Ljudevit Jurak je danas gotovo nepoznat u široj javnosti. Nažalost, ova nepravda samo podcrtava našu nacionalnu nebrigu bolje rečeno indolenciju hrvatskih političkih i intelektualnih krugova prema istinskim velikanima naše povijesti. A profesor Jurak nije velikan zbog svoga političkog angažiranja, nije dobio Nobelovu nagradu, ali je vlastitim životom dokazao da se može ostati moralno uspravan i pred streljačkim strojem. O čemu je riječ?, piše Đuro Vidmarović za portal Hrvatskoga kulturnog vijeća.
Ljudevit Jurak je strijeljan odlukom komunističkih vlasti 1945. godine zbog toga što nije želio povući svoj potpis na dokumentu o forenzičnoj analizi posmrtnih ostataka zločina izvršenog u ukrajinskom gradu Vinici. Naime ondje su sovjetski vojnici po nalogu sovjetskih vlasti strijeljali više tisuća ukrajinskih