28. siječnja 2001. umro Ranko Marinković – druga strana velikog pisca kao hrvatskog domoljuba

Marinković
Foto: R. Marinković https://sh.wikipedia.org/w/index.php?curid=4544010

Odlučili smo ukazati na jedan dio osobe Ranka Marinkovića koji se rijetko ili nikako ne spominje. Marinković je bio hrvatski domoljub koji je u dva mandata bio vijećnik u Skupštini grada Zagreba te je uvelike doprinio otporu velikosrpskom Planu Z-4 u ključnom trenutku naše bliže povijesti, ponosno ističu Komižani. Zato prenosimo tekst gospodina Mile Pešorde, piše komiza-hdz.blogspot.hr.

Hrvatski mediteranizam Ranka Marinkovića (Vis, 22. veljače 1913. – Zagreb, 28. siječnja 2001.), u zagrebačkomu mu životnomu gnijezdu dobivši mitteleuropsko-hrvatskozagorsku mekoću i nešto od matoševskoga flanerizma po putima velegradskim, egzistencijalno je i esencijalno, poetički i društveno djelujući, uzrastao u onu puninu pjesničke riječi i bezuvjetne ljudske zauzetosti za sveljepotu i život ispunjen smislom i onkraj međa vremenskih i prostornih, koja je bila jezgrovito imenovana pruženim Rukama (1953.), epohalnom proznom knjigom naše pripovjedačke umjetnosti u riječi, i Zagrljajem, kao supasionatnim dijaloškim, ponekad klaunski neveselim, sveudilj prijateljskim, dolaskom u svijet i među ljude jezika hrvatskoga, koji, jer su o Jadransko more sudbinski oslonjeni i s gibanjem mora kraljevski srođeni, održavaju neraskidive sveze s čitavim svijetom. Marinkovićeva otočnost iliti insularnost, nakon spisateljeva iskustva progonstva iz zavičaja u egipatsku pustinju El Shatt g. 1943. – 1945., te tajanstvene priče o “preseljavanju” 30-ak tisuća Hrvata s juga Hrvatske u izbjegličku nigdinu smještenu u blizinu jedne velikobritanske vojne baze, čvrsto se je usidrila ne samo u hrvatski jezik kao domovinu, nego se je slobodno prepustila slojevitomu prepletanju sa svim postojanim znamenjima živoga života u zemlji Hrvata i u njihovu glavnomu gradu. S takovom je svojom snagom antejskoga dodira sa svojom zemljom ljudi, u kojoj je nastala i Božjom providnošću sačuvana bila, Baščanska ploča, Marinković  smogao stvaralačke snage za simbolički suočiti se s jednookim kiklopom Polifemom i, pobijedivši ga Riječju “koja bijaše Bog i Hrvatska”, odvažio se stati sučelice onima koji zatiru i rasprodaju hrvatski jezik.

Današnje slavlje stote obljetnice njegova rođenja, u situaciji kada mu, reklo bi se  na državnoj razini, veliki simpozij posvećuje ono od naša dva nacionalna književnička društva, koje je osmišljeno koncepcijski nastalo s povratkom (neo)komunista na vlast poslije godine 2000., povraća nas na ono prijelomno doba naše bliže povijesti, kada se Ranko Marinković očitovao dosljednošću svoga izbora Hrvatske kao uvjeta i smisla svoga postojanja, i to u konkretnoj prigodi suprotstavljanja velikosrbskomu Planu Z-4, još prije nego je taj, zaplotnjački pripremljen, plan protiv Hrvatske bio iznijet na svjetlo dana. Bilo je to u prosincu 1994., kada se je izaslanstvo hrvatskoga Centra PEN-a, predvođeno svojim predsjednikom S. P. Novakom, podpredsjednicima Željkom Čorkom i Tonkom Maroevićem, na svjetskomu kongresu PEN-a u Pragu, svjesno, a bez ikojega legitimiteta, uplelo u idejno-političku i paradržavnu paučinu, istkanu s ciljem ulova naivnih hrvatskih duša za mutnu svjetskopolitičku i bizantsko-balkansku spletku u korist spašavanja i održavanja na životu projekta “Velike Srbije”.

