U mnogim stvarima dolazi do približavanja među svim slojevima poljskog društva, odnosno niži društveni slojevi svojim uključenjem u borbu za oslobođenje od ruske, pruske/njemačke ili austrijske vlasti postaju svjesnim pripadnicima poljske nacije. To je realizirano na današnji dan 1918. nakon završetka Prvog svjetskog rata kada rascjepkana Poljska (Rusija, Pruska, Austrija) ostvaruje punu državnu samostalnost i obnavlja državnost.
Poljska je stekla i brojne simpatije, ali i ekonomsku pomoć zapadnih sila, prije svega Francuske, koja ju je smatrala svojim ključnim saveznikom na istoku Europe i elementom tzv. sanitarnog kordona kojim se trebalo zaustaviti širenje nadirućeg komunizma u Europu iz boljševičkog SSSR-a.
U ranijim su razdobljima nositelji suvereniteta i posebnosti poljske države bili isključivo pripadnici aristokratsko-plemićkog sloja, sada nacionalnu svijest razvijaju i svi ostali građani, od seljaka, radnika do svih drugih. Doduše, tijekom 19. stoljeća svoj posebni nacionalni osjećaj uz Poljake stvaraju i ostali stanovnici i narodi nekadašnje Poljsko-Litvanske Unije, prije svega Ukrajinci/Rusini i Litvanci, kao i pripadnici ostalih nacionalnih manjina poput židovske.
Već nakon druge podjele Poljaci su podigli ustanak i pokušali protjerati vlast djelitelja, no u tomu nisu uspjeli – Kościuszkov je ustanak 1794. svladan, a Poljsko-Litvanska Unija nakon te je pobune posve izbrisana s geografske karte Europe. Započelo je razdoblje od 123 godine tijekom kojeg su se poljski domoljubi u nekoliko navrata pokušali osloboditi tuđinske vlasti. Pritom su stalno očekivali i pomoć sa strane, koju bi katkad dobili, no češće i ne bi. Kratkotrajno razdoblje autonomnoga Varšavskog Vojvodstva u doba Napoleonove premoći u europskim odnosima pokazalo je da takva pomoć može biti samo privremena i uvjetovana različitim zahtjevima onoga koji ju daje.
Poljsko Kraljevstvo, stvoreno nakon Bečkog kongresa, isprva je ulijevalo nade u mogućnost prihvaćanja ruskog cara kao poljskog vladara. No brzo se pokazalo da je takva kombinacija iluzorna, a ruske su se snage 1831. godine žestoko obračunale s poljskim ustanicima. Nastupilo je dugotrajno razdoblje diktature careva namjesnika i prva faza rusifikacije. Mnogobrojni poljski emigranti lutali su zapadnom Europom i očekivali povoljan trenutak da se pobjednički vrate u domovinu. Rusija je u međuvremenu zajedno s druga dva djelitelja, Pruskom i Austrijom, učvršćivala svoju vlast na području podijeljene Poljske. Malena Krakovska Republika, nije imala velike šanse za opstanak; čekala se samo povoljna prilika da se ukloni i taj posljednji ostatak poljske samostalnosti.
Proljeće naroda, tj. revolucija 1848.-1849. godine, nije u većoj mjeri dotaknulo Poljake, osim u pruskom dijelu. Novi veliki ustanak Poljaci su priredili u ruskom dijelu 1863. godine. Ni ovaj put nisu dočekali očekivanu pomoć od zapadnoeuropskih velesila niti su bili u stanju duže vrijeme pružati otpor nadmoćnim i mnogo brojnijim ruskim snagama. Usto je ruski car ukinuo kmetstvo i na svoju stranu pridobio ionako neodlučne seljake. Represije koje su nakon ustanka sustigle ne samo njegove sudionike, nego i cjelokupno stanovništvo Poljskog Kraljevstva, bile su još žešće nego tri desetljeća ranije. Nesmiljena rusifikacija i nastojanje da se onemogući razvoj poljskog identiteta ipak nisu dali rezultata. Sličan je bio položaj Poljaka i u pruskom, odnosno njemačkom dijelu, dok su – na polju politike i kulture ali ne i na gospodarskom području – mnogo bolje stajali stanovnici Galicije, tj. austrijskog dijela nekadašnje Poljsko-Litvanske Unije. U potonjoj su pokrajini Habsburzi postali sinonim dobrog vladara koji se brine za svoje podanike i omogućava im autonomno odlučivanje o svim životno važnim stvarima.
Potkraj 19. stoljeća nastaju novi politički odnosi. Stvaraju se prve moderne političke stranke sa stranačkim programima. I čeka se nova prilika za ostvarenje već stoljetnog sna o nezavisnosti. Ona je stigla u vrijeme Prvoga svjetskog rata, zapravo u trenutku kad su stjecajem okolnosti nestala sva tri djelitelja – i Rusko Carstvo, koje je dokrajčila Oktobarska revolucija 1917., i Njemački Reich i habsburška Austro-Ugarska, koji su poraženi 1918. godine. Nova Poljska nije nastala u starim granicama, a nije manjkalo onih koji su upravo to silno željeli, što je katkad dovodilo do kriza u odnosima sa susjedima. S druge strane, još važnije za prvu Poljsku Republiku – u njezinu su sastavu osim Poljaka u velikom broju bili i pripadnici nacionalnih manjina: Ukrajinci, Litvanci, Židovi, Nijemci, Česi… A to je postalo izvorište mnogih problema. (Damir Agičić Podijeljena Poljska 1772.-1918.).
Novostvorena poljska država je nastojala obuhvatiti što je moguće više teritorija nekadašnje poljske države nestale krajem 18. vijeka, i zbog toga je sljedećih nekoliko godina vodila oružane sukobe sa skoro svim susjedima, a najveći uspjeh je imala pobjedom u ratu sa Sovjetima 1920. godine kada je Crvenoj Armiji koja je bila u ekspanziji prema središnjoj Europi nanijela veliki poraz na rijeci Visli. Temeljem koga je dobila značajne teritorije na zapadu današnje Bjelorusije i Ukrajine.
Zahvaljujući tom sukobu je stekla i brojne simpatije, ali i ekonomsku pomoć zapadnih sila, prije svega Francuske, koja ju je smatrala svojim ključnim saveznikom na istoku Europe i elementom tzv. sanitarnog kordona kojim se trebalo zaustaviti širenje komunizma u Europu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
