28. studenoga 1971. Hrvatsko proljeće – čuvajmo uspomenu na hrabre ‘proljećare’!

Foto: snimka zaslona/Youtube

Posljednjih dana studenoga 1971. u Karađorđevu (Srbija) je počela je sjednica CK SKJ na kojoj je došlo je do definitivnog slamanja hrvatskog slobodarskog pokreta poznatog pod imenom Hrvatsko proljeće. Ujedno, to je označilo i nemilosrdan progon svih onih koji su sudjelovali u ovom domoljubnom pokretu.

Bio je to općenarodni hrvatski bunt koji se dogodio na svim razinama hrvatskog društva, a kraj mu je presudio sam – Josip Broz Tito. On je odlučio nasilno i progonima uništiti Hrvatsko proljeće.

Hrvatsko proljeće bilo je NE nacionalnom ugnjetavanju, NE zabrani hrvatske kulture, NE zabrani hrvatskoga jezika, NE unitarizmu, NE srpskoj majorizaciji, NE nadglasavanju, NE gospodarskom i deviznom izrabljivanju, NE investicijskim fondovima, NE strahu, NE balkanskom provincijalizmu. Slomom hrvatskoga proljeća zaustavljen je tek započet proces demokratizacije, a ojačala je totalitarna vlast i birokratska diktatura u Jugoslaviji. Fenomen Hrvatskog proljeća, bez obzira na žestok otpor Saveza komunista Jugoslavije i države, ostao je živjeti u srcima Hrvata i o njemu se uvijek govorilo unutar četiri zida. Nakon dvadeset godina hrvatski čovjek je ostvario svoj cilj – riješio je nacionalno pitanje – izborio samostalnu državu Hrvatsku, a svojom borbom značajno pridonio, ohrabrio i poveo druge narode tamnice naroda Jugoslavije da zatraže pravo na svoju nezavisnost.

Hrvatsko proljeće bio je nacionalni pokret hrvatskog naroda protiv jugoslavenskog (srpskog) unitarizma, sa željom za reformama i jačanjem autonomijom Hrvatske u područjima gospodarstva, kulture i što je najvažnije – političkog života.
Pokret je refleksija i nastavak slobodarskih gibanja u javnom životu Hrvatske s kraja 60-ih nakon više od 20 godina brutalne i nemilosrdne represije komunističkog sustava, koju su pratila brojna ubojstva, uhićenja, deportacije u logore i zatvore, mučenja i druge nečovječnosti.

Osim CK SKH na čelu s predsjednicom Savkom Dabčević Kučar, centri nacionalnog pokreta dolazili su i iz drugih središta kao: hrvatski sveučilišni i studentski centri u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, Katolička Crkva u Hrvatskoj i BiH, HAZU (tada JAZU), Hrvatska matica iseljenika, Matica Hrvatska, Društvo književnika, Institut za povijest hrvatskog radničkog pokreta koji je osnovao pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, a gdje je djelovao i Bruno Bušić, ubijeni hrvatski intelektualac i disident.

Bio je to pokret s vrlo širokom bazom u djelovanju i s gotovo plebiscitarnom podrškom u hrvatskom narodu.

Nakon Desete sjednice CK SKH, došlo je do brojnih kulturnih, studentskih, radničkih i nacionalnih gibanja. Osnivani su novi i liberalniji časopisi i novine, posebno glasnik Matice Hrvatske koje je uređivao pokojni Vlado Gotovac, izdavane su brojne knjige, otvarane povijesne i političke rasprave, a SKH zahvatile su brojne unutarnje reforme i slobodarske tendencije.

Posebno je studentska populacija bila zahvaćena buntom i željom za većom neovisnošću Hrvatske i samobitnosti hrvatskog naroda.

Protivnici Hrvatskog proljeća, osim iz redova komunista i jugounitarista, dolazili su velikim dijelom iz redova srpske nacionalne manjine. Tako su 27.srpnja 1971 g. u mjestu Srb u Lici mnogobrojni hrvatski Srbi održali veliki miting protiv Hrvatskog proljeća. Dvadesetak godina kasnije na istom mjestu i u isto vrijeme održan je velikosrpski i četnički miting kao uvod u rat i agresiju na Hrvatsku, s potpuno istim optužbama i prijetnjama.

Više od 2000 ljudi je uhićeno i osuđeno na kraću ili dugogodišnju robiju. Progon je nastavljen godinama kasnije, tako da su najistaknutiji intelektualci i domoljubi osuđivani na dugogodišnje zatvorske kazne kao: Dražen Budiša, Ante Paradžik, Ljerka Mintas Hodak, Ivan Zvonimir Čičak, Marko Veselica, Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Goran Dodig, Ferdo Bušić, Šime Đodan, Vlatko Pavletić i brojni drugi.

Najistaknutiji hrvatski časnici u JNA su smijenjeni ili zatvarani kao Vlado Mutak, Ivan Rukavina, Šime Ivas, Janko Bobetko i brojni drugi.

Kompletno hrvatsko rukovodstvo na čelu sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom je smijenjeno i zabranjen im je bilo kakav društveni rad.

Brojni časopisi i novine su ukinuti, urednici smijenjeni i pozatvarani, a osobito je stradala Matica Hrvatska.
Svoju punu realizaciju Hrvatsko proljeće dobiva 20 godina kasnije kada se hrvatski narod plebiscitarno se opredjeljuje za samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku, ostvarenoj na kostima brojnih mučenika i uznika tijekom hrvatske povijesti, čiji integralni dio čine i nikada zaboravljeni „proljećari“.

Njegovanje uspomene na progonjene i slobodoljubive Hrvate, sudionike Hrvatskog proljeća, mora postati i ostati dio kolektivne memorije hrvatskog naroda. U tami bezdušne Jugoslavije zasjalo je jedno svjetlo i jedna nada – Hrvatsko proljeće.

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr