Dr. sc. Jure Krišto: ‘Nismo sposobni prihvatiti ni ocjenu Vrhovnoga suda da je presuda komunističkog suđenja nadbiskupu Stepincu ništavna’

U ponedjeljak 18. ožujka 2019. godine održana je tribina pod naslovom “Blaženi Alojzije Stepinac – svetost u čekaonici politike”. U nastavku donosimo predavanje dr. sc. Jure Krišta, odnosno dijelove diskusije u kojoj je sudjelovao. Među ostalim sudionicima bili su: dr. sc. Robin Harris, dr. sc. Mario Jareb, dr. sc. Jure Krišto i dr.sc. Anto Mikić i dr.sc. Nino Raspudić.

Jure Krišto rođen je 1943. godine u Tomislavgradu. Prvi puta doktorirao je na Sveučilištu Notre Dame, SAD, 1979., a drugi puta 1993. godine na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Zagrebu. Od 1991. godine bio je zaposlen u Hrvatskom institutu za povijest kao voditelj istraživačkoga projekta, a danas je znanstveni je savjetnik u mirovini na Hrvatskom institutu za povijest.

>(VIDEO) Tribina Nine Raspudića: ‘SPC sve svoje argumente protiv bl. Stepinca zasniva na krivotvorenim dokumentima komunista’

Prijepori o ulozi A. Stepinca tijekom II. svjetskog rata

Mislim da je pogrješno koncentrirati se na prijepore i pitati o njima. Naime, svi oni koji su imali neposredno iskustvo s nadbiskupom Stepincem i njegovim djelovanjem, svi svjetski predstavnici populacije za koju se Stepinac zalagao, predstavnici Svete Stolice, HSS-ovi političari u inozemstvu i drugdje, svi diplomatski predstavnici stranih zemalja – svi su smatrali da se Stepinac kroz svoje javno djelovanje dokazao kao velik čovjek. U to su bili uvjereni i komunisti koji su predvodili partizanski pokret, jer da nisu ne bi se služili Nadbiskupovim propovijedima u svoje propagandne svrhe. Dakle, prijepora i kontroverzi o Stepincu i njegovu djelovanju jednostavno nema! Prijepore su izmislili i nametnuli komunisti organiziranjem njegova suđenja i osudom na dugogodišnji zatvor, kao i propagandnom orkestracijom prije i nakon suđenja. To im je, pak, trebalo za političke svrhe.

Činjenica da se neprestano vraćamo na optužbe koje su komunisti izmislili, pred hrvatskom je intelektualnom i političkom javnosti ozbiljan problem: je li se hrvatsko društvo izbavilo ispod komunističkoga nametanja osebujna svjetonazora, dihotomne podjele društva na „naše i vaše“ i dirigirane povijesti? Osobno mislim da se nismo oslobodili komunističkoga sustava vrijednosti i nametnute interpretacije povijesti dokle god polazimo od odgovaranja na pitanja nametnuta na montiranu suđenju Stepincu.

Među čimbenicima koji pridonose nesposobnosti izlaska iz komunističke paradigme nažalost je i Srpska pravoslavna Crkva (SPC) koja nije ocijenila to suđenje kao zatiranje sestrinske Crkve, nego se njime služi u propagandne svrhe sve do danas. U tome tu Crkvu slijede i povjesničari, novinari, publicisti i kulturni radnici, bilo da su bivši članovi komunističke sljedbe ili pristaše povijesne priče koju su komunisti nametali.

To je velik problem, jer zbog bavljenja temama koje je nametnula Partija ne uspijevamo ne samo izići iz komunističke paradigme, nego ni postati svjesni da da smo u Domovinskom ratu dobili državu i da moramo djelovati iz te svijesti. Nismo sposobni prihvatiti ni ocjenu Vrhovnoga suda RH da su presude komunističkih suđenja, osobito suđenja nadbiskupu Stepincu, ništavne.

