8. studenoga 1938. Četništvo u obje Jugoslavije – stotine tisuća četnika čekalo je obračun s Hrvatima do istrebljenja!

Foto: Roberta F., commons.wikimedia.org

Svaka Jugoslavija bila je država koja je podržavala četništvo (otvoreno ili prikriveno), a žestoko progonila svaki oblik hrvatskog nacionalizma. Podržavanje četništva i njoj bliskih ideja velikosrpske dominacije u obje Jugoslavije, bilo je periodički više ili manje otvoreno, a svoje kulminacije doživjelo je uvijek pred raspad Jugoslavije: tada otvoreno kreću bradate horde zla i rulje na hrvatski narod, što je završilo velikim tragedijama.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sve je bilo gotovo isto kod raspada obje Jugoslavije, samo okolnosti nisu. Tako je bilo od 1938. do raspada Jugoslavije 1941., a tako je bilo i od 1988. do raspada Jugoslavije 1991. – četnici koji su do tada živjeli u Jugoslaviji, među nama i s nama kao obični ljudi, pod parolama „očuvanja jugoslavenstva“ kreću u ubijanje i istrebljenje Hrvata. To je obrazac i pravilo u obje Jugoslavije, a ne iznimka.

 

Od svog osnutka g. 1903. četništvo je gotovo isključivo instrument nacionalističke i ekspanzionističke politike Srbije, pa tako i u Kraljevini Jugoslaviji (1918.-1941.), a prikriveno i u Jugoslaviji Josipa Broza Tita (1945.1990.), kada nakon njegove smrti izlaze javno i s ciljevima i s namjerama.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

A to je nestanak Hrvata i stvaranje Velike Srbije na tlu Jugoslavije.

Podsjetimo se, u obje Jugoslavije, glavna četnička parola bila je “želja da se održi Jugoslavija”.

Prvi dio – Četnici u monarhističkoj Jugoslaviji čekaju trenutak za obračun s Hrvatima (1938-1941.)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na čelu četničkog udruženja u Kraljevini Jugoslaviji od 1929. do 1932. nalazio se vojvoda Ilija Trifunović Birčanin (koji 1941. postaje četnički vojvoda za Dalmaciju sa sjedištem u Splitu), a od tada vojvoda Kosta Milovanović Pećanac. Udruženje je imalo već 1935. u zemlji 430 četničkih podobora s 213.210 članova, da bi se taj broj do studenoga 1938 g. povećao na oko 1000 četničkih pododbora s preko 500.000 četnika članova istih. Uz četničke organizacije osnivaju se i druge pod utjecajem četnika i u kojima isti djeluju.

Pred rat 1940. prišlo se osnivanju Četničke komande u sastavu vojske Kraljevine Jugoslavije i ustroju sedam bataljuna četnika, pri svakoj armiji po jedan. Ali u travanjskom ratu 1941. ovi odredi su se raspali, a mnogi članovi četničkih udruženja pali u njemačko i talijansko zarobljeništvo, dok se vojvoda K. Pećanac, sa svojim četnicima u Srbiji odmah stavio u službu njemačke okupacijske vojske. No prije kapitulacije vojske, na više mjesta pripadnici četničkih udruženja počinili su masovne i pojedinačne zločine nad Hrvatima i Muslimanima, pa tako i na mnogo mjesta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Nakon pregrupiranja, četnici kreću u akcije na teritoriju NDH, s ciljem i namjeom rušenja te države i obnove Jugoslavije. Travanjski zločini koji su bili dio raspada vojske Jugoslavije i čiste mržnje prema Hrvatima i muslimanima nestaju, a događaju se ustanci, ustvari pokolji Hrvata, u Srbu, Drvaru i drugdje širom NDH. Te ustanke su ponajviše organizirali četnici, a samo manjim dijelom komunisti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Cijelu akciju ustanka pripremili su talijanski fašisti koji su već od 24. srpnja 1941. iz NDH u anektirani dio Dalmacije prebacili 18.000 srpskih civila, kako bi se stvorio dojam da srpski civili bježe pred ustaškom represijom. Dana 27. srpnja 1941. godine (tzv. Dan ustanka, u stvarnosti pokolja Hrvata) lokalni su Srbi, potaknuti talijanskim fašistima, krenuli u rat. I to ne prvenstveno protiv ustaša, već protiv hrvatskog naroda s ciljem njegova potpunog uništenja. Pobunu su vodili četnici Đujić, Torbica, Keča, Omčikus i Radenović koji su okupili više od 1.000 naoružanih četnika, te 60-ak partizana komunista srpskog porijekla, pod zapovjedništvom Đoke Jovanića (inače veliki ratni zločinac još od 1941. i pokolja 1500 ljudi u Kulen Vakufu, pa sve do pokolja u Zagrebu 1945. godine i kasnije na Križnim putevima; bio je tzv. narodni “antifašistički” heroj rata).

U oba rata, 1941. i 1991. godine, četništvo, službenog imena Jugoslovenska vojska u otadžbini, je bilo glavna terenska podrška vojsci Jugoslavije u obračunu s Hrvatima, u datim prilikama i okolnostima. Uoči napada Njemačke 1941., četnici udarna gerilska snaga srbijanskog nasilja prema civilima, Hrvatima katolicima i muslimanima, u tek stvorenoj NDH.

Kroz cijeli period rata od 1941-1945. četnici su počinili brojne zločine s jasnim elementima genocida nad Hrvatima i muslimanima.

Uvijek su ubijali po etničkom ključu Hrvate i muslimane, a nisu ubijali Srbe (osim iz osvete, pljačke ili na ideološkoj osnovi kao komuniste). Tako je bilo u svim mjestima velikih četničkih pokolja u NDH: Kulen Vakuf, Drvar, Bosanski Petrovac, Rama, Vrgorac, Knin, Omiš, Dugopolje, Gomirje, Bosansko Grahovo, Goražde, Bileća, Gacko, Trebinje, Stolac, Nevesinje, Višegrad, Foča, Doboj, Derventa, Čapljina…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Drugi dio – Četnici u Titovoj Jugoslaviji čekaju trenutak obračuna s Hrvatima (1988-1991.)

Sve do potkraj 80-tih godina u Jugoslaviji, četnički zločini su bili jedna od tzv. tabu tema u komunizmu, o kojoj se jednostavno nije smjelo u bivšoj SFRJ znanstveno istraživati i pisati. Zato su ti zločini četnika jednostavno prešućivani ili tek usput deklarativno spominjani, bez konkretnih podataka pa i brojčanih pokazatelja. Nasuprot tome, o stradanjima i zločinima ustaškog režima, već od g. 1945. gotovo jedino se govorilo i pisalo, često u službi politike s netočnim i zlonamjernim tvrdnjama, napose o tobožnjoj genocidnosti hrvatskoga naroda. Tako su do sada izostala sustavnija i potpunija istraživanja ove problematike u cjelini.

I u drugoj Jugoslaviji četništvo latntno živi u Srbiji i izvan nje u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Erupcija četništva, koje živi cijelo vrijeme u Jugoslaviji u prilagodljivim formama tako tipičnim za velikosrpstvo, događa se dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u drugoj polovici 1980-ih. Sve je eksplodiralo 1988. godine u Srbiji, odakle se širi u sve dijelove Jugoslavije gdje žive Srbi. Zločinac i sam vođe genocida u Jugoslaviji, Slobodan Milošević kao prvi čovjek Srbije, postaje omiljena osoba među Srbima i njega doslovno podržava milijune Srba. A oni koji nisu, podržavaju otvorene četnike kao Vuka Draškovića ili Vojislava Šešelja; građanske Srbije gotovo i nema.

Ista situacija u Jugoslaviji je, zanimljivo, eksplodirala 1939. kada je osnovana Banovina Hrvatska, te se ponovono Srbi dižu u stotinama tisuća protiv Hrvatske pod parolom “Srbi na okup!”

