Dr.sc. Buczynski za Narod.hr: Starčević je odrastao u tvrdom vojnokrajiškom okruženju

Foto: javno vlasništvo, fah; fotomontaža: narod.hr

U petak, 26. veljače na Fakultetu Hrvatskih studija u Zagrebu održan je znanstveno-stručni skup povodom 125. obljetnice rođenja dr. Ante Starčevića “Otac Domovine – povijesna ostavština za hrvatsku budućnost”. Jedan od izlagača bio je dr. sc. Alexander Buczynski, znanstvenik s Hrvatskog instituta za povijest s koji je, tim povodom, dao intervju za Narod.hr.

Narod.hr: Znanstvenik ste s Hrvatskog instituta za povijest gdje se bavite novovjekovnom poviješću. Možete li nam se ukratko predstaviti – kako je teklo Vaše znanstveno formiranje, koje teme najviše obrađujete itd.?

Dr. sc. Buczynski: Povijest sam zavolio još u osnovnoj školi, tako da je odabir toga predmeta kao životnog poziva bio sasvim očekivan. Studirao sam najprije povijest na Sveučilištu u Amsterdamu, a nakon godine dana studij sam nastavio u Utrechtu jer je jedino tamošnje sveučilište imalo katedru za istočno-europsku povijest. Želio sam, naime, specijalizirati povijest Habsburške Monarhije. Najviše me zanimala novovjekovna povijest i to osobito druga polovica 17. stoljeća i takozvano ‘dugo 18. stoljeće’, dakle i dio 19. stoljeća do Bečkoga kongresa. Buduće da sam odabrao Vojnu krajinu kao temu za diplomski rad, očekivalo se od mene da napravim odgovarajuća arhivska istraživanja. To je bio povod mom dolasku 1986. godine u Zagreb. Tada naravno nisam ni pomislio da ću ovdje ostati i ostvariti svoj životni poziv. Ljubav je, međutim, sve to promijenila. Pri tome u prvom redu mislim na svoju suprugu, a u drugom na Hrvatsku koja je postala mojom drugom domovinom. U Hrvatskom institutu za povijest zaposlio sam se prije 30 godina, tako da sam sada i službeno zaposlenik s najduljim radnim stažom u toj ustanovi. Najviše je za to zaslužan moj negdašnji ravnatelj i mentor dr. sc. Mirko Valentić. Od njega sam puno naučio i uz njegovu sam pomoć polako, ali sigurno počeo svladavati sve ‘vojno-krajiške izazove’. Vojna krajina, Marija Terezija, ali osobito car Josip II. su teme koje mi nikad neće dosaditi. Od 1997. godine počeo sam redovito predavati i na Hrvatskim studijima, no teme kojima sam se bavio u svojim kolegijima imale su uglavnom širi europski karakter.

Narod.hr: Vaše izlaganje na skupu o dr. Anti Starčeviću nosilo je naziv „Potraga za izgubljenim djetinjstvom Ante Starčevića”. Svoje je djetinjstvo Starčević proveo u Lici koja je tada pripadala Vojnoj krajini. Budući da je Vojna krajina tema kojom se Vi posebno bavite, što nam možete reći o obilježjima tog prostora u vrijeme Starčevićeva djetinjstva?

Kako smo svi uvelike proizvod kraja iz kojeg potječemo i okoline u kojoj smo odrastali, tako naravno ni životni put, ni političko djelovanje dr. Ante Starčevića ne možemo razmatrati odvojeno od mjesta gdje je stasao. Mišljenja sam, međutim, da je upravo taj dio njegove biografije dosta zapostavljen, odnosno da još uvijek postoji previše otvorenih pitanja koja vape za odgovorima. Općepoznata je priča da je Starčević tijekom jednog posjeta Klancu vidio krajišnika Baričevića čije su ruke bile odsječene kao kazna jer je pisao pritužbe vojnim vlastima. Starčević je tada imao 23 godine i taj je sudbonosni susret, prema predaji, zauvijek odredio njegov stav prema Austriji i Vojnoj krajini. Ta ‘crna legenda’, međutim, na određeni način negira činjenicu da je Starčević ‘dijete’ Vojne krajine i da je upravo ona krojila njegovu svakodnevicu dok nije otišao na studij u Zagreb. Odrastao je, dakle, u vrlo tvrdom, nemilosrdnom okruženju. Vojna krajina bila je tada potpuno militarizirano područje, s vojskom koja je bila sveprisutna i zasebnom vojnom upravom koja je vodila brigu o svim poslovima koje su drugdje u Monarhiji bili povjerene civilnim službenicima. Pri tome još treba naglasiti da su stega i vojni kodeks časti u velikoj mjeri sprječavali ‘ublažavajuću’ šlampavost koja je karakterizirala poslovanje potonjih i koja je njihovu birokraciju donekle činila podnošljivijom. No, koliko god vojno-krajiški sustav iz današnje perspektive možda podsjeća na ‘opsadno stanje’ ili ‘vojnu huntu’, takve usporedbe ne drže vodu. Glavni je argument protiv toga da su krajišnici uživali određena prava zbog kojih su do 1848. godine čak bili u boljem položaju od seljaka u Civilnoj Hrvatskoj. Vojna krajina nije bila tamnica, niti je tamo vladalo bezakonje. Dapače, bila je, takoreći pokrivena nepreglednom šumom pravila i propisa. Iako se tada, kao i drugdje u svijetu, uglavnom smatralo da djeca trebaju krenuti roditeljskim putem, sudbina vojno-krajiškog podmlatka nije bila unaprijed određena. Dapače, neki su se mladi vrlo uspješno otrgnuli iz svojih sredina i ostvarili sasvim uspješne karijere daleko izvan granica Vojne krajine. Jedan od njih bio je Ante Starčević. Ključno je, međutim, pitanje kada se kod Starčevića stvorila averzija prema vojno-krajiškom sustavu kao tobožnjem instrumentu sile ili ugnjetavanja habsburških vladara? Možemo li doista smatrati da je to bio susret s nesretnim Baričevićem ili se takvo mišljenje već davno prije počelo stvarati? Nemojmo zaboraviti da je vojno-krajiško okruženje u kojem je odrastao činilo sastavni dio svakodnevice njegovih predaka kojeg su oni generacijama neupitno prihvatili kao stvarnost. Jedini društveni i politički ‘potres’ koji ih je u tom pogledu prodrmao, bila je francuska vladavina između 1810. i 1813. godine. Uvjeren sam da je upravo francusko iskustvo puno toga promijenilo u razmišljanjima krajišnika koji su dotad bezuvjetno vjerno slijedili ‘svog’ austrijskog cara, da bi odjednom dobili novog gospodara i to revolucionara.