Ako, dakle, ima ičega nejasnoga i prijepornoga, onda su to dimenzije utjecaja komunističkoga nasilja nad duhom i prisutnosti toga nasilja u današnjemu hrvatskom društvu.

Tko je bl. A. Stepinac za vjernike?

Unatoč nastavka nasilja nad sviješću, katolički vjernici znaju da je bl. Alojzije kardinal Stepinac bio duhovno čvrst i siguran u poslanje, koje je smatrao Božjim nalogom. Bio je usredotočen na bitno, a to je da je Bog stvoritelj i da su svi ljudi djeca Božja i međusobno braća i sestre, da se objavio u Isusu Kristu, da njega na zemlji predstavlja Sveti Otac i da je kršćaninu dužnost ljubiti sve ljude.

Naravno, tako se Svijet ne ponaša – i tu je izvor Stepinčevih političkih problema. To je priznao i Jakov Blažević, njegov tužitelj na sudu: ‘Stepinac ne bi bio progonjen da je bio politički malo mudriji’. Drugi su „znali“ da ‘nije bio dorastao trenutku’, treći da je ‘bio premlad’, a Srbi da je ‘mrzio nas i pravoslavlje’.

To je znanje Svijeta. Vjernici – katolici, nekatolici i svi oni anonimni – znali su, pak, da je Stepinac svojom usredotočenošću na Bitno posramio sve svoje tužitelje – davne i sadašnje. Iz usredotočenosti na Bitno, Nadbiskup se odnosio jednako prema siromahu, stranačkom predsjedniku, Kralju, Princu, Poglavniku, sekretaru KPJ i – srpskom patrijarhu. Kralju Aleksandru Karađorđeviću odlučno je prigovarao da njegovi državni službenici progone, tuku i ubijaju katolike; poglavnika Pavelića je opominjao za nevaljale stvari koje se događaju u državi, jer „nema nikoga drugoga koji će smjeti na to upozoriti“; J. B. Titu je preporučivao da prestane s klanjem nevinih ljudi i sjedne za stol s uglednim HSS-ovcima i dobrim ljudima iz Ustaškog pokreta i dogovore se o budućnosti države; srpskom Patrijarhu koji je govorio da se SPC sudjelovanjem u puču 1941. opredijelila “za carstvo nebesko“ uzvratio je da se zapravo opredijelila za velikosrpstvo i rušenje dogovora s Hrvatima o Banovini Hrvatskoj.

Mnogi su mislili da je nadbiskup zagrebački naivan, ali svi oni koji su čuli njegove propovijedi koje su odzvanjale sa svjetskih radio postaja, čitale se u diplomatskim uredima, razmjenjivale u dopisima raznih političara – svi su oni znali da je to katolički biskup koji, kao nitko u cijeloj Europi tako hrabro ne zbori.

Ne mora ni danas čovjek biti katolički vjernik, pa ni pripadnik neke druge vjerske i religijske zajednice, da bi mogao uvidjeti i pristojno priznati da je taj mladi, skromni, nespretni i žgoljavi nadbiskup Alojzije Viktor Stepinac čovjek koji je zapravo bio prorok za svoje vrijeme.

Karakter jugoslavenskog komunizma kroz iskustvo nadbiskupa Stepinca

Bl. A. Stepinac je znak, simbol u kome se ogledaju dimenzije komunističkog zločinjenja. On je ogledalo na kojemu se vidi do kud su komunisti bili spremni ići da kazne i spriječe kritiku i protivljenje ideologiji „najvećeg čovjekoljublja“. U Stepincu su tako objedinjena sva stratišta, jame, tenkovski rovovi i masovna i pojedinačna strijeljanja zarobljenika i optuženika. Stepinčeva sudbina također pokazuje kako i koliko je komunistička ideologija zasnovana na mržnji – prema Bogu, religiji i vjernicima koji vjeruju u Boga.

