“Mi Srbi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bijedu… Laž je vid našeg patriotizma… Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”, pisao je Ćosić u romanu Deobe.
Dobrica Ćosić, prozvan od Srba “srpski otac nacije”, ideolog zla i genocida nad Hrvatima, Albancima, Bošnjacima i brojnih drugih zločina koje su Srbi počinili u ratovima tokom ‘90-tih godina prošlog stoljeća. Bio je književnik, srpski akademik i bivši predsjednik SR Jugoslavije.
Dobrica Ćosić rođen je na današnji dan 1921. u Velikoj Drenovi u središnjoj Srbiji, a umro je 2014., te je kao veliki broj zločinaca doživio visoke godine života. Godine koje nisu doživjele žrtve njegove četničke ideologije pomijeđane s komunizmom, a to su brojni hrvatski, bošnjački i albanski mladići koji su branili svoje domove od najezde horda zla kojoj je Ćosić bio glavni ideolog.
Ćosić je bio prvi predsjednik Savezne Republike Jugoslavije od 1992. do 1993. Iako je, kao i svi pročetnički političari (čak i Šešelj i Vuk Drašković), bio dobro pozicionirani komunist iz poznatog ‘srpskog pragmatizma i oportunizma’ (sve značajne osobe novije srbijanske povijesti bili su partijaši i komunisti u jednom dijelu života). Bio je i Titov pratitelj s kojim je došao u sukob, a tek Titovom smrću počinje otkrivati svoje pravo ne-komunističko lice i otvoreno prizivati Veliku Srbiju bez pitanja plaćanja cijene koju trebaju platiti narodi na čijem je teritoriju trebala nastati ova fašistička tvorevina.
Jedan drugi akademik mu je tih godina rekao da su se Srbi u Jugoslaviji “samo zaogrnuli partizanskim šinjelima, ali da je ispod sigurno četnička uniforma”.
Krajem 1980-ih bio je jedan od predvodnika i ideologa u svijetu jedinstvenog pokreta: fašističko-komunističkog-pravoslavnog pokreta u tadašnjoj Jugoslaviji. Lider tog pokreta bio je Ćosićev intimus Slobodan Milošević, s kojim se, također, razišao sredinom 1990-ih. Jedna je od ključnih figura stvaranja čuvenog Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), što je u osnovi bio strateški program realizacije projekta Velike Srbije.
Memorandum SANU je odredio “smjer rješenja srpskog pitanja unutar SFR Jugoslavije”. Ovaj dokument bio je objavljen u javnosti putem “Večernjih novosti” u dva nastavka krajem rujna 1986. Godine.
U intervjuu u čak tri nastavka u beogradskoj “Politici” u lipnju 2011., kojeg je nazvao svojim političkim testamentom, Dobrica Ćosić pokazao je da je ljut na sve, a po običaju najveći problem su mu bili Hrvati, Bošnjaci, Albanici i drugi „vekovni neprijatelji Srba“. Ćosić je tada rekao da u prvom desetljeću 21. stoljeća nije zaustavljeno nazadovanje Srbije, “nego se ubrzalo kretanje ka patuljastoj Srbiji”. Smatrao je Milorada Dodika najvećim srpskim političarem, a Republiku Srpsku “za jedino dobro u srpskoj politici 20-tog stoljeća”.
“Mi Srbi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bijedu… Laž je vid našeg patriotizma… Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”, pisao je Ćosić u romanu Deobe.
Očekivano, Ćosić je išao do te mjere srbijanske laži da je tvrdio da se Bošnjaci i Hrvati sami ubijaju u Sarajevu. Povod za tu tvrdnju mu je bio masakr u redu za kruh u sarajevskoj ulici Vase Miškina 27. maja 1992. godine.
“Da li je to moguće? Ubijati svoj narod zbog političkih ciljeva, a zločin pripisivati protivniku”, pitao se u ‘čaršijsko-cincarskom’ maniru akademik Ćosić.
Prema Ćosiću, logori nacističkog tipa u kojima su bili zatočeni Bošnjaci i Hrvati nisu postojali. Te logore su “smislili, a slike su montirale njihove televizije i novinari”, tvrdio je ideološki vođa Srba i njihov inetelktualni guru kojeg je nacija bespogovorno slijedila.
“Divljačka, gebelsovska kampanja u Americi, Europi i Britaniji protiv Srba i Srbije. Nikada čitav svijet tako klevetnički, s tolikom mržnjom, s tolikim lažima nije napadao jedan narod, kao što se to čini u ovim danima sa srpskim narodom”, zabilježio je Ćosić 8. kolovoza ratne 1992. godine.
Nadali smo se da će s odlaskom Ćosića sa scene nestati i najveći dio njegovog “duhovnog zla” kojeg je taj ideološki tvorac genocida tako revnosno sijao u oblik mržnje. Ali to se nažalost nije dogodilo, jer je Srbija dobila neke nove Ćosiće koji ne posustaju hodajući tragovima njihovog duhovnog oca – u lažima, prevarama i obmanama sagraditi na krvli Hrvata, Albanaca, Bošnjaka i drugih toliko željenu fašisitčku Veliku Srbiju.
Taj san postoji i danas u Srbiji, a njegov dokaz su osvjedočeni četnici na čelu države kao bivši suradnici Šešelja Tomislav Nikolić ili Aleksadnar Vućić, ili ljudi iz kuhinje Slobodana Miloševića Ivica Dačić ili provokaror Vulin
Duh Dobrice Ćosiće je živ u Srbiji više nego ikada, a četničke ideje dobile su već legitimitet i legalitet u Srbiji. Susjedni narodi, žrtve srbijanskog ludila, i danas žive na oprezu koji će slijedeći potez napraviti fašistoidna Srbija, ona koja tek treba proći svoju narodnu i demokratsku katarzu da uđe u zajednicu uljuđenih naroda Europe.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