Hrvatsko je izaslanstvo PEN-a, u času dok je gotovo trećina Hrvatske bila okupirana i dvije trećine Bosne i Hercegovine, obvezivalo kongresnom Rezolucijom donesenom na poticaj i prijedlog iz Hrvatske, hrvatski PEN na bezuvjetnu i neodložnu obnovu odnosa s Beogradom, na zaštitu srpske manjine u Hrvatskoj (eto, samo to je po njima, opterećivalo Hrvatsku, a ne ratna srpska okupacija i razaranja). Bilo je nas hrvatskih književnika koji smo slutili, da ne kažem, znali, da nam se, s pokrićem te nesretne i sramotne “hrvatske” Rezolucije, nešto daleko opasnije sprema. Zato smo se, ne oklijevajući, demokratski, javnom izjavom i peticijom, očitovali suprotiva komplotnikom i velikobritanskim “poslušnikom”, pred Gradom i Svijetom oduzevši im legitimitet za taj nečastni čin. Kada se rodila zamisao o nužnosti primjerena odgovora i napisan tekst, veli je naš Ranko Marinković, uz Petra Šegedina, još jednoga književnoga barda i hrvatskoga slobodara iz Dalmacije, bio među prvima koji su stavili svoj potpis na zahtjev za moralnom odgovornošću naših književnih kolega.

Samo desetak dana nakon objelodanjivanja, 15. prosinca 1994., Zagrebačke peticije 27 hrvatskih književnika, zbog koje neprekinutomu progonu i kampanjama bijahu izloženi potpisnici a naročito inicijatori Peticije (zajedno s njima i 81-jednogodišnji šjor Ranko Marinković), izronio je na svjetlost dana, u tajnosti priređen, novi plan za “Veliku Srbiju”, takozvani “Plan Z-4”. Po tomu svjetskomemorandumskomu planu, o kojemu je, u tomu času, tek u natuknicama progovorio, u intervjuu za božićni broj tjednika “Globus” jedan njemački diplomat kao predstavnik svih ključnih svjetskih političkih sila koje su suodlučivale o sudbini Hrvatske i Bosne i Hercegovine, još prepuštenih na milost i nemilost okupatoru, miloševićevska “Republika Srpska Krajina” postala bi državom u državi, sa svojim parlamentom, Vladom, predsjednikom države, granicama i carinama, pa čak i s vlastitim novcem. Otpor Ranka Marinkovića i inih hrvatskih književnika penovskoj, lukavo osmišljenoj, potpori srbskofašističkim “ideolozima genocida” i i “demokratskim” stvoriteljima Plana Z-4, zasigurno je pridonio tomu da ne prođe u nas takav čin međunarodne zavjere, i da nam se dogode narodnoosloboditeljski “Bljesak” i O l u j a. Zbog svoje vjere u nezavisnu i demokratsku Hrvatsku i vjernosti potpisu na Zagrebačku peticiju 27 hrvatskih književnika, Marinković je bio, i kao književnik i kao državljanin, izložen raznovrsnim političkim i parapolitičkim napadima, u kojima je javno sudjelovao i ministar kulture u Račanovoj “trećejanuarskoj” Vladi. Na prijateljski mu upućena upozorenja o zakulisnim napadima na njega sama zbog potpore Peticiji, Marinković bi znao šaljivo odgovoriti. “Tko se čoraka boji, taj proso ne sije.”

Prema “Večernjemu listu” od 16. prosinca 1994., Zagrebačku peticiju 27 hrvatskih književnika potpisali su članovi Hrvatskoga centra PEN-a: Ljerka Car-Matutinović, Lilijana Domić, Hrvoje Hitrec, Dubravko Horvatić, Željko Knežević, Ivan Kušan, Jozo Laušić, Alojz Majetić, Ranko Marinković, akademik, bivši član PEN-a, Slavko Mihalić, akademik, Stijepo Mijović Kočan, Nikola Milićević, akademik, Slobodan Novak, bivši član PEN-a, Anđelko Novaković, Josip Pavičić, Vladimir Pavlović, Marija Peakić-Mikuljan, Mile Pešorda, Toma Podrug, dr.Tomislav Sabljak, dr. Ante Sekulić, Marinko Soldo, prof. dr. Ante Stamać, Petar Šegedin, akademik, Stjepan Šešelj, član Upravnoga odbora PEN-a, Ivan Tolj, Anđelko Vuletić.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/komiza-hdz.blogspot.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.