Na današnji je dan 2002. u Los Angelesu umrla Mia Čorak Slavenska, prva primabalerina Hrvatskog narodnog kazališta koje joj nakon godine dana nije produžio ugovor te je Mia Čorak napustila Hrvatsku. U domovinu će se vratiti njezini posmrtni ostaci 70 godina poslije.
Slavonka po rođenju
Rođena je 20. veljače 1916. u Slavonskom Brodu (tada Brod na Savi) u obitelji Hedde (Hedvige) r. Palmer i Milana Čorka. Majka je potjecala iz glazbene obitelji. Usmjeravala je Miju prema plesu i glazbi, upisivala je kod najboljih učitelja onoga vremena, čvrstom rukom pomagala Miji u odricanju, upornosti i beskompromisnosti koju je zahtijevao život balerine, cijelo ju je vrijeme pratila u inozemstvu, u Americi je živjela s Mijom i njezinim suprugom, čuvala unuku dok je Mija bila na turnejama. Otac Milan Čorak bio je ljekarnik. Nakon završetka Drugog svjetskog rata Mia je organizirala njegov dolazak iz Hrvatske u SAD, ali je otac umro.
Plesni počeci
Rođena kao nedonošče, krhkije građe i slabijeg apetita, liječnik preporučuje da se bavi nekim oblikom tjelovježbe. Majka je upisuje na balet. I tu počinje njezina baletna i životna priča neraskidivo isprepletena do posljednjeg časa. Postaje svjetski poznata balerina. „Najveća je i najnadarenija plesna umjetnica koja je do danas izašla iz hrvatskog naroda.“ (Slavko Batušić)
„Jesmo li znali, prije nego što se Mia Slavenska pojavila pred našim očima, što znače Ljepota, Gracija i Harmonija? Ne vjerujem, jer ona je proširila vrijednost tih riječi do najvećih granica.” (franc. časopis Oran Matin, 1938.) Nakon prvih plesnih koraka u Slavonskom Brodu, majka je u Zagrebu upisuje u baletnu školu Margarite Froman (bivša članica Boljšoja, postavlja temelje zagrebačkom Baletu). S navršene tri godine prvi put nastupa u Hrvatskome narodnom kazalištu ulogom Trouble u Madame Butterfly. Zatim sa šest godina u baletu La Sylphide plešući ulogu vilenjaka. Publika je bila zadivljena njezinom izvedbom.
Vlastitu plesnu večer (Plesno veče Mije Čorak) imala je s 12 godina u Splitu i Zagrebu. U sedmoj godini uči glasovir kao glavni predmet na Glazbenoj školi Muzičke akademije. S osam godina pleše Malo srce u Baranovićevu Licitarskom srcu, a s devet glavnu ulogu u baletu Figurine na pozornici HNK-a. Od 11. godine Mia je s majkom svake godine ljeti odlazila u Beč i Pariz da bi Mia učila i pratila nove plesne trendove. Pleše pod vodstvom najglasovitijih profesora (Gertrude Krauss, Raimundija, Duboisa, Godlevskog, Preobraženske, Kšesinske i Egorove). U Beču će studirati moderne plesove. Kao primabalerina debitirala je s 18 godina (9. rujna 1934.) ulogom princeze u Žar ptici Stravinskoga. Novine su o njoj pisale hvalospjeve.
Željela je modernizirati zagrebački balet i približiti ga europskim repertoarima, no tada za to nije bilo sluha. Tadašnja je uprava preferirala operete i starije balete s vilama, čarobnjacima, labudovima i lutkama. Zato je Mia Čorak napisala otvoreno pismo upravi pod naslovom Teška kriza našega baleta (Jutarnji list, 22. 8. 1935.) govoreći o dubokom snu našega baleta i bogatom modernom poratnom plesu. Budući da su umjetnost i politika bili čvrsto isprepleteni u Jugoslaviji 30-ih godina 20. stoljeća, Mijini stavovi o plesnoj umjetnosti nisu naišli na odobravanje te joj nije produžen ugovor kao primabalerini.
Nakon tog događaja, Mia iznajmljuje dvoranu te organizira plesnu večer za 5. obljetnicu smrti Ane Pavlove. Publika je bila oduševljena izvedbom, te nije htjela izaći iz kazališta, zahtijevajući da Miji produže ugovor. Nakon protesta građana protiv uprave, uprava Narodnog kazališta zabranila je Miji sve nastupe. Mia Čorak napušta Hrvatsku i za života više se neće vratiti.
Svjetske pozornice
S majkom odlazi u Berlin te se prijavljuje na Plesnu olimpijadu, 1936. i pobjeđuje.
U Parizu upoznaje Arnolda Meckela, lovca na nove talente. On joj smišlja ime Slavenska. Za šest mjeseci Meckel je od Mije stvorio zvijezdu. Zapaža je i francuski redatelj Jean Benoit-Levy s kojim snima film Smrt labuda, 1937., koji je postigao veliki uspjeh u SAD-u pod naslovom Ballerina. U Parizu nastupa u prepunoj Salle Pleyel te joj Francuzi dodjeljuju orden Legije časti i proglašavaju je ambasadoricom dobre volje. Mijin ples bio je očaravajući te je postajala sve poznatiji i priznatija. No 1938. A. Meckel iznenada umire te Mia ostaje bez menadžera. Ubrzo joj se javljaju iz plesne trupe Ballet Russe de Monte Carlo s kojima naslijepo potpisuje trogodišnji ugovor. Slavenska pleše uz Danilovu i Markovu. Trupa nastupa po cijeloj Europi.
Početkom Drugog svjetskog rata Mia s trupom odlazi u New York gdje će nastupati u Metropolitu. Trupa je bila vrlo uspješna, njihove su predstave bile rasprodane, a izvedbe čarobne i zadivljujuće, predstavljali su glamur, egzotiku, profinjenost. Proputovali su cijelu Ameriku izvodeći baletne ulomke. Nakon isteka ugovora, Mia Slavenska napušta trupu. Nakon što se udala za Kurta Newmana i dobila kći Mariju, Mia će 12. 9. 1947. uzeti američko državljanstvo te osnovati svoje trupe (Slavenska Tihmar, Slavenska Variante Ballet i Slavenska Franklin Ballet).
Sa svojom trupom Slavenska Variante Ballet putuje po Sjevernoj i Južnoj Americi, Kanadi, Kubi, Meksiku. Nakon toga osniva plesačko-koreografsku trupu Slavenska Franklin Ballet s kojom također putuje u gradove Amerike i u Japan. Njihov najvažniji komad bio je Tramvaj zvan žudnja, Tennessee Williamsa, koji je bio iznimno popularan, dobivao je izvrsne kritike i o njemu je pričao cijeli baletni svijet. Ipak unatoč uspjesima i slavi, nemajući bogatog sponzora kao ostale trupe, trupa nije zarađivala dovoljno da bi pokrila troškove te je doživjela krah. Zadnju su predstavu izveli 1954. Zbog financijskog kraha izgubila je i obiteljsku kuću te se s obitelji preselila kod prijatelja.
Da bi se izvukli iz novčanih teškoća prodali su Tramvaj zvan žudnja drugoj trupi Ballet Theatru (koji u izvedbi nikada nisu dosegli Slavensku i Franklina), te je Mia zarađivala gostujući na pozornicama, jednu je sezonu (1955/56) primabalerina Metropolitan Opere i u TV emisijama, no nakon sedam godina odlučila se povući. Tada je imala 47 godina. Iako je bila svjesna da je na vrhuncu moći tehničke izvedbe i da je njezino ime privlačilo publiku u kazališta, nije imala trupu u kojoj bi plesala ni kuću u kojoj i bila zaposlena te se povlači.
Život prolazi
Idućih 40 godina bavi se podučavanjem plesa, u New Yorku je osnovala svoj plesni studio. Mnogi mladi poslije popularni i izvrsni plesači prošli su njezinu poduku. Predavala je moderne i klasične plesove. Godine 1969. preselila se u Los Angeles te predavala balet na Kalifornijskom institutu za umjetnost pri UCLA. Kada nije podučavala, sve je vrijeme posvećivala pisanju svojih memoara. Njezina kći svjedoči o tome da Mija nije željela biti zaboravljena. Svoje je memoare pisala 20 godina, nije ih uspjela objaviti za života. Nije željela da ih se prerađuje i prilagođava tržištu.
Od malena odgajana da bude zvijezda, u Miji se sretno sastao njezin karakter, neiscrpna životna i fizička energija, veliki plesni talent, ljepota koja je osvajala pozornice diljem svijeta. Primabalerina Hrvatskog narodnog kazališta, Metropolitan opere u New Yorku i slavnog Ruskog baleta iz Monte Carla, supruga, majka, uvijek pomalo tuđinac, borac s vjetrenjačama…
„Moja majka je ustajala u 4 ujutro, nakon toga bi popila šalicu kave, i ne bi stala sve do 8 navečer. Tad bi večerala steak, pečeni krumpir i šparoge, svoje omiljeno jelo, na koncu bi iskapila čašu whiskeya, i onda pala kao mrtva na krevet. Imala je više energije od bilo koga koga sam poznavala. Uživala je u održavanju vrta, podučavala je balet na dva univerziteta, nakon čega bi se vraćala kući i onda opet uređivala vrt i pripremala večeru. Kuhati ju je naučio moj otac.
Naša je kuća uvijek bila puna ljudi: dolazili su njeni studenti te jako često James A. Doolittle i Jimmy Starbuck (šef Ballet Russe de Monte Carlo) te prijatelji koji bi prolazili kroz grad. U vrtu je organizirala ljetne partyje na kojima se pio punch i margarita (…) Imala je savršen osjećaj za estetiku u svakodnevnom životu, za dobru hranu, stvaranje hramoničnog okruženja, rušila je zidove po kući, izrađivala stolove, stolice…“ (kći Maria Ramas, 2010.)
Kad se crta podvuče – na pitanje je li bilo vrijedno – možda je najtočniji odgovor sakriven u Mijinim memoarima. Izdavač s kojim je često razgovarala iznosi da je Mia teško podnosila da je sve izgubila karijeru, obitelj i da je bila željna ljubavi.
Nije zaboravljena
Umrla je 5. listopada 2002. u 86. godini. Njezini su posmrtni ostaci 2005. iz Amerike preneseni u Hrvatsku. Obredu je prisustvovala i njezina kći Maria koja je snimila dokumentarni film o svojoj majci A Dancer’s Journey. Film je 2015. nagrađen na dodjeli nagrade Emmy u kategoriji Umjetničkoga i povijesnog filma. „Film je moj pokušaj da postignem ono što nije moja majka: prihvatiti da vrijeme teče dalje.“ (Maria Ramas)
Postavljena je spomen-ploča na kući u Slavonskom Brodu, Starčevićeva 3, u kojoj se rodila s tekstom: „Hrvatska balerina, upisana u svjetsku povijest baleta 20. stoljeća, zvali su je ljepota, gracija, harmonija“.
Dobitnica je medalje Nižinski (SAD, 2000.)
Svake se druge godine u Hrvatskoj organizira Međunarodno plesno natjecanje „Mia Čorak Slavenska“. U seriji Znameniti Hrvati Hrvatska pošta tiskala je poštansku marku s njezinim likom. U Zagrebu postoje Stube Mie Slavenske.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
