9. ožujka 1991. Vuk Drašković: koje je pravo lice čovjeka sa stotinu lica i naličja – komunist, četnik ili mirotvorac?

Foto: snimka zaslona

Premda Drašković i dobar dio medija danas nas nastoji uvjeriti da su prosvjedi protiv Miloševića 1991. bili antiratni, to je – povijesna laž. Prosvjedi su bili jedino motivirani željom za vlašću i borbom tko će voditi Srbiju i JNA u napadu i okupaciji Hrvatske.

Vuk Drašković, jedan od najvećih zagovaratelja rehabilitacije Draže Mihajlovića, predstavio knjigu ‘Aleksandar od Jugoslavije’ u zagrebačkom kinu Europa!

Kako je povijest učiteljica života, njezine lekcije ne valja zaboraviti. Osobito ne oni narodi koji su skloni zaboravu, a hrvatski narod je tu pri vrhu na svjetskoj ljestvici naroda. Uoči samog početka rata u ožujku 1991. godine održani su veliki prosvjedi u Beogradu čiji je vođa bio tada vrlo četnički nastojeni kum Vojislava Šešelja – Vuk Drašković. Premda Drašković i dobar dio medija danas nas nastoji uvjeriti da su prosvjedi protiv Miloševića 1991. bili antiratni, to je povijesna laž. Prosvjedi su bili jedino motivirani željom za vlašću i borbom tko će voditi Srbiju i JNA u napadu i okupaciji Hrvatske.

Da je to sigurno tako, svjedoči i to da je Drašković nakon ovih prosvjeda organizirao paravojne jedinice imenom Srpska Garda, naoružao ih i poslao na ubijanje Hrvata u Hrvatsku. Na čelu tih beskrupuloznih četničkih bandi bio je srbijanski kriminalac i bivši udbin čovjek za prljave poslove Đorđe Božović Giška. On je ubijen prilikom pokušaja osvajanja hrvatskog grada Gospića.

Kasnih 1980-ih Giška je zajedno s kriminalcem Željkom Ražnatovićem “Arkanom” i slikarom Draganom Maleševićem “Tapijem”, upravljao noćnim klubom Amadeus na Tašmajdanu u Beogradu. Prema Boži Spasiću, koji je bio šef UDBE, Arkanu i Giški je bilo dozvoljeno upravljanje klubom od strane UDBE u zamjenu za usluge koje su ova dvojica tijekom godina napravili za UDBu.

Takav zločinac kao Giška bio je prvi čovjek Draškovićeve vojske, podatak je koji govori i previše o tome tko je bio Vuk Drašković u agresiji na Hrvatsku.

 

Prosvjedi u Beogradu – mrtvi i ranjeni na ulicama Srbije

Dana 9. ožujka 1991. u Beogradu održani su protuvladini prosvjedi koje je organizirao i predvodio Vuk Drašković, vođa Srpskog pokreta obnove, tada najjače oporbene srpske stranke. Jedan od glavnih zahtjeva prosvjednika bila je smjena tadašnjeg moćnog Miloševićevog čovjeka zaduženog za propagandu, direktora srpske televizije Dušana Mitevića i četvorice urednika, njegovih pomoćnika koji su, kako je tada govorio Drašković, vrijeđali oporbenjake.  Zanimljivo je da je neposredan povod prosvjedu bio komentar tadašnjeg urednika Slavka Budihne u Dnevniku 2, 16. veljače, koji je optužio SPO da je “produžena ruka ‘ustaškog’ hrvatskog režima”.

Poginuo je jedan prosvjednik i jedan policajac, ozlijeđeno je 58 policajaca i 86 prosvjednika, a uhićeno je 158 osoba. Prosvjedi, ali s puno manje sudionika, nastavljeni su i sutradan jer je dan ranije Drašković bio uhićen, i trajali su sve do 14. ožujka kada su Drašković i drugi uhićeni, oslobođeni.

 

Tko je Vuk Drašković koji se danas predstavlja kao mirotvorac i jugoslavenski monarhist?

Jedino u čemu je Drašković dosljedan njegova je nedosljednost podređena jednom cilju – da bude novi srpski mesija. Prošao je put od vatrenog komunista do nabrijanog antikomunističkog disidenta i radikalnog nacionalista, “borca” za mir koji je slao svoje dragovoljce na Hrvatsku, žestokog protivnika Slobodana Miloševića (“Milošević je najveći zlotvor srpskog naroda”) do njegova aplogeta (“Milošević je borac za mir”) i bliskog mu suradnika (potpredsjednik srbijanske vlade) da bi sada, nakon svega, bio proeuropski čovjek, piše jutarnji.hr

Vuk Drašković rodio se u partizanskoj obitelji iz istočne Hercegovine kao dijete “vlaka bez voznog reda” 1946. u banatskom selu Međa, gdje su se njegovi uselili u kuću protjeranih Nijemaca, naroda koji je nestao u komunističkom genocidu nakon rata (cca 500.000 Nijemaca je ubijeno ili protjerano, od toga 100.000 u Hrvatskoj op.) Kako u toj zbrci nije poznat dan njegova rođenja, otac mu je kao komunistički “vjernik” upisao 29. studenoga – Dan Republike Jugoslavije. No, nisu se snašli na povećem imanju te se vraćaju u očevo rodno selo Slivlje.

U Beogradu upisuje Pravni fakultet, a šezdesetosmaški je bunt na beogradskom sveučilištu pratio sa strane i provocirao napaljene buntovnike, kao sin kapetana Jugoslavenske narodne armije, mašući Staljnovim knjigama.

 

Od šefa kabineta boljševika Mike Špiljka do bradatog četnika

Nakon završetka fakulteta, koristeći povlastice dobrog ideološkog podrijetla, vinuo se kao dio komunističke nomenklature u vode režimskog uhljebljenja. Radi u TANJUG-u, a u skladu s pravovjernim nesvrstanim tendencijama, šalju ga kao dopisnika u Lusaku, odakle se osramoćen vratio jer je, ili ne znajući dobro engleski ili zbog neslane šale zapadnjačkih novinara, poslao u svijet izmišljenu vijest o napadu Rodezije na Mozambik. To što je njegova afrička avantura završila neslavno, Vuka nije omelo u daljnjoj partijskoj karijeri. Postaje šef informativnog kabineta šefa saveznih sindikata Mike Špiljka. I tu u kabinetima sindikata krajem sedamdesetih godina događa se efektni vratolomni salto mortale i Vuk Drašković se od jednog neprimjetnog aparatčika u potrazi za podebljom državnom koricom kruha s malo maslaca i kavijara promiče u izbezumljenog srpskog nacionalista, pravcatog četnika.

Pušta kosu i bradu, zatvara se u dvoetažni petorosobni stan koji je dobio od države i piše antimuslimanski i antihrvatski roman “Nož”. Je li mu naškodilo zambijsko sunce ili mu je uzavrela istočnohercegovačka krv, nikada nećemo saznati, ali Drašković postaje disident, knjige mu se zabranjuju. Postaje mistik srpskog nacionalizma proglašavajući Dražu Mihailovića “prvim gerilcem Europe”, a program gradi na izjednačavanju ustaštva i hrvatstva i Jasenovcu kao najvećem podzemnom srpskom gradu te zagovara etnički čistu veliku Srbiju. Jedan je od inspiratora novog srpskog fundamentalizma koji će izazvati ratove i pogrome u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.

 

Kumstvo sa četničkim vojvodom i zločincem Šešeljem

“Zašto vi iz SPC-a poislamljeni, pounijačeni i porimokatoličeni naš svijet po Sandžaku, Kosovu, Bosni, Dalmaciji ili Hercegovini odbijate od svog nacionalnog stabla i korijena”, prigovorit će mesijanski SPC-u 1988. Kasnije će to sto puta sramno poreći, ali i izgovoriti sto puta teže kvalifikacije te pokazati da u svom tom kaosu itekako ima reda. Sa svojim vjenčanim kumom Vojislavom Šešeljem, na pravom četničkom derneku, na “srpski Božić” 1990. u Staroj Pazovi osniva Srpsku narodnu obnovu, kada veliča četnički ravnogorski pokret; Makedonce, Crnogorce i Muslimane naziva izmišljenim “Brozovim nacijama” te najavljuje sjedinjenje svih srpskih zemalja od južne Srbije (Makedonije) do “stare srpske luke Rijeke”.

