Dana 3. travnja 1941. godine dr. Vlatko Maček, nakon vojnog udara, postao je potpredsjednik nove vlade Jugoslavije. Nova vlada u Beogradu posljedica je vojnog udara u Beogradu protiv legalno izabrane vlasti, a značila je ulazak Jugoslavije u rat koji je donio strašna razaranja, osobito na području Hrvatske i BiH.
Taj veliki i strašni rat, gdje su poginule stotine tisuća ljudi i čiji je rezultat bio do tada neviđena diktatura komunizma, mogao se izbjeći da je Beograd htio održati poziciju Jugoslavije koju su mu sile Osovine ponudile pristupom Trojnom paktu: Jugoslavija će biti izuzeta iz bilo kakvih vojnih aktivnosti, pa i transporta njemačke vojske prema Mediteranu.
Premda je ovo pojednostavljivanje, ostaje činjenica da je Srbija tri puta u 20. stoljeću izazvala ratove koji su Hrvate koštale nemjerljivih ljudskih žrtava i razaranja: I. svjetski rat atentatom u Sarajevu, II. svjetski rat vojnim pučem u Beogradu i posljednji Domovinski rat otvorene agresije Srbije na Hrvatsku i BiH.
Noćnim vlakom sa 24/25. ožujka 1941. godine u Beč je doputovala delegacija Jugoslavije na čelu s premijerom Dragišom Cvetkovićem. Tu ih je dočekao njemački ministar Von Ribbentrop (onaj isti koji je potpisao pakt sa SSSR-om i Molotovom o podjeli srednje i istočne Europe). Tu je delegaciju dočekao je poznati književnik, kasnije nobelovac, dr. Ivo Andrić, koji je bio veleposlanik Jugoslavije u Hitlerovoj Njemačkoj.
Dana 25. ožujka 1941. potpisan je Protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu koji su potpisali ministri vanjskih poslova Njemačke, Italije i Japana i jugoslavenska delegacija na čelu s Cvetkovićem.
Povoljni ugovor za Jugoslaviju i izbjegavanje rata
Taj potpisani ugovor je bio vrlo povoljan za Jugoslaviju i režim u Beogradu jer su glavne točke garantirale:
- Apsolutno priznanje značenja Jugoslavije
- Apsolutno priznanje nezavisnosti Jugoslavije
- Apsolutno izbjegavanje rata za Jugoslaviju
Njemačka se čak obvezala da neće tražiti prolaz ili prijevoz svojih postrojbi preko teritorija Jugoslavije prema Grčkoj!
Nota teksta koja to potvrđuje glasi:
“U ime i po nalogu Njemačke Vlade imam čast priopćiti Vašoj Ekselenciji sljedeće: Povodom pristupanja Jugoslavije Paktu triju sila koje je danas potpisano, Njemačka Vlada potvrđuje svoju odluku da će uvijek poštovati suverenitet i teritorijalni integritet Jugoslavije.
S pozivom na razgovore koji su bili vođeni povodom današnjem pristupanja Jugoslavije Paktu triju sila, imam čast da Vašoj Ekselenciji u ime Kraljevske talijanske vlade ovim potvrdim sporazum između Vlada Sila Osovine i Kraljevske Jugoslavenske Vlade o tome, da Vlade Sila Osovina za vrijeme rata neće upućivati Jugoslaviji zahtjev da dozvoli prolaz ili prijevoz vojnih snaga preko jugoslavenskog državnog teritorija.”
No, niti to nije bilo dovoljno zaplotnjačkim velikosrpskim krugovima u Beogradu koji su priželjkivali rat u kojem su vidjeli perspektivu širenja Srbije prema Zapadu, u međunardnom sukobu koji se tek rasplamsavao. Sličnu poziciju vidjela je Srbija i 1914. kada je ubila prijestolonasljednika u Sarajevu i tako onemogućila perspektivu održanja Austro-Ugarske sa stvaranjem treće „konfederalne“ jedinice s hrvatskom dominacijom temeljene na hrvatskom povijesnom državnom pravu i kraljevskoj kruni (Regnum Croatiae).
Premda je ishod rata bio neizvjestan, Srbija je uz blagoslov i veliku potporu Velike Britanije krenula u taj rat.
Ne zaboravimo da je Srbija u 20. stoljeću bila država u velikoj ekspanziji na račun životnog teritorija drugih naroda i da je vidjela priliku iskoristiti međunarodne sukobe za svoje probitke. Od tadašnjeg beogradskog pašaluka koji je bio manji od Uže Srbije iz SFRJ (Srbija bez Kosova i Vojvodine), prvo je u Balkanskim ratovima Srbija okupirala i pripojila Kosovo i Makedonija. U I. sjvetskom ratu Srbija je ‘prisajedinila’ do tada ugarsku (Banat, Bačka) i hrvatsku (Srijem) Vojvodinu i Crnu Goru na montiranim skupštinama u Novom Sadu i Podgorici 1918. godine.
Nakon širenja na sjever i jug, te neuspjeha u širenju na istok kada je htjela 1885. oduzeti veliki dio teritorija Bugarske, Srbija se širi na zapad, na mjestu gdje je već napravila dobre pripreme od perioda kada su ovi krajevi bili dio Austro-Ugarske, pothranjivanjem velikosrpstva preko SPC, kulture i škola, te agresivne politike među prečanskim Srbima. Srbija je vidjela priliku širenja na zapad (Hrvatska i BiH, te izlaz na more), a glavni oslonac i saveznik bila im je u tome Engleska koja je bila u ratu s Njemačkom, te podupirala uvlačenje Jugoslavije u rat. Engleska kruna je još od kraja 19. stoljeća korisitila Srbiju u tajnim igrama protiv širenja njemačkog utjecaja na Malu Aziju, ali i ruskog ekspanzionizma u 19. stoljeću, premda se dinastija Karađorđević još jednim pučem 1903. i ubojstvom kralja i kraljice definirala kao proruska
Licemjere Srbije: Beograd slavi pakt s Njemačkom – pa onda slavi raskidanje pakta!
Zanimljivo je da je nakon povratka iz Beograda, masa ljudi u tom gradu izašla na ulice i oduševljeno pozdravljala pakt s Njemačkom koji je potpisala delegacija Jugoslavije. Malo je poznato da je u Beogradu i Srbiji od 1937. vladalo jako pronacističko i antižidovsko raspoloženje koje se vidjelo na javnim tribinama, filatelističkim izložbama, proglasima, djelovanju velikodostojnika SPC-a kao Nikolaj Velimirović i drugi, ali i posebno na snažno izraženom antisemitizmu i antižidovskom raspoloženju (kasnije je Beograd postao prvi veliki grad u Europi koji je istrijebio židovsku populaciju).
To slavlje nije dugo trajalo jer je 27. ožujka objavljena senzacionalna vijest da je vlast pučem preuzeo kralj Petar II. Karađorđević. Beogradski tisak koji je slavio potpisivanje ugovora s Njemačkom, sada okreće ploču. Naslovnice izlaze s natpisima „Živio kralj!“, a na slikama su bili četnici s kokardama i šubarama. Sada mase u Beogradu ponovno izlaze na ulice, ali sa slikama novog kralja, veličaju Srbiju i rat protiv Njemačke. Uloga komunista i Tita u ovim događajima je bila nikakva, kako je donedavno učila projugoslavenska historiografija, jer su SSSR koji je bio Titov tutor i Njemačka bili saveznici.
Na demnstracijama se traži sočuvanje Jugoslavije po svaku cijenu (premda je to isto garantirao pakt s Njemačkom), a pozivaju se četnici i četnički pododbori da se pridruže „našoj hrabroj vojsci“.
Zagrebačke novine bile su puno umjerenije, kao i zagrebačko građanstvo koja je imalo velikom većinom antibeogradski i antijugoslavenski stav.
Vojni puč u Beogradu – početak strašnog rata i krvoprolića
Mandat za sastavljanje vlade kralj je dao generalu Dušanu Simoviću, tako da se puč u Beogradu treba nazvati pravim imenom – nasilni vojni puč kojim je svrgnuta legalna i legitimna vlast u Jugoslaviji.
Ovaj čin je naišao na veliko odobravanje Engleske, čija je tajna diplomacija imala velikog udjela u kreiranju prilika u Jugoslaviji i općenito na Balkanu (kao i u posljednjem ratu kada je štitila interese Srbije u agresiji na Hrvatsku i BiH).
General Simović, načelnik Glavnog štaba i prvi čovjek Jugoslavenske vojske izvršio je vojni udar i počeo pripremati zemlju za rat, koji se mogao izbjeći kao u Švedskoj, Danskoj, Španjolskoj, Portugalu i drugdje jer je Njemačka ionako koji dan kasnije okupirala cijelu Srbiju i Beograd, te je Srbija pala pod direktnu okupaciju Njemačke.
U igri su bile druge stvari: Srbija ostaje pacificirana kroz cijeli rat, a težište rata se prebacuje od prvog dana u NDH. Naime, rušenje Banovine Hrvatske (s ugovorom o potencijalnom referendumu naroda Vrbaske i Drinske banovine o priključenju Hrvatskoj), te nakon toga rušenje NDH bili su prioriteti politike Beograda u želji za proširivanjem granica Srbije na zapad. To su potvrdili vrlo brzo i dva službena memoranduna iz 1941. godine: Moljevićev četnički “Homogena Srbija” i “Valerijanov memorandum” od SPC-a.
