U svibnju 1944. počinju prve značajnije partizanske borbe u Srbiji, što se podudara s nadiranjem Crvene Armije prema Balkanu. Kako se niški Čegarski četnički korpus koji se u svibnju 1944. borio protiv partizana, gotovo čitav u rujnu 1944. našao u partizanima s petokrakom na glavi?
Nadiranje Crvene Armije prema Srbiji 1944. označilo je prvo jačanje partizanskog pokreta u Srbiji. Nakon Užičkog ustanka u studenome 1941. godine, u kojem su blisko surađivali četnici Draže Mihailovića i komunisti Josipa Broza Tita, te njegove propasti, najveći dio borbi vodio se na teritoriju NDH do 1944 godine. Velik broj četnika iz Srbije i Crne Gore prešao je na teritorij NDH, ali i brojne partizanske postrojbe iz tih dviju država.
Slobodno se može reći da se velika većina bitaka u II. svjetskom ratu do 1944. vodila na teritoriju NDH (treba samo baciti pogled gdje se odvijalo „sedam neprijateljskih ofenziva“). U tim bitkama i vojnim djelovanjima bio je prisutan i veliki broj oružanih formacija iz susjednih država Srbije i Crne Gore koje su ulazile i izlazile iz NDH. One su se borile ponajprije protiv vojnih postrojbi i vlasti NDH, a tek onda protiv Nijemaca i nacista. Koji bi drugi razlog bio četnicima i partizanima iz Srbije da se ne bore protiv nacizma u svojim matičnim državama, nego u NDH?
Pri tome su četnici i partizani iz Srbije i Crne Gore počinili brojne zločine nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom. Poznat je krvavi nož vojvode Pavla Đurišića, rođenog u Crnoj Gori, koji je sijao smrt u NDH ubijanjem žena, djece i staraca.
Približavanjem Crvene Armije krajem rata aktivira se i partizanski pokret u Srbiji, da bi se nakon 1945. preuveličavao partizanski pokret u Srbiji njihovom otporu nacizmu, kojeg gotovo i nije bilo do 1944. godine. Valja istaknuti da je pred sam napad na Beograd i ulazak Crvene Armije u glavni grad Srbije, Tito povukao privremeno veliki broj jedinica iz NDH i prebacio ih u Srbiju da bi zavladao istom.
U trenutku kada su u svibnju 1944. godine jedinice partizana prešle u istočnu Srbiju, imale su pred sobom oko 12.000 četnika Degradskog četničkog korpusa i Niške grupe korpusa, tada nazvane ‚‚Gradski štab 12“ (Čegarski, Nišavski i Knjaževački korpus).
Četnici su u Srbiji bili vrlo jaki, baš kao što i danas imaju podršku velikog dijela javnosti. Ne zaboravimo da je četnički vojvoda Nikolić bio predsjednik Srbije, a i današnji predsjednik Srbije Vučić gotovo je 20 godina bio desna ruka vojvode i ratnog zločinca Šešelja.
Četnici su u istočnoj Srbiji bili organizirani u više korpusa: Mlavski, Krajinski, Knjaževački, Timočki, Zaglavski, Deligradski, Nišavski, Čegarski i Ivankovački.
Tako je tek u svibnju 1944. došlo do prvih bitaka između četnika s jedne strane i partizana s druge strane.
Već u kolovozu 1944. Josip Broz Tito proglašava amnestiju za četnike i poziva ih da pređu u partizane.
Prelazak je bio masovan i radi se o desetinama tisuća četnika koji su prešli u partizane i zamijenili kokardu s petokrakom. To je imalo velike posljedice za hrvatski narod u ubijanju koje je nastupilo probojem Srijemskog fronta i ulaskom partizana iz Srbije u NDH, kao i pokoljima nakon završetka rata. Patološka mržnja četnika prema Hrvatima i muslimanima došla je do izražaja u oba rata, Drugom svjetskom i Domovinskom.
Koliki su bili razmjeri prelaska četnika u partizane, svjedoči da je iz gore spomenutog Čegarskog korpusa čak 3000 četnika otišlo u redove Josipa Broza Tita.
O tome Philip J. Cohen piše:
„Tito je javno tražio četničku podršku u zamjenu za ponuđenu amnestiju 17. kolovoza 1944. (dakle, neposredno nakon što se vratio iz Italije sa sastanka s kraljem Petrom i Churchillom –op.) i desetine tisuća četnika se prestrojilo u partizane. Nakon njemačkog povlačenja iz Beograda, Tito je ponovo ponudio amnestiju 21. studenoga 1944. i 15. siječnja 1945., i četnici su još jednom bili glavni korisnici amnestije. Suradnja s komunistima je značila de facto rehabilitaciju onih koji su surađivali sa Nijemcima.“ (P. J. Cohen, Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1996., str. 83)
Na str. 199., u bilješkama br. 201. i 202., autor nastavlja:
„U jednom dokumentiranom slučaju, 3.000 četnika iz četničkog korpusa Čegar, blizu Niša, napustilo je svoga četničkog komandanta majora Mirka Ćirkovića, da bi masovno postali partizani u rujnu 1944., pridruživši se 14. partizanskoj diviziji… ova amnestija je proširena na one četnike, hrvatske domobrane i slovenske domobrane koji su pomagali partizanima i koji, teoretski, nisu bili krivi za silovanja, ubojstva ili paljevine – radnje po kojima su četnici notorno bili poznati. „Odluka o općoj amnestiji lica koja su u četničkim jedinicama Draže Mihailovića učestvovala ili ih pomagala ili su učestvovali u jedinicama hrvatskih ili slovenskih domobrana… Iz ove amnestije su isključeni ustaše, Slovenska bijela i plava straža, sljedbenici Ljotića i članovi Nedićeve administracije.”
(Službeni list Demokratske federativne Jugoslavije, 1. veljače 1945., tom 1., br. 12., str. 6.)
Cohen navodi čitav niz izvora kojima potkrepljuje gornje navode: Tomašević, Jozo, War and Revolution in Yugoslavia, 1941.-1945.; The Chetniks, Stanford, California, 1975., str. 347., 414., 425.; Singleton, Fred, Twentieth Centuri Yugoslavia, New York, Columbia University Press, 1976., str. 97.; Clissold, Stephen, Whirlwind: An Account of Marshal Tito’s Rise to Power, New York: Philosophical Library, 1979., str. 214.; Borković, Milan, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvinsliška uprava 1941.-1944., Knjiga I (1941.-1942.), Beograd: Sloboda, 1979., str. 331., 358.; Martinović-Bajica, Petar, Milan Nedić, Chicago: The First American Serbian Corporation, 1956., str. 212., 446. itd.
O tim stvarima dugo se šutjelo, a danas se zna da je i veliki broj partizana bio velikosrpske orijentacije.
Ostaje činjenica da je prisutno četništvo u partizanima, uz boljševički fanatizam i velikosrpstvo prisutno među partizanima kao u slučajevima ratnih zločinaca i partizanskih zapovjedinka Sime Dubajić i Đoke Jovanić, bilo temelj za genocid nad hrvatskim narodom u poratnim pokoljima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
