Svoje glumačke vrhunce postiže ulogama Shakespeareovih Marca Antonia, Macbetha i Kralja Leara, te tumačenjem Begovićevih, Ibsenovih i Držićevih likova. Uspješan je bio i u pučkoj, te salonskoj komediji, što pridonosi njegovoj popularnosti.
Zvonki baršunasti glas, prelijepa pojava, izvanredna dikcija i nadasve kultiviran govor, to su značajke i odlike umjetnika koji je naprečac osvajao publiku. U recitaciji je znao snažnim interpretacijama potpuno zaokupiti gledalište, sa smislom za psihološke složenosti karaktera koje je tumačio, Dujšin je zacrtao kazališni stil “zagrebačke glumačke škole”.
DUJŠIN, Dubravko, dramski glumac, redatelj i kazališni pedagog (Zadar, 12. IX. 1894 — Zagreb, 30. I. 1947). Maturirao u splitskoj realnoj gimnaziji 1911; kraće prosvjetno-politički djelovao u Rijeci te surađivao u Supilovu Novom listu; 1912. upisao studij na trgovačkoj akademiji Università Commerciale Bocconi u Milanu. Na poč. I. svjetskog rata vratio se u Split i zaposlio kao knjigovođa.
God. 1916–18. bio vojnik u Boki kotorskoj. Nakon što je demobiliziran u činu poručnika i zapovjednika Igala, 1919. dolazi u Zagreb, upisuje studij prava i tek utemeljenu Gavellinu Državnu glumačku školu.
Prvi put nastupio na pozornici HNK 9. IV. 1920. u epizodnoj ulozi u Vojnovićevoj Gospođi sa suncokretom. Iste godine oženio se slikaricom Katarinom Gattin (Cata Dujšin-Ribar). Glumačku školu završio 1922, prekinuo studij prava i otada je stalnim članom drame HNK u Zagrebu. Prvih godina tumačio je uloge mladih ljubavnika, a kritičari su isticali njegovu dikciju. Nastupao i u operetnim, opernim (W. A. Mozart, Otmica iz Seraja), pa i baletnim predstavama (L. Delibes, Kopelija).
Pravi glumački djelokrug sa smislom za karakterne studije našao je u Shakespeareovim djelima te herojsko-klasičnom svjetskom repertoaru, zatim u tumačenju likova starijega domaćeg dramskog repertoara, napose M. Držića, I. Gundulića, D. Demetra i M. Bogovića, ali i u dramama hrvatske moderne. Glumačku zrelost pokazao je tumačeći Krležina Križovca u praizvedbi drame U agoniji (1928) i Leonea u Gospodi Glembajevima (1929). Te interpretacije naznačile su Dujšinovu vezanost uz razvoj novije hrvatske dramske književnosti i prodor moderne psihološke igre na zagrebačku pozornicu.
Bogatim iskustvom stečenim tumačenjem likova stranog, posebice ruskoga realističkog repertoara (L. N. Tolstoj, F. M. Dostojevski, M. Gorki) služio se u oživljivanju likova gotovo cjelokupnog repertoara M. Krleže te u djelima M. Begovića, J. Kulundžića, M. Feldmana, pa je hrvatska dramska književnost između dvaju svjetskih ratova u njemu imala najuvjerljivija tumača.
Vrh hrvatskoga glumstva dosegnuo je ulogama Marka Antonija (W. Shakespeare, Antonije i Kleopatra), Marka Barića (M. Begović, Bez trećega), Borkmana (H. Ibsen, Johan Gabriel Borkman), Macbetha (Shakespeare, Macbeth), Smrti (Begović, Pustolov pred vratima), Porfirija Petroviča (F. M. Dostojevski–G. Baty, Zločin i kazna), Leara (Shakespeare, Kralj Lear), Hasanage (M. Ogrizović, Hasanaginica), Dantona (G. Büchner, Dantonova smrt), Tartuffea (Molière, Tartuffe), Dunda Maroja (M. Držić, Dundo Maroje), Ante Starčevića (A. Cesarec, Sin domovine), Lukana (M. Budak i T. Strozzi, Ognjište), Tezeja (J. Racine, Fedra), Nesretnikova (A. N. Ostrovski, Šuma).
(Hrvatski biografski leksikon)
Izvor: narod.hr/hbl.lzmk.hr
