi da sudsko vijeće ne prihvati njihova očitovanja, dapače, odbio ih je grubim riječima, nazivajući ih »klerofašistima«.

Dr. Ivo Politeo, branitelj nadbiskupa Stepinca po službenoj dužnosti, u svom je govoru u obranu nadbiskupa Stepinca 8. listopada 1946. ustvrdio da se za vrijeme rata »svatko ponašao tako, kako su njegovo zvanje, stalež i položaj iziskivali – bar u onome sektoru svoje djelatnosti, koji je bio javan. Kad se, dakle, tim milijunima okupiranog naroda ne zamjera njihov postupak i odnos prema okupatoru, nelogično je, da se jedinome nadbiskupu Stepincu na njegovu, k tome onako istaknutome položaju zamjerava njegov saobraćaj s okupatorom, koji saobraćaj je on sveo na minimum, na toliko koliko je potrebno da što više ukloni veća zla od naroda i Crkve. (Smijeh u dvorani.) Oni isti koji se sada smiju, ako su tada bili u Zagrebu, šutjeli su, prolazili mirno i bez prosvjeda na ulici mimo okupatorskih vojnika i ustaša i – da se poslužim riječima druga predsjednika suda – držali figu u džepu. Ali tko nije šutio, tko je javno prosvjedovao – bio je nadbiskup Stepinac! Htio bih vidjeti onoga, tko je na okupiranom području – ne izvan ovoga! – neposredno pred okupatorom i pred ustaškom vlasti onako otvoreno, energično i često prosvjedovao protiv svih nasilja okupatora i ustaša! Neka se, dakle, danas ne hvale i ne podsmjehuju onome, koji se na djelu pokazao daleko junačkijim od njih!«

Kad je nadbiskupu dopušteno iznijeti svoj stav o optužnici on je rekao i ove: »Meni se dakle imputira u veliko krivnja da sam stupio u vezu s novim vlastima pa čak i primio vojni vikarijat, koji mi je naložen od Svete Stolice. Ja mislim, meni je i gospodin predsjednik nabacio, da je vrapcima bilo na krovu poznato da ja nisam nikada bio persona grata ustaškog pokreta, niti ustaša, niti sam ikada položio prisegu Paveliću, kao što su vaši činovnici koji danas ovdje služe. Ne, ja bih bio gospodo obična ništarija, kad ja kao katolički nadbiskup, Hrvat, ne bih služio svojem narodu u vrijeme kad je bio jedno bespravno roblje u bivšoj Jugoslaviji. Ja sam statistikom u rukama nebrojeno puta dokazivao šefovima beogradske vlade i rekao ako vi ovako nastavite ja vam garantiram da će ta država, kako je i bilo, otići u propast jer hrvatski narod neće dozvoliti da bude bespravno roblje, jedan običan rob koji mora da dobije ikakvu poziciju ili mijenjati vjeru ili služiti inovjerniku da bude siguran za svoj kruh i položaj. To su gole činjenice. Kad upirete prst na moju poslanicu i Episkopat, na moje propovijedi – tu je zadnja veza svega – naglasio sam u njima moralne principe i moralna prava. Ako svaki narod na svijetu ima prava da upravlja svojom sudbinom, onda nitko ne može to pravo osporiti hrvatskom narodu. To je cijeli ponor te vaše optužbe. To je moj odgovor na čitavu tu pripovijest.«

Pobijajući potom zlonamjerna podmetanja, nadbiskup je ukazao na činjenice otvorenoga progona Crkve, i poput starodrevnih mučenika, prozrevši lažne optužbe sudske vlasti, hrabro ispovjedio vjeru ovim riječima: »U školskim udžbenicima službeno tvrdite protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, svaki dan i svaki čas, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao. Kad bi se koji profesor usudio učiti protivno, mogao bi se sigurno nadati, da će izletjeti iz škole. Ja kažem, gospodine državni tužioče, da uz ovakve uvjete nije Crkva slobodna, nego da će za kratko vrijeme biti istrijebljena.

Krist je temelj kršćanstva. Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe. Pitam ja vas, kako vi sebi zamišljate pravoslavlje bez Krista? Kako vi zamišljate Crkvu bez Krista? To je jedan apsurd! Za Majku Božju kaže se u knjigama da je bila bludnica. A znadete li, da je Majka Božja i za pravoslavne i za katolike najsvetiji pojam?

Papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998., pred mnoštvom od gotovo pola milijuna vjernika. Njegov spomendan, Stepinčevo, slavi se 10. veljače.

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr