Na današnji dan, 9. veljače 1573. godine, odigrala se odlučujuća bitka kod Stubičkih Toplica u kojoj je feudalna vojska porazila seljačku vojsku predvođenu Ambrozom Gupcem i time ugušila Veliku seljačku bunu.
XVI. stoljeće obilovalo je sukobima između društvenih slojeva (feudalci →← seljaci i kmetovi; feudalci →← gradovi) te između samih feudalaca. Sukobi feudalaca se, uglavnom, mogu svesti na borbu za posjede odnosno prihode. Seljaci i kmetovi dižu bune zbog teških životnih uvjeta te novih nameta koji im se žele nametnuti (porezi, desetine, tlaka…).
Ambroz Matija Gubec
U izvorima se spominje Gubec ili Gubec zvani Beg do pojave djela Nikole Istvanffyja „Historiarum de rebus hungaricis libri XXXIV“. Istvanffy svoje djelo piše tridesetak godina nakon same bune te je vjerojatno dodao ime Matija zbog narodnih legendi o „dobrom kralju Matijašu“, „seljačkom kralju Matiji“ i slično. Kasniji opisi se oslanjaju na Istvanffyjevo djelo. Ambroz Gubec spominje se u selu Hižakovcu na stubičkom vlastelinstvu kao podanik F. Tahyja u popisu crkvene desetine (1560.) te u stubičkom urbaru (1567.), u koji je upisan kao inkvilin (kmet bez zemlje). Nema pouzdanih podataka kako se zvao, kada je rođen (oko 1548.), je li bio vođa Velike seljačke bune i kako je završio. Unatoč nepouzdanosti podataka o Ambrozu Matiji Gupcu on ostaje simbol borbe malog čovjeka.
Tahyjeva samovolja i nasilje pokreću pobune i prije Velike bune
Na Susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu već 1564. godine započinju sukobi između obitelji Hennyng i Franje Tahyja koji je polovicu imanja kupio od kneza Andrije Bathoryja. Obitelj Hennyng nastoji vratiti drugu polovicu imanja. Osim međusobnih tužbi plemića bilo je i oružanih sukoba u kojima su sudjelovali kmetovi jer su i Tahy i Hennyng naoružavali seljake. Prije Velike seljačke bune, na samom je vlastelinstvu došlo do pobune kmetova protiv Franje Tahyja koji je nametao nove obveze i okrutno postupao s kmetovima. Kmetovi su podizali i tužbe protiv Tahyja no za njih nije bilo pravne zaštite.
Ciljevi bune
Ustanici se nisu samo ograničili na rušenje nepravednog feudalnog poretka negoli su ustrojili program po kojemu su planirali ukinuti vladavinu plemstva te se boriti za stvaranje samostalne seljačke države sa sjedištem u Zagrebu, uspostavljanje seljačke vlade, koja će voditi skrb o porezima i drugim davanjima za obranu domovine od Turaka. Matija Gubec je sa svojim najbližim suradnicima i prijateljima Ilijom Gregorićem, Andrijom Pasancem, Nikolom Pozepcom, Vinkom Lepoićem počeo spremati bunu. Osnovali su neku vrstu vlade sa sjedištem u Stubici, uspostavili su veze s kranjskim i štajerskim kmetovima, te sa Žumberačkim uskocima, a glavni vojni operativac pobune bio je Ilija Gregorić koji je imao vojnog iskustva koje je stekao u ratovanju s Osmanlijama.
Pad Cesargrada
Nakon što su se seljaci uzalud žalili kralju i banu na zlodjela plemića, seljaci su u znak prosvjeda prestali plaćati nametnute poreze. Nakon toga Tahy šalje svoje naoružane plaćenike, ali su ih naoružani seljaci spremno dočekali i porazili u jednoj od početnih bitaka pobune. Zbog tog je otpora Hrvatski sabor 18. 1., na čelu s banom Jurjem Draškovićem, seljake proglasio izdajicama domovine.
U noći s 27. na 28. siječnja 1573. godine napadom na Cesargrad započela je slavna Seljačka buna (ili Hrvatsko-slovenska seljačka buna, po suvremenicima nazivana još i Velika seljačka buna ili Seljački rat). Cesargrad je bio važna pogranična utvrda a i dobar izvor naoružanja za seljake koji su je zauzeli i spalili. Seljaci formiraju tri vojske koje su dalje trebale širiti pobunu: jedna vojska je ostala u Zagorju okupljena oko Gupca i Pasanca, druga je krenula prema zapadu, prema Štajerskoj i Kranjskoj, a treća prema Jastrebarskom. Širenje pobune vrlo je uspješno te pobuna prerasta u najveću pobunu hrvatskoga seljaštva.
Wischerova grafika 1682.; srednjovjekovna utvrda građena sredinom 14. stoljeća na istaknutom hrptu Cesarske gore
Preokret u ratovanju i gušenje bune
Tada dolazi do preokreta. Naime, Žumberački uskoci, dobro naoružani i iskusni vojnici koji su seljacima bili bitni zbog konjice i na koje su seljaci računali, nakon kraćeg oklijevanja stali su na stranu feudalaca (koji su ih za to bogato nagradili). Dana 5. veljače 1573. vojska seljaka doživljava prvi poraz kod Krškoga, upravo od uskočkih četa koje je vodio kapetan Thurn. U bitkama kod Kerestinca, Mokrica i Krškoga stradao je veliki broj seljaka što ih je obeshrabrilo, pa je njihov daljnji otpor na tim područjima sve više slabio. Plemićka se vojska stalno povećavala i bio je to početak kraja hrvatsko-slovenske seljačke bune.
Odlučujuća bitka dogodila se 9. veljače 1573. kod Stubičkih Toplica. Kraljevsku vojsku vodio je podban Gašpar Alapić (poslije hrvatski ban), a kada je Matija Gubec saznao da im se kraljevi vojnici približavaju, odlučio se boriti do kraja. U početku su se seljaci hrabro borili i bili su uspješni, ali brojčana nadmoć i opremljenost oružjem svakako nisu bili na njihovoj strani i poraz je bio neminovan. Mnogi su seljaci poginuli na bojnom polju, a velik broj ih je zarobljen no poslije su pošteđeni jer su predstavljali radnu snagu.
Iako nisu sačuvani nikakvi zapisi u kolektivnoj svijesti ostalo je zabilježeno da su Matija Gubec i Ivan Pasanec dovedeni su u Zagreb i pogubljeni na Markovu trgu 15. veljače 1573. godine. Kako legenda kaže Gubec je morao nositi užarenu krunu na glavi a nakon toga je bio raščetvoren.
Postupanje plemstva s pobunjenim seljacima nakon gušenju Velike seljačke bune 1573. prema kronici Nikole Istvánffyja bilo je više nego brutalno i nemilosrdno:
„Nemilosrdan i neumjeren bio je postupak protiv onih, koji su se predali ili bili zarobljeni. Na sve strane po obližnjim stablima i seoskim kućama visjeli su na poprečno spojenim motkama, da ih svatko može vidjeti, a na jednoj vrlo visokoj i razgranatoj divljoj kruški, koja slučajno bijaše izrasla uz vojničku cestu, bijaše o konopcu obješeno šesnaest ili više nesretnih seljaka i izloženo vjetrovima da ih njišu i pticama da ih kljucaju. Nekima su pak bili odsječeni nos i uši, pa su tako osakaćeni pušteni, da trajno nose sramotnu uspomenu na bunu i bezbožno podizanje mača protiv svojih gospodara. Sam Gubec, zlokobni vođa zločinačke vojske i kako ga sami nazivahu kralj, bio je živ uhvaćen, što je bilo osobito drago plemstvu i njegovim vođama, te doveden u Zagreb. Tu je on, pošto je pred njegovim očima bio pogubljen Andrija Pasanec, njegov zamjenik u vojsci, najprije bio strašno izmrcvaren usijanim kliještima, zatim okrunjen željeznom krunom i to usijanom i najposlije raščetvoren kao razbojnik…”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