I prvi izgovara liniju Karlobag – Karlovac – Virovitica.

Taj svoj neočetnički pir danas predstavlja kao osnivanje prve srpske “demokratske stranke centra”. Uključuje se u politiku s aspiracijom konkurenta Miloševiću. No, ovaj je bio prejak.

 

Protivnik Miloševića zbog pozicija u vlasti

Kada je u raspodjeli državnih fotelja ostao kratkih rukava, postaje ogorčeni Miloševićev protivnik. U ožujku 1991. izazva prevratničke demonstracije koje su okončali tenkovi JNA na beogradskim ulicama. Tri mjeseca kasnije pokušava nabaciti krivnju za rat Hrvatskoj, prigovarajući joj što nije podržala Srbiju u ustavnim rješenjima kada su brutalno dokinute autonomije Kosova i Vojvodine jer bi “Miloševićevi apetiti bili lišeni šanse za uspjeh”. To pokazuje da Drašković stalno ide u istom smjeru. U rujnu 1991. počeo je osuđivati rat. A iste te jeseni njegova Srpska garda ratovala je po Hrvatskoj. Zapovjednik tih stranačkih postrojbi Giška Božović skončao je na prilazima Gospiću. I dok ispraća Gišku na bojište, hladno izjavljuje da je bolje dvije godine pregovarati nego i dvije minute ratovati, a u ljetu 2004. hladno je ustvrdio: “S tom bandom nemam ništa”.

Godine 1990. izjavljuje da sva nesreća u Jugoslaviji potječe od Hrvata, nekoliko mjeseci kasnije govori da Jugoslaviju ne ruše ni Kučan, ni Hrvati, nego Milošević, ali opet da “priče o Kninu kao nekakvom povijesnom hrvatskom gradu ne vrijede ništa jer odlaskom Knina Hrvatska ni u kulturnom ni u duhovnom pogledu neće biti oštećena”. Potom 1992. izjavljuje da su Srbi i Hrvati najbliži te da bi Srbija prva trebala priznati Hrvatsku, da je Rijeka stara srpska luka te da je, ako više nema Jugoslavije, jedina alternativa velika Srbija. Iduće godine govori da su Vukovar i Dubrovnik najveće srpske sramote, pa da je hrvatski secesionizam razbio prvu Jugoslaviju i da je glavni detonator ove.

“U vrhovima američkih vlasti nisam naišao na stajališta da je njima odvratna ideja srpskih zemalja od Knina do Đevđelije”, tješio se 1994., prije Oluje izjavljivao je da je Srbija ekonomski, biološki i kulturno superiornija od Hrvatske, a potom da Srbija i Hrvatska moraju naći zajednički jezik suradnje.

U Ravnoj Gori 1997. je uzvikivao “Zalepršat će srpska zastava na bedemima Knina i nećemo dugo čekati to”, nudeći sebe na predvodničkom tenku za Hrvatsku. “Cijeli svijet zna da sam bio simbol otpora Miloševićevoj ratnoj politici”, izjavio je 2004., a 2006. da je Milošević Srbe iz Hrvatske uvukao u apsurdni i prljavi rat.

 

Što bi mu na to rekao Giška?

Izgovara ono što mu u danom trenutku odgovara. U Beogradu 1995. kaže “Dalmacija je srpska”, a 1996. izvlači se da nije mislio “teritorijalno”, nego da će Dalmacija biti puna srpskih proizvoda i turista. Za svoje zalaganje za veliku Srbiju danas groteskno kaže: “Oduvijek sam mislio samo na njen duhovni i civilizacijski okvir”. Postoji li razlika? Programatski ovo “izvlačenje” ne mijenja suštinski ništa.

No, to ga nije smetalo da 1990. naširoko objašnjava teritorijalne ekshibicije – Baranja, Vukovar i Knin, Grubišno Polje, Dvor i Petrinja, Karlovac, Novska, Slatina i Orahovica idu Srbiji – ili da 1997. poziva na ratni pohod na Hrvatsku. Vikao je po Sandžaku da će svaki musliman koji podigne zelenu zastavu ostati “i bez ruke i bez zastave”, a poslije rata da je podjela BiH bila suluda ideja jer je Bosna poput “leopardove kože” – a nju se ne da krojiti. I on, Vuk Drašković, nikada u tom uzaludnom poslu nije sudjelovao. No, 1991. je pričao da će se BiH preimenovati u Bosna i Krajina! U rujnu 1995., na pitanje “Jeste li za Podunavlje u Hrvatskoj”, uskliknut će – kao da je to za njega logična stvar – “Pa, naravno!”

Milošević ga je dvaput uhitio, 1991. i 1993. godine.Tada su ga u zatvoru tako prebili da je jedva preživio. Dvaput je bio žrtva neuspjelog atentata koji je naručio baš Milošević. U listopadu 1996. neosvijetljeni se kamion zabio u kolonu vozila sa SPO-ovim čelnicima, bilo je nekoliko mrtvih, a među njima je bio i brat Vukove supruge Danice. Jednom ga je po vikendici u Budvi progonio Miloševićev plaćeni ubojica. No, Drašković je 1999. bio potpredsjednik vlade koju je vodio Miloševićev kadar Mirko Marjanović iako je mjesec ranije tvrdio da ni mrtav neće u koaliciju s Miloševićem.

Početkom intervencije NATO-a 1999. govori “Srbija je sama i nema šanse u sukobu s najvećom vojnom silom na svijetu”, zagovarajući UN-ove trupe u Srbiji. Doslovce dva dana kasnije ushićeno uzvikuje: “Možda su neki na Zapadu vjerovali da bih mogao postati čovjek s kojim bi NATO mogao surađivati. Ne! NATO je agresor! Mi smo žrtve slijepe osvete protiv cijele nacije. Ja sam Srbin!” Unatoč tako patetičnom završetku, Vuk je pao. Uzvratit će Miloševiću da je najveće zlo srpskog naroda te da mu je žao što mu se nije sudilo u Beogradu. Krajem 1995. zaljubljeno će: “Tvrdim da Milošević nije ni šovinist ni nacionalist. Nostalgičano je iskren i emotivno reagira kad se spomene Jugoslavija.” Miloševićev režim nazvat će “komunofašističkim” i tražiti njegovo rušenje, a 1995. moliti međunarodnu zajednicu da prihvati Miloševića i “njegova nastojanja za mir”.

 

‘Vuče – turče!’

Iako se čini da je neoprezan, Vuk točno zna što govori: “Na Srbe neće pasti prokletstvo da smo izazvali sukobe, ali ne smije pasti ni poivjesna sramota da smo fašizam dočekali na koljenima”. Rat, po Vuku, nije sporan, sporni su Milošević i porazi. Plačljivo želi da ga prigrle međunarodni čimbenici i birači koji su ga uporno na svim izborima ignorirali. Novo vrijeme traži novu izjavu: “Trajno rješenje mogu donijeti samo ljudi koji nisu skrivili rat i koji su se borili protiv njega”. Tu je mislio na sebe, ali opet peh – prestižu ga omraženi mu Đinđić te Koštunica.

Danas bi Vuk Drašković gumicu kojom je brisao i prekrajao granice bivše države u korist Srbije upotrijebio da “briše tragove zlog vremena”. Govori o šačici ekstremista na sve tri, po njemu podjednako krive strane. Sebe izuzima želeći da upravo on, čovjek s jednim licem i tisuću smicalica, ispadne spasitelj Srbije!

A zbog toga što je postao “kooperativan” s Bruxellesom, po Beogradu mu ipak viču: “Vuče – Turče!”.

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/jutarnji.hr