Djelo Antuna Gustava Matoša živo je i nakon sto godina, feljtoni o Hrvatskoj i modernoj civilizaciji i danas se mogu čitati kao i tada, a njegovo novinarstvo i dalje je neobično privlačno i paradoksalno aktualno, rečeno je na današnjem književnom skupu “Što nam Antun Gustav Matoš znači danas?”, koji se u povodu 100. obljetnice smrti tog velikana hrvatske književnosti, s dvadesetak izlaganja istaknutih književnika, kritičara i teoretičara književnosti, održava u Hrvatskom društvu pisaca.
Lošom privatizacijom i ulaskom u europsku zajednicu početkom 21. stoljeća ponovili smo povijest i vratili se u Matoševo vrijeme, a njegovi su feljtoni dobili na aktualnosti, rekla je Dubravka Oraić Tolić u izlaganju “Matoševa ideja nacije u doba globalizacije”, a ta se ideja objašnjava kroz tri elementa, politički, kulturni te krajolik. Hrvati su za njega svi koji žive na području hrvatskog državnog prava i sudjeluju u kulturnim institucijamas bez obzira na etničku, vjersku i rasnu pripadnost, kulturni moment veže uz etničku pripadnost i tradiciju, a pojam krajolika u hrvatskoj se tradiciji potvrđuje mitom o ljepoti zemlje koji je, napomenula je Oraić Tolić, danas najpozitivniji stereotip o Hrvatskoj u široj upotrebi.
Upitavši se što bi nam Matoš, nakon lutanja europskim metropolama, poručio da se pojavi u doba EU i globalizacije, izrazila je uvjerenje da bi podupro kulturnu integraciju i citirao svoj poznati stih “I dok je srca, bit će i Kroacije!”
O Matoševu ‘polemičkom licu’ govorio je Krešimir Bagić, ustvrdivši da je “taj boem, ponavljač razreda zbog hrvatskog jezika i austrougraski dezerter” bitno revolucionarizirao hrvatski jezik i uspostavio nove kanone u hrvatskoj književnosti. Polemizirao je o književnosti, politici, religiji, novinarstvu, moralu, odnosnu spolova, glazbi, protivnici su mu bili vodeći književnici, intelektualci i političari, a sporeći se sa svima i o svemu, bio je autoritet, vrstan stilist i nenadmašan zabavljač, rekao je Bagić.
Da je Matoš ipak bio manje “žestoki polemičar” od svojih protivnika ustvrdio je Igor Mandić, navevši samo neke od uvreda koje su mu upućivali njegovi suvremenici – vucibatina, pseto, moralni dekadent, probisvjet, grafoman, literarna kukavica, inkvizitor, protuha. Matoš u uvredama nije bio zloban nego duhovit, a to se i danas nekome često zamjera, dodao je.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