Četničke spodobe, željne krvi i ubijanja, prvo izranjaju 1988. na ulice Beograda na velikim mitinzima, prijete ubijanjima i pokoljima, te počinju otvoreno zazivati Veliku Srbiju, premda komunistička Jugoslavija itekako još postoji. Mobilizirane su stotine tisuća ljudi koji su na ulicama Jugoslavije otvoreno podržavale četništvo i velikosrpstvo. Prijetili su Albancima, Hrvatima, Slovenicima i svim susjedima. Tu se nije radilo o sporadičnim incidentima, već o organiziranim masama ljudi koji su podržavali rat i ubijanje “neprijatelja Srba”. Na to nitko u Jugoslaviji ne reagira, osim Slovenaca. Dapače, postoji društveni konsenzus u Srbiji o potrebi obračuna s onima koji „ugrožavaju Srbe“ (još jedan velikosrpski trik koji koristi “kult ugroženog Srbina” za mobilizaciju ljudi za ratove).

A onda se četnici počinju kotrljati Novim Sadom, Prištinom, Kosovskom Mitrovicom, drugim gradovima tadašnje Srbije, da bi 1989. prešli granicu i pojavili se u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

I tada se se ponavlja 1941. godina, raspad Jugoslavije, ali nema globalnog svjetskog rata. Ovog puta jugoslavenska vojska nije pod udarom i napadom strane sile kao 1941., već je samo napuštaju pojedinici.

JNA, u stvarnoti uvijek velikosrpska vojska, bila je spremna na ubijanje Hrvata.

Počinju provokacije, pa opći napad i rat protiv golorukih Hrvata, koji prevodi Vojska Jugoslavije (ironija je bila da su je zvali ‘čuvaricom bratstva i jedinstva svih naroda Jugoslavije’). Njoj uz bok idu koljači četnici, nemilosrdno kolju po Slavoniji, Lici, Banovini, Dalmaciji: Tordinci, Tovarnik, Saborsko, Glina, Kijevo, Škabrnja, Nadin, Petrinja, Kostajnica, Pakrac, sve to je 1991. zajedničko djelo vojske Jugoslavije i četnika.

Podsjetimo se, kako je i u travnju 1941. vojska Jugoslavije u raspadanju počinila brojne zločine nad hrvatskim i muslimanskim pukom, a onda se transformirala u razne ustaničke grupacije, ponajviše četnike. I 1991. vojska Jugoslavije, u raspadanju i trasformaciji, ide s četnicima opet ruku pod ruku, pušku pod pušku, nož pod nož, i ostavlja za sobom zgarišta i tisuće mrtvih – Hrvata, pa muslimana i Albanaca.

Srebrenica i Vukovar su samo najočitiji dokaz toga.

Svaka Jugoslavija je bila velikosrpska!

Što onda reći, osim da je svaka Jugoslavija bila samo mimikrija velikosrpstva. U onom trenutku kada hrvatski narod pokuša u toj Jugoslaviji malo prodisati i uzeti dah slobode, kao 1939. godine s Banovinom Hrvatskom ili 1990. s padom komunizma i porazom SKH-SDP-a na izborima, javlja se četnički poklič: „Srbi na okup!“.

Prvo prosvjedi, barikade, prepadi, prijetnje, miniranja, koje u datom trenutku prerastaju u opće pokolje, a u posljednjem ratu i pravo četničko etničko čišćenje s ciljem istrebljenja hrvatskog naroda: tamo gdje je prošla četnička vojska i JNA više nisu postojali i živjeli Hrvati.

Četnici su shvatili da je to trenutak koji su dugo čekali – konačni obračun s Hrvatima.

Četništvo je obje Jugoslavije mirno vegetiralo i živjelo, dok se svaki oblik hrvatskog domoljublja proglašavao fašizmom i ustaštvom, te se u takvoj atmosferi potpune dominacije Srba u svim aspektima življenja u Jugolsaviji dogodio rat. Bio je to rat u kojem su svi narodi stradavali, a koji bi bio izbjegnut da velikosrpstvo i četništvo nije živjelo, čak i pod mimikrojom antifašizma i ‘bratstva i jedinstva’.

Problem je što četništvo i danas živi u Vučićevoj Srbiji i izvan nje, i to vrlo otvoreno prijeti, te očito čeka – svoj trenutak.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.