Sada je trebalo etnički očisiti teritorije gdje su živjeli Hrvati i muslimani zapadno od Drine (iste stvari četnici su radili i u Sandžaku gdje je nasilje nad muslimanima potrajalo čak do 1923. godine). Time je Beograd uvukao sve narode bivše Jugoslavije u veliki rat, u kojem je na kraju najveće žrtve, s elementima genocida od strane četnika i partizana podnio – hrvatski narod.
Velika stradanja i žrtve u NDH – Srbija bila bez rata do dolaska Crvene Armije
Narodi Jugoslavije uvučeni su u veliki i dugi rat, Jugoslavija se raspala, a najveću cijenu platili su ljudi koji su živjeli u Hrvatskoj i BiH – jednako kao u nedavnom ratu. Za razliku od stotina tisuća ubijenih na teritoriju novostvorene NDH (BiH i Hrvatska), Srbija je II. svjetski rat prošla gotovo bez žrtava i većih vojnih sukoba (osim vremenski i vojno limitirane tzv. Užičke republike stvorene od četnika i komunista). Baš kao i u nedavnom posljednjem ratu kojeg je izazvala 1991. godine kada su jedina stradanja u Srbiji bila na Kosovu, gdje je izvršen genocid nad Albancima (862.919 ili čak 80 posto Albanaca je protjerano iz svojih domova, brojna nasilja i masovna ubojstva Albanaca).
Tako su Srbijanci iz Srbije ostali pošteđeni ratova koje su izazvali na čelu sa svojim političkim vođama Karađorđevićem i Miloševićem.
Dana 3. travnja 1941. godine dr. Vlatko Maček postao je potpredsjednik nove vlade Jugoslavije. Situacija u Jugoslaviji je bila napeta, ali optimistična, no već 6. travnja 1941. Njemačka je izvela napad i bombardirala Beograd, te ga osvojila gotovo bez otpora. Jugoslavenska vojska, s dominantnom srbijanskom komponentom, kapitulirala je u svega nekoliko dana.
Jugoslavija se raspala, a nastale su nove države: NDH, Srbija, Crna Gora, a velike dijelove te bivše države okupirali su Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska.
Počeo je krvavi rat čiji je generator, kao mnogo puta do sada, bila Srbija – koja je do kraja 1944. i ulaska Crvene Armije gotovo bila bez rata!
Simović se slobodno vratio u Titovu Jugoslaviju i umro u Beogradu
Dok su se u Hrvatskoj ubijali obični ljudi, novinari, kulturnjaci, pjevači, nogometaši, časne sestre i svećenici, a da ne govorimo o zarobljenim vojnicima, vojni pučist i monarhist general Simović se nakon II. svjetskog rata slobodno vratio iz Londona u Titovu Jugoslaviju i umro 1962. u Beogradu.
Što bi bilo da nije bilo vojnog puča u Beogradu, teško je danas reći. Potpisani protokol je garantirao Jugoslaviji ostanak izvan svakog ratnog sukoba. A nakon vojnog puča u rat koji mjesec kasnije ulaze i SSSR i SAD, te rat postaje svjetski. Većina sukoba na teritoriju bivše Jugoslavije odigrala se na teritoriju NDH gdje je poginulo i daleko najviše ljudi. Srbija je nakon predaje Beograda u travnju 1941. ostala pošteđena rata do ulaska Crvene Armije u Beograd krajem 1944. godine. Tada iz Srbije kreće sva sila partizana, u koje su bili uključeni i brojni amnestirani četnici, prema glavnom gradu NDH Zagrebu.
Tito preuzima vlast, obnavlja se Jugoslavija, a za hrvatski narod je Golgota tek počela. Kada se pomišljalo da ne može biti gore nego u II. svjetskom ratu, srbijanski partizani ulaze u Zagreb, te zajedno s brojnim drugim partizanskim jedinicima počinju masovni pokolj hrvatskih civila i zarobljenika.
Isto se događalo Hrvatima od Dubrovnika do Vukovara – masovna ubojstva i progoni nakon četiri godine rata i 66.000 ubijenih Hrvata i muslimana samo od strane četnika i njihovih suradnika, prema Žerjaviću.
Tako je hrvatski narod iz II. svjetskog rata izašao kastiran na svakom planu: ljudskom, etničkom, kulturnom, društvenom i ideološkom uspostavom diktature, sa strašnim žrtvama, izvrgnut ubijanjima, teroru i strahu. To je bila priprema za ono što je Srbija spremala raspadom druge Jugoslavije: konačno rješenje hrvatskog pitanja ubijanjem i etničkim čišćenjem dovršiti započeti posao i stvoriti Veliku Srbiju na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
