Bez obzira na to što je operacija „Oluja“ najsjajnija od svih hrvatskih bitaka, možda i najsjajnija bitka hrvatske povijesti, pomalo čudi da se, pogotovo u medijima, nikako ne raščlanjuje niz pobjedničkih operacija hrvatskih snaga na Južnom bojištu koje su prethodile „Oluji“ i bez kojih, u najmanju ruku, operacija „Oluja“ ne bi mogla biti izvedena tako zadivljujućom dinamikom i uspješnošću.
Stječe se dojam da je Oluja izolirani vojni čin u kojem su Srbi poraženi munjevitim napadom kao da se ništa nije događalo ranije. Taj stav nosi u sebi klicu relativizacije sjajne i veličanstvene Oluje, pa čak ima i političku pozadinu i propagandni cilj da bi se Oluja izolirala kao čin prije kojeg se nije događalo ništa. A onda se ta presjajna vojna pobjeda nastoji prikazati primarno čak kao tragedija “nevinog i golorukog naroda”, a ne vojna akcija oslobađanja Hrvatske od onih koji su veliki dio Hrvatske okupirali i četiri godine ubijali, silovali, osnivali logore, palili i počinili 1991. genocid nad Hrvatima.
Vojne bitke za stvaranje pozicija za napad na Knin trajale su još od oslobađanja Kupresa 1994. godine – to svaki Hrvat i građanin Hrvatske mora znati! Postojao je niz sjajnih pobjeda i bitaka u kojima je Hrvatska vojska potukla do nogu srpsku vojsku u Bosni i Hercegovini!
Od dolaska i razmještaja Unprofora u Hrvatskoj su vođeni intenzivni politički pregovori o uključivanju tzv. RSK – područja pod nadzorom pobunjenih Srba u pravni sustav Republike Hrvatske. Pregovori su donijeli mali pomak s kojim hrvatsko vodstvo nije moglo biti zadovoljno.
U kasnu jesen 1994. ratna događanja u BiH, posebno sudbina Bihaća u kojem je okruženi 5. korpus ABiH bio u vrlo teškom položaju i pod stalnim pritiskom vojnih snaga hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Srba, pogodovala su Hrvatskoj da se angažira oko pružanja pomoći okruženom gradu koji su Ujedinjeni narodi proglasili zonom sigurnosti. Za Hrvatsku je održanje Bihaća bilo važno jer je onemogućavalo potpuni dodir vojske pobunjenih hrvatskih Srba (Srpske vojske Krajine) i Vojske Republike Srpske (VRS). U slučaju gašenja tog džepa obje srpske vojske dobile bi dio snaga koje su se mogle angažirati na drugim dijelovima ratišta što bi znatno otežalo položaj Hrvatske ali i nesrpskih dijelova BiH.
Začetak Oluje – osvajanje Kupresa 1994. godine!
Početkom studenog 1994. godine Hrvatska vojska osvaja jedan od strateški najvažnijih gradova Bosne i Hercegovine Kupres. Hrvatsko vijeće obrane (HVO) je poduprlo napade Armije BiH na VRS u jugozapadnoj Bosni i u operaciji Cincar oslobodilo veći dio Kupreške visoravni. To je omogućilo uporabu dijelova hrvatskih snaga na Livanjskom polju. Od studenog 1994. do svibnja 1995. hrvatske snage su djelatnom obranom i s nekoliko kratkih ali vrlo učinkovitih napada potiskivale srpske snage u dubinu Livanjskog polja prema Bosanskom Grahovu.
U operaciji Zima 94, koja je završila na Badnjak 1994. godine, postrojbe HV i HVO-a su zauzele glavninu Livanjskog polja i važne visove planine Dinare, ali je još uvijek prijetila opasnost od neprijateljskog protunapada.
Operacija Skok 1 bila je jednodnevna akcija HV-a i HVO-a u travnju 1995. godine kojom su naše snage napokon zagospodarile planinom Dinarom, kao ključnom planinom za napredovanje prema Kninu i okupiranom dijelu Dalmacije.
Veličanstvena vojna pobjeda u Bljesku – strah u očima srpske vojske
Nakon sustavnog višemjesečnog hladnog tuša hrvatskih snaga na Livanjskom polju, početkom svibnja slijedio je novi udar u Hrvatskoj, na području zapadne Slavonije uspješno je izvedena operacija Bljesak. Oslobađanje zapadne Slavonije bio je težak udarac za RSK. Njezin čelnik Mile Martić u pismu predsjedniku Republike Srbije Slobodanu Miloševiću, napisat će da “tragedija koja je zadesila srpski narod najnovijom agresijom Hrvatske na zapadnu Slavoniju ima teške i nesagledive posljedice po rješenje cjelokupnog srpskog pitanja.“
U prvoj je polovici lipnja provedbom napadnog boja u potpunosti postignut nadzor nad Livanjskim poljem i izbilo se pred Glamoč i Bosansko Grahovo. Time je izravno ugrožena prometnica Bosanski Petrovac – Drvar – Strmica – Knin što je zaprijetilo potpunoj prometnoj izolaciji zapadnih dijelova Krajine. U tim okolnostima uništenje bihaćkog džepa je bilo strateško pitanje jer je uspjeh omogućavao oslobađanje značajnih snaga obje srpske vojske.
Zbog ugroze Bihaća u Splitu su 22. srpnja 1995. hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali sporazum s kojim legaliziraju nazočnost HV u BiH.
Ljeto 95 – teški porazi srpske vojske i Hrvati nadomak Kninu!
Odmah potom slijedila je operacija Ljeto-95 s kojom su hrvatske snage do 30. srpnja zauzele Bosansko Grahovo i Glamoč i njihova šira područja. Hrvatske snage izbile su na prilaze zloglasnom četničkom uporištu Kninu – gradu u kojem su se kovali svi velikosrpski planovi za etničko čišćenje i genocid nad hrvatskim narodom ne samo Dalmacije, već i cijele Hrvatske. Presječena je i komunikacija Knin-Drvar-Banja Luka kao odstupnica, te je u demoraliziranoj srpskoj vojsci nakon niza vojnih poraza i sjajnih pobjeda Hrvatske vojske došlo do bitnog pada morala.
Hrvatska vojska je sjajnom strategijom i junačkim srcem nepobjedivog hrvatskog vojnika došla na prilaze glavnog grada četničke genocidne tvorevine tzv. SAO Krajine.
I onda je došao taj slavni 4. kolovoza 1995. godine i znak za napad na Knin!
Sve ostalo je povijest koju valja zapamtiti, ponavljati i svake godine u cijeloj Hrvatskoj proslaviti – ‘majka svih bitaka’ i najsjajnija vojna bitka hrvatske povijesti poznata kao Oluja donijela je slobodu hrvatskom narodu!
