28. travnja 1889. Antonio Salazar – zašto su Portugalci desničara i konzervativca izabrali za najveću osobu svoje povijesti?

Antonio Salazar izabran je od svojih Portugalaca za “najvećeg Portugalca svih vremena”.

Situacija u Portugalu je, početkom 20. stoljeća, bila vrlo slična onoj u Španjolskoj pred građanski rat. Socijalisti-republikanci su, pod utjecajem masonerije, počeli proganjati katolike, svećenstvo i primjenjivati agresivnu antikatoličku politiku. To se plastično vidjelo u zatvaranju i progonu djece vidjelaca u Fatimi 1917. i cijelom represivnom odnosu prema tim ukazanjima, gotovo na sličan način kako je činila jugoslavenska milicija prema ukazanjima u Međugorju pola stoljeća kasnije.

Na današnji dan 1889. rođen je Antonio Salazar, dugogodišnji portugalski premijer kojeg su u anketi 2007. građani Portugala izabrali za „najvećeg Portugalca svih vremena“. Bila je to svoebuhvatna i velika anketa službene Radio Televizije Portugal što možete pročitati ovdje

Na mjestu predsjednika vlade Portugala proveo je punih 36 godina (od 1932. do 1968.), a kratko vrijeme bio je i vršitelj dužnosti predsjednika republike. Došao je na vlast nakon turbulentnih vremena ljevičarsko-republikanskih vlasti nakon pad monarhije. Zbog njegovog autoritarnog načina vladanja, Salazara neki označavaju kao diktatora. Unatoč tome, zanimljivo je da su ga građani Portugala izabrali za “Najvećeg Portugalca” u povijesti. Njegov je režim, unatoč strogoći, bio izgleda i prilično uspješan, te ostao u pamćenju Portugalaca kao onaj koji je spasio Portugal od mnogih nedaća, osobito prelijevanja građanskog rata iz Španjolske i katastrofe II. svjetskog rata.

Čak ga je i američki časopis Life 1940. proglasio “najvećim Portugalcem još od vremena Henrika Moreplovca” (princ koji je zaslužan za velika portugalska pomorska otkrića u 15. i 16. stoljeću).

Salazarova Estado Nova bila je konzervativna, vrlo katolički i nacionalistički orjentirana vlada, sa snažnim antikomunističkim i antisocijalističkim stavovima.

Rođen je u obitelji skromnog imovinskog stanja, ali plemićkog porijekla. Kao mladić razmišljao je o tome da postane katolički svećenik, ali se ipak odlučio za studij prava. Doktorirao je pravo i specijalizirao se za ekonomski aspekt te struke. Postao je profesor na Sveučilištu u Coimbri, najuglednijem u Portugalu i jednom od najstarijih u čitavoj Europi.

Sa 36 godina života Salazar je već postao premijerom Portugala. Bio je prilično povučen, pa su ga neki nazivali “stidljivim diktatorom”. Naime, za razliku od većine diktatora, on nije rado održavao javne govore i nije gradio kult ličnosti. Pod njegovim režimom, napisali smo, Portugal je izbjegao užase Španjolskog građanskog rata i Drugog svjetskog rata, te izbjegao komunističku vlast koja je bila pred vratima ‘revolucije’ u Španjolskoj. Nakon Salazarove smrti izvršena je mirna tranzicija vlasti, a Portugale je ušao u EU.

Svoj najveći državnički potez donio je kada se nije priključio silama osovine u Drugom svjetskom ratu. Zajedno s Francom, potpisao je odluku o španjolskoj i portugalskoj neutralnosti, poštedivši Portugalce najvećeg zla prošlog stoljeća.

Uloga Salazarovog Portugala u Drugom svjetskom ratu doista je fascinantna. Bio je svjestan da ulaskom u rat može samo izgubiti – saveznici bi mu, bez ikakve dvojbe, uzeli kolonije da se priključio Hitleru i Mussoliniju, a ulazak na savezničkoj strani značio bi ugrozu za sam teritorij Portugala. Na taj način je izvlačio maksimalno od obje strane. Nijemcima je, slično kao i Šveđani, prodavao volfram, nužan za proizvodnju streljiva, a saveznici – ispočetka zadovoljni samim neulaskom Portugala u rat – kasnije su i profitirali kad im je ustupio zračnu luku na Azorskom otočju koja je preokrenula ratna zbivanja u Atlantskom oceanu, prije svega zbog efikasnije borbe protiv njemačkih podmornica.

Kraj rata dočekao je kao veliki pobjednik. Saveznici su ga prihvatili su svoj tabor bez problema, što zbog ratnih zasluga, što zbog novih hladnoratovskih podjela, tako da je Portugal sa Salazarom bio među osnivačima NATO pakta.

Umro je 1970. nakon što je dvije godine proveo bolestan u izolaciji. Pokopan je usvome rodnome selu Vimieiro, u skromnome obiteljskome grobu sa svojom majkom i ocem.