Loader Loading...
EAD Logo Taking too long?

Reload Reload document
| Open Open in new tab

Starčević je odrastao u sredini na koju su Francuzi izvršili velik utjecaj

Narod.hr: Poznato je da je Ante Starčević prvu poduku dobio od svoga strica, značajnog gramatičara, svećenika Šime Starčevića. Šime Starčević, koji se školovao u Varaždinu, Zagrebu i Grazu, bio je vrstan poznavatelj mnogih stranih jezika, a za vrijeme Napoleonove okupacije Like, za potrebe francuske vojske napisao je gramatiku Nova ricsoslovica ilircsko-franceska. Protivio se idejama srpskog jezikoslovca Vuka Karadžića i njegovoj jezičnoj reformi, kao što je to kasnije činio i Ante. Koliki je bio stričev utjecaj na njegova nećaka Antu?

To je pitanje zapravo na tragu prethodnog. Stric Šime Starčević je nesumnjivo odigrao ključnu ulogu u životu Ante Starčevića, pripremajući ga za daljnje školovanje, ali i buduće političko djelovanje. On je sjajan primjer utjecaja Francuza na raspoloženje domaćeg vojno-krajiškog stanovništva. Treba razumjeti da je to stanovništvo ‘završilo’ u novoj državi i da, kada se to dogodilo, naravno nisu znali da će to trajati samo četiri godine. Ne malen broj dočasnika, časnika, ali i drugih dužnosnika prihvatilo je tu promjenu vlasti bez ikakve zadrške i pozdravljali su ‘svježi vjetar’ koji je konačno prozračio staru državnu zgradu. U takvom kontekstu valja promatrati djelovanje Šime Starčevića i njegov utjecaj na Antin intelektualni razvoj. Starčević je odrastao u sredini u kojoj su, između ostaloga, kolale ratne priče veterana koji su sudjelovali u Napoleonovu pohodu na Rusiju 1812. godine. Činjenica da je Starčević puno političkog nadahnuća crpio upravo iz francuskih primjera daje naslutiti da je već imao izgrađen stav o Vojnoj krajini i Austriji prije susreta s Baričevićem.

Narod.hr: Koliko nam je uopće poznato podataka o Starčevićevom djetinjstvu i u kojoj su mjeri događaji u djetinjstvu odredili njegov kasniji put i djelovanje?

Upravo je to ključno pitanje koje me je potaklo na odabir teme izlaganja za ovaj znanstveni skup. Uvjeren sam da smo svi složni oko toga da zrelosti nema bez djetinjstva, odnosno da ‘život’ ne počinje kad odrastemo, nego da je iznimno bitno i razdoblje koje tome prethodi. Nijednom roditelju ili skrbniku, pod uvjetom naravno da mu/joj je doista stalo do toga, nije svejedno kako prolazi njegovo / njezino dijete u školi, počevši od vrtića pa do srednje škole. To nije samo izraz brižnog roditeljstva, već i briga za bolju budućnost svih nas. No, iako upravo djetinjstvo obilježavaju najradikalnije promjene u pogledu fizičkog, psihičkog i intelektualnog razvoja jedne osobe, ta dionica života u biografskim retrospektivama uglavnom ostaje nerazmotrena. To jednako vrijedi za službene životopise koje predajemo kad se javljamo na natječaje, ali i za biografije povijesnih, nadasve slavnih osoba. Životopisi takvih velikana baziraju se gotovo isključivo na aktualnom razdoblju njihovog “slavnog” ili “neslavnog” djelovanja na političkom, društvenom, kulturnom, umjetničkom, intelektualnom ili bilo kojem drugom polju. Zaboravlja se da su velikani također bili djeca. Njihovo djetinjstvo kao neka “siva zona” nezasluženo ostaje u sjeni “velikih djela” koja su najčešće uslijedila nakon adolescencije ili studija, odnosno za vrijeme punoljetnosti. U toj je fazi života, naime, Ante Starčević prvi put počeo stvarati sliku o sebi, o svojim najmilijima, o svom kraju, o prošlosti, ali i o budućnosti. Želimo li bolje razumjeti njegov karakter, djelovanje i interese, onda se neizbježno moramo posvetiti kraju u kojem je odrastao i okolnostima pod kojima se to dogodilo. No, obzirom na činjenicu da je Antino djetinjstvo ostalo uglavnom neistraženo, u svom sam se izlaganju prvenstveno posvetio ključnim istraživačkim pitanjima i mogućnostima pronalaženja relevantnih odgovora. Ponudit ću, naravno, i neke nove odgovore koji će više poslužiti kao putokaz za buduća istraživanja.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr