Na današnji dan 5. srpnja 1891. u malom dalmatinskom gradiću Vrgorcu rodio se veliki hrvatski pjesnik Tin (Augustin) Ujević.
Ostao je zapamćen kao velikan hrvatskog pjesništva i najveći boem hrvatske intelektualne elite.
Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe vrgoračkih Poljica, gdje su svoj krštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka Bračanka, iz mjesta Milne. Tin je rođen kao jedno od petero djece od kojih je dvoje umrlo još u djetinjstvu.
Školovao se u Imotskom i Makarskoj, potom u Splitu gdje je 1909. u Klasičnoj gimnaziji maturirao. Te mu je godine u časopisu “Mlada Hrvatska” objavljena prva pjesma “Za novim vidicima”. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a potom i u Beogradu i Parizu.
Učenik Antuna Gustava Matoša, pisao je članke, kritike, polemike, eseje, feljtone i putopise. Kao pjesnik spaja klasično i moderno, harmoniju strofa sa slobodnom metaforikom. Kao liričar javio se već u “Hrvatskoj mladoj lirici” (1914).
U životu nepomirljiv i neprilagodljiv (pravaš, artist, republikanac, beskućnik, erudit, novinar) on se i u književnom stvaranju kreće u širokoj i raznobojnoj skali od himničkih zanosa i ushita do nirvanske rezignacije, od eksperimentalnih stihova do antologijskih sinteza.
Ujević je, posebno u posljednjem desetljeću svoga života, prevodio poeziju i prozu (Proust, Rimbaud, Conrad, Whitman, Gide i dr.).
Umro je u Zagrebu 12. studenoga 1955.
Anegdote iz Tinovog boemskog života
Tin Ujević je kao nijedan hrvatski književnik poznat po brojnim zgodama i anegdotama. Ovdje navodimo samo neke:
Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac. No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno ispričavati. “Ma ne morate mi se ispričavati”, rekao je Tin, “iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara”, aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.
Tin nije volio sudjelovati u razgovorima, za vrijeme brijanja u brijačnici. Svejednako, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brijač upita: “Kako hoćete da vas obrijem?”. – “Bez riječi” – odgovori mu mirno Tin.
Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji upitaše, zašto se ne ženi. “Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju” – odgovori im Ujević.
Kako je Tin bio iznimno domišljat i lucidan dobro prikazuje sljedeća anegdota. Jedan veseljak iz njegovog društva, vidjevši ga kako s praznom čašom stoji u gostionici, prišao mu je i rekao: “Slaži nešto na brzinu i platit ću ti špricer.” Tin ga i ne pogleda i već mu preko ramena dobaci: “Ne, prijatelju, rekao si dva!”. Kako je upravo trenutačno slagao, ovaj šaljivac mu je morao platiti piće.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
