Autor knjige o padru Petru Perici, žrtvi partizanskog pokolja na Daksi: U Hrvatskoj i danas ima onih koji ne žele da se istina o Daksi rasvijetli

Foto: Andrea Tomurad (hkm.hr)

Nakon što je u listopadu ove godine u Zagrebu, u župi Presvetog Srca Isusova, predstavljeno drugo izdanje knjige “O. Petar Perica, DI – Pjesnik i mučenik”, razgovaramo s njezinim autorom, p. Rokom Prkačinom.

(FOTO) Predstavljena knjiga o p. Petru Perici, žrtvi partizanskog pokolja na Daksi: ‘S vremenom će biti uzdignut na čast oltara

Isusovca patra Petra Pericu, najpoznatijeg po njegovim duhovnim pjesmama Do nebesa nek se ori i Zdravo Djevo kraljice Hrvata, bez suđenja su, po ulasku u Dubrovnik 1944., na otočiću Daksi, u noći s 25. na 26. listopada, zajedno sa skupinom od još 7 svećenika i još mnogo uglednih Dubrovčana, ubili partizani.

Knjigu je moguće nabaviti u knjižari u Palmotićevoj 31 u Zagrebu, a mi smo razgovarali s autorom, p. Rokom Prkačinom.

Narod.hr: Ovo je već drugo izdanje Vaše knjige o p. Petru Perici. Kako ste se počeli baviti proučavanjem života p. Petra Perice?

P. Roko Prkačin: Nakon moga višegodišnjeg rada i službe koju sam imao na Jordanovcu u Zagrebu, gdje sam bio profesor duhovnosti na našem Institutu Družbe Isusove, otišao sam u mirovinu. U međuvremenu sam također bio na službi u Rimu te se vratio 2000. godine. Tada su me, kako sam već bio slabijeg zdravlja, uputili u Dubrovnik u našu isusovačku rezidenciju. I tako sam u toj maloj zajednici vršio svećeničke dužnosti – sv. mise, propovijedanje, ispovijedanje i ostale duhovne i vjerske potrebe… U to vrijeme također su mi poglavari rekli da se malo pozabavim problemom Petra Perice, svećenika i njegovog mučeništva na otoku Daksi 1944. Tako sam, eto, počeo, uz ostale svoje dužnosti, baviti se traženjem izvora i ostalih dokumenata i spisa o patru Perici. I to je, eto, trajalo više godina tako da je 2014. izašlo prvo izdanje knjige „O. Petar Perica, pjesnik i mučenik“. Međutim, to je, evo, prvo izdanje dosta brzo „raspačano“, a bila je velika potražnja za tom knjigom pa su mi sugerirali da izdamo i drugo izdanje. I tako je, eto, ova knjiga „O. Petar Perica, Družbe Isusove: Pjesnik i mučenik“ izašla evo ove godine kao drugo, prošireno izdanje o Petru Perici kao svjedoku vjere i revnom svećeniku naše Crkve.

Petra Pericu uhitile i talijanske vlasti

Narod.hr: O Petru Perici ljudi uglavnom znaju da je on autor dviju možda najpoznatijih hrvatskih vjerskih pjesama: „Do nebesa nek’ se ori“ i „Zdravo Djevo“ te da je ubijen na Daksi po ulasku partizana u Dubrovnik. Manje je poznato da je p. Petar Perica za vrijeme Drugog svjetskog rata doživio i progon od talijanskih vlasti, koje su ga jednom prilikom uhitile. Možete li nam objasniti okolnosti i razloge tog uhićenja?

P. Roko Prkačin: Boraveći u Dubrovniku Petar Perica je postao starješina tamošnje isusovačke zajednice 1937. godine. Kroz to vrijeme bio je i upravitelj crkve sv. Ignacija. Bavio se apostolatom, a posebno su mu na brizi bili mladi. Također se posebno bavio duhovnim vodstvom i duhovnošću katoličkih društava: u prvom redu to su bili križari, ali uz to i Marijine kongregacije, društva Srca Isusova… Bavio se i socijalnim radom, posebno u turbulentno ratno vrijeme: naime, osnovao je udrugu „Socijalno djelo“ koja je bila usmjerena za pomoć potrebnima u onim ratnim vremenima i također jednu udrugu za pomoć mladeži – udrugu volontera-profesora koji su pomagali siromašnim učenicima. I uz taj rad bio je također duhovnik bogoslovima i sjemeništarcima Biskupskog sjemeništa.

Godine 1941. ustanovljena je NDH. U isto vrijeme, Talijani su s Nijemcima okupirali Dubrovnik. Perica je volio svoj narod i veselio se toj jednoj samostalnosti Hrvatske, ali se ujedno žalostio što je Hrvatska bila okupirana od Talijana i Nijemaca. U to su se vrijeme u Dubrovniku vijorile i njemačka i talijanska zastava. Talijani su ne samo zvali okupatorima nego su ustanovili talijansku banku, talijanske ustanove i na taj način vladali samim Dubrovnikom.

Ljudi su, osobito mladež, pa i križari koje je Perica duhovno vodio, često manifestirali svoje protivljenje talijanskoj vladi. U tom vremenu su mnogi dospjeli u zatvor, a Perica je posredovao kod talijanske i njemačke, pa i hrvatske komande, da se ti zatvorenici puste. U mnogim slučajevima je uspio, ali u mnogima i nije.

Jednom se zgodom našao na Stradunu dok je bila manifestacija mladih protiv talijanske okupacije. Kako su Talijani te mlade tada zatvarali, tako su zatvorili i Pericu. Bio je nekoliko dana u zatvoru, no nakon toga su ga ipak pustili te je on nastavio svoju službu u sjemeništu.

Narod.hr: Ekshumacija i ukop tijela p. Petra Perice obavljena je tek 2010. Zašto se u suvremenoj Hrvatskoj moralo čekati 20 godina da se to dogodi?

P. Roko Prkačin: Bilo je to turbulentno vrijeme kada su strijeljani Perica i ostalih 35 Dubrovčana među kojima je, uz njega, bilo još 6 svećenika te, među ostalima, i tadašnji gradonačelnik Dubrovnika. Osim tih 35, bilo je i još žrtava – u ekshumaciji su pronađena 53 tijela. Zločin se dogodio 25. i 26. listopada 1944. Od onda, pod komunističkim režimom, bio je otoku Daksi zabranjen svaki pristup, sve do 1990. godine. Jedan je svjedok pričao da je htio doći na Daksu jer je radio u obližnjem hotelu pa se htio doći kupati, ali ga je potjerao vojnik sa psom. Kroz sve to vrijeme Daksa je bila tabu tema. Samo se u tajnosti spominjalo da je to bilo mjesto smaknuća. Jedini spomen tog događaja bio je na godišnjicu smrti ubijenih kada se u Gradu kod franjevaca služila misa za njih, naravno, uz veliku pažnju OZN-e odnosno UDB-e. To je bila „misa za pokojne“, nije se javno spominjao zločin, samo je potajno ondje prisustvovala rodbina ubijenih. Tek 1990. mogao se crkveni obred molitve za pokojne obaviti na Daksi i od tada se obavlja svake godine, a također se i slavi misa u franjevačkoj crkvi Male Braće u Gradu.

Nažalost, pitanje ekshumacije nije se pokrenulo odmah, najprije iz razloga što je još trajao rat (do 1995.).Osnovana je udruga građana „Daksa 1944./1945. koja je potaknula veći interes za ubijene, ali i ona je u svom radu nailazila na teškoće jer i u Dubrovniku, a i u cijeloj Hrvatskoj ima još onih kojima nije nikako drago što se rasvjetljava istina o zločinima. No, barem je rodbina ubijenih mogla slobodno odlaziti na Daksu. Posjećivali su mjesto za koje se smatralo da se ondje nalazi grobna jama. Ono je tada bilo potpuno obraslo travom i korovom, ali se po povišenom terenu smatralo da je to bilo mjesto grobne jame, što se kasnije ispostavilo točnim.

No, eto, nisu ni vlasti odmah pokrenule rješavanje tog problema. To se odgađalo sve do 2009. kada je pokrenuta ekshumacija. Otkopana su 53 tijela te je izvršena patološka obrada. Kako bi se identificirali ubijeni, uzimala se krv potencijalne rodbine, nije se još ništa tako sigurno znalo. Na kraju je identificirano 18 osoba.

