Prije svog preobraženja, Isus je vodio svoje učenike u područje Cezareje Filipove, oko 30 kilometara sjeverno od Galilejskog jezera. Tamo ih je pitao što oni misle tko je on, a Petar je rekao: „Ti si Mesija – Pomazanik, Sin Boga živoga“. I u tom trenutku Isus je spomenuo svoju muku po prvi put. Rekao im je kako će ga biti teško slijediti jer to uključuje poniženje i križ.
Odlomak iz Evanđelja
Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: “Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.”
Gdje se dogodilo Preobraženje?
Tumači Sv. pisma i poznavatelji crkvene Tradicije vele da je ta “visoka gora” kojoj evanđelje ne navodi imena brdo Tabor, lijepo okruglo brdo, koje se izdiže oko 600 metara iznad Genezaretskog jezera, s kojega puca predivan pogled na sve strane zelene Galileje. Na visoravni te gore nalazi se danas veličanstvena bazilika Isusova preobraženja koju hodočasnici u Svetu zemlju redovito posjećuju. Do samog vrha brda može se samo pješice ili malim automobilima. Eto tu se odigrao susret Neba i zemlje, Staroga i Novoga zavjeta, predstavljenih Mojsijem i Ilijom, odnosno Isusom i trojicom apostola. Ali, nisu oni bili sami. Tu je i nebeski Otac. Njega apostoli, dakako, nisu mogli vidjeti, ali su čuli njegov glas i zapamtili što je rekao. A rekao je: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!” (Mk 9,7). I poslušali su.
Bolna škola
Prvo što im je rekao, nakon prestanka te divne nebeske čarolije, tako divne, da Petar i drugovi htjedoše tu trajno ostati, jest da o viđenju nikome ne govore “dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane” (r. 9). Jasno im je bilo da imaju šutjeti; ta kako bi i znali ispričati što su vidjeli, kad takvo što nikada nisu doživjeli, ali ne bi im jasno što znači to Isusovo “od mrtvih ustati”. Naučit će to kasnije i bit će to bolna škola: njihov voljeni Učitelj silno će patiti, njegovo tijelo bit će patnjama i zlostavljanjem tako nagrđeno da se više neće moći prepoznati, ali će tek tako po uskrsnuću ući u puni preobražaj, u slavu. Sjetili su se apostoli i kasnije kako im je Otac nebeski poručio da slušaju njegova Sina, da ga slušaju i onda kada bude govorio o svojoj patnji, o svojoj ostavljenosti, o svojoj smrti, ali i o onomu što njih same čeka. Kad je prijetilo da im sumnja pokoleba vjeru, sigurno su se sjetili ovoga nezaboravnoga prizora na Taboru. I vjerovali da Isusa valja slušati i u tim trenucima.
Evo nam nekoliko poruka današnje svetkovine:
1. Ponajprije to je strahopoštovanje pred Isusom kraljem, jer on je to unatoč trpljenju i poniženju koje ima podnijeti. U časoslovu današnje svetkovine molimo: “Dođite, poklonimo se Višnjem kralju slave!” (Pozivnik). Prvi stav vjernika pred Bogom je klanjanje, prigibanje glave i koljena stvorenja pred svojim Stvoriteljem. To je ujedno i prigibanje naše vlastite volje pred voljom Božjom, jer volja je Božja naše dobro, naše spasenje. Ona to ostaje i onda kada ne razumijemo nekih Božjih “poteza”. A onaj tko se pred Bogom pokloni, neće se klanjati ni pred kime drugim. Vrijedi i obratno: tko pred Bogom ne prigiba glave, prigibat će kičmu pred “bogovima”.
2. U Isusovu preobraženju navješteno je i naše vlastito. To će se dogoditi, kao i kod Isusa nakon smrti, dok je ovo današnje blagdansko samo mali predokus toga, “kad on (Krist) iz zemlje uskrisi mrtve i ovo naše smrtno tijelo suobliči slavnome tijelu svome”, kako molimo u molitvi za mrtve u trećoj Euharistijskoj molitvi. I mi smo stvoreni za neraspadljivost, za dioništvo u Isusovoj slavi. Budemo li dijelili njegovu sudbinu u patnji, imat ćemo dijela i u njegovoj slavi.
3. Kršćanin je pozvan živjeti u svjetlu preobraženja cijeli svoj život. On je već preobražen u sv. krštenju, od Božjega neprijatelja postao je Božjim prijateljem. Tko se u ovom životu ne rastavlja od Boga i njegova puta, neće se rastaviti ni u vječnosti. Apostoli nisu nikada zaboravili trenutka Isusova preobraženja. To ih je nosilo u trenutcima vlastite kušnje i patnje. Doživjeli su: osim ovoga materijalnog i ograničenog svijeta postoji i nešto uzvišenije, duhovno, ono što čovjeka bez pridržaja usrećuje. Za život u slavi Božjoj stvoren je i čovjek. Veliko je to odlikovanje, vrijedi za to nešto u životu i pretrpjeti.