No, u sudbini bl. Stepinca očitovao se i politički razlog zbog čega su komunisti mrzili njega i njegove štovatelje. Oslonjen na informacije koje je imao, Stepinac je zaključivao da bi hrvatski narod, nakon iskustva s Kraljevinom SHS/Jugoslavijom, bio u velikoj opasnosti ako ne bi imao svoje države. Jasno je vidio da bi nova Jugoslavija mogla biti samo velikosrpska i zato je sa sumišljenicima zagovarao promjenu režima u Hrvatskoj, ali očuvanje države. Komunisti, pak, nisu marili za hrvatsku državu, štoviše nastojali su da je ne bude.

Nakon pobjede u ratu, komunisti su s jednakim žarom mrzili i hrvatske katolike koji su dijelili Stepinčevo uvjerenje da su u novoj jugoslavenskoj državi obespravljeni kao što su bili i u prethodnoj te su se, i pod cijenu šikaniranja i zatvora, barem verbalno zalagali za stvaranje hrvatske države.

Komunisti nisu mogli oprostiti hrvatskim katolicima što nisu prihvatili nametnuti kôd ili paradigmu za interpretaciju povijesti. Nije ga prihvatio ni bl. Stepinac, kao što ga ni katolički biskupi u Hrvatskoj i BiH nisu nikad prihvatili. Stepinac i službena Crkva su bili progonjeni zbog toga, kao što su bili progonjeni i vjernici. Njihov otpor, međutim, nije dolazio od zagovaranja neke „poražene“ politike ili režima, nego od jasna uviđanja da je predložena paradigma za interpretaciju povijesti jednostavno lažna. Kao što je u narodu postojalo čvrsto uvjerenje da je svaka Jugoslavija velikosrpski projekt, tako je i jugoslavenski antifašizam samo „praporac koji zveči“.

Komunisti su svakojako nastojali unijeti podjele u Katoličku Crkvu. Donekle su to postigli preko osnivanja „Udruženja katoličkih svećenika“. I tu im je bl. Stepinac bio ozbiljna prepreka, jer je putem pisama i usmenih poruka hrabrio svećenike da ne popuštaju i da ostanu vjerni svome zvanju i Svetoj Stolici. Njegov je autoritet u tome bio snažan, jer je osobno posvjedočio da ne želi osnivati nekakvu svoju Katoličku Crkvu, nego je ostao čvrsto u jedinstvu s Petrovim nasljednikom.

Svrha Mješovite komisije

Sveta Stolica je jasno objasnila svrhu Mješovite komisije: njezina je zadaća bila da se na temelju ponovnoga čitanja dokumenata osvijetli lik i djelo kardinala Stepinca. U javnosti su se, dakako, pojavila i razna tumačenja o neobznanjenim razlozima, među kojima je važan bio uspjeh članova sv. Sinoda SPC-a u uvjeravanju pape Franje da ima puno nerazriješenih pitanja vezanih za djelovanje Stepinca u NDH. Ne treba isključiti ni mogućnost da je i u Hrvatskoj bilo podrške takvu projektu SPC-a i djelovanja prema papi Argentincu.

Znamo također da je među katoličkim vjerničkim pukom odgađanje kanonizacije i dodatno propitivanje bl. Stepinca izazvalo dosta tjeskobe i nejasnoća. Vjernički je puk ipak danas čvrst u uvjerenju da će Bog sve izvesti na dobro, makar se čini da mu je pisanje nepravilno i iskrivljeno. Tako katolički vjernici danas neće postupiti kako su hrvatski liberalni krugovi – najčešće izvan ili na marginama Katoličke Crkve – postupili u početku 20 st., tj. zagovaranjem odcjepljenja od Rima; među njima je bio i Ante Pavelić, budući Poglavnik. Nije nikad dobro prepustiti gnjevu da određuje sudbinu pojedinca ili naroda! U Crkvi je jasno barem to da će sadašnja politika Svete Stolice biti na snazi koliko papa Franjo bude živio, ako se prije ne povuče. Osim toga, treba uvažiti i argument onih koji u ovom odgađanju kanonizacije vide intenzivno upoznavanje s bl. Stepincem i širenje njegova kulta daleko izvan Hrvatske.