Narod.hr: Na predstavljanju knjige je bilo govora o tome kako je udruga Daksa pokrenula prijavu protiv nepoznatih počinitelja za ratni zločin, no kako Državno odvjetništvo nije adekvatno reagiralo. Jesu li poznati počinitelji pokolja na Daksi?

P. Roko Prkačin: Nakon ekshumacije, udruga Daksa podnijela je kaznenu prijavu, no, nažalost, Državno odvjetništvo nije utvrdilo nijednog počinitelja zlodjela te se rješavanje tog problema nije uopće nastavilo.

Žrtve su na Daksi likvidirane, tj. ubijene bez suda, bez svjedoka, bez mogućnosti žalbe. Tek nakon ubojstva objavljen je proglas da je vojni sud osudio 35 Dubrovčana, među njima i Pericu na smrt i konfiskaciju njihove imovine. Potpisan je Vojni sud, a vojnog suda uopće nije bilo. Tako da je to bio obični pamflet za umirenje građana.

Nažalost, od neposrednih svjedoka Peričina ubojstva bio je tek jedan koji je bio provoditelj ubojstva na samoj Daksi. On je izjavio za Pericu da, dok su ga vodili, da su ga izrugivali, čupali za bradu, a da je on molio: „Nemojte me mučiti, radije me ubijte“. Drugi je svjedok iz Makarske, vojnik KNOJ-a. Iz proglasa koji je objavljen se znalo tko je ubijen, ali tamo nije pisalo gdje je to bilo. No, taj vojnik KNOJ-a je jednom prigodom u pripitom stanju kazao: „Imao sam želju ubiti popa Pericu i ja sam ga ubio u Dubrovniku na otoku Daksi“. To je direktno svjedočanstvo, a druga svjedočanstva su mnoga pisana svjedočanstva suvremenika, ima svjedočanstava da su ipak neki privatno govorili da su oni sudjelovali u tome, ali to nigdje nije javno napisano niti su to oni javno to izjavljivali.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Ukupno su partizani u Dubrovniku ubili 8 svećenika, 7 na Daksi i jednog na Boninovu u Dubrovniku. Svećenike su ubijali jer su ih smatrali glavnim neprijateljima komunističkog sistema i komunističke ideologije.

Uzoran svećenik

Narod.hr: Na predstavljanju je izražena nada da će padre Perica jednom biti uzdignut na čast oltara. U ovo, drugo izdanje Vaše knjige uvršteno je i poglavlje o utvrđivanju mučeništva u Katoličkoj crkvi. Možete li nam, u skladu s tim poglavljem, objasniti zašto je Petar Perica zaslužio da ga se beatificira?

P. Roko Prkačin: Mislim da se to odnosi i na druge svećenike. Oni su kao svećenici Katoličke crkve zatvoreni, i kao svećenici Katoličke crkve bez suda i bez krivnje ubijeni. Sve ono što im je pripisano u proglasu, kao njihova krivnja, napisano je nakon njihova ubojstva. Dakle, likvidirani su kao svećenici, kao propovjednici katoličke vjere. Uz ostalo, Peirca je likvidiran i posebno kao odgojitelj mladeži. Čak su mu pripisivali da kvari mladež te da je s fra Marijanom Blažićem, koji je također ubijen na Daksi, vođa dubrovačkog klera protiv komunizma.

Dakle, za Pericu se može reći da je on svjedok vjere, prvo po životu kojim je živio, a to je bio uzoran život po vjeri, po svećeničkim propisima, a osobito po njegovom apostolatu s mladima, a također i po svojoj mučeničkoj smrti.

Perica je i svoj pjesnički talent upotrebljavao za apostolat. Pjesme „Do nebesa“ koju je spjevao još kao đak i „Zdravo Djevo“ koju je spjevao kao mladi isusovac, su, koliko god religiozne, ujedno i domoljubne. On se nije nikad bavio politikom, držeći se crkvenih propisa u to vrijeme, ali je bio rodoljub. Ljubio je svoj narod i želio mu uvijek dobro.

Perica bi trebao biti beatificiran radi svojeg revnog obavljanja svećeničke službe, a osobito radi revnog obavljanja dužnosti odgojitelja mladeži. Bio je vjeran nauci Katoličke Crkve i kao takav se uvijek u svojem djelovanju suprotstavljao onome što je bilo protiv vjere, a to je posebno bila ideologija komunizma.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Izvor: narod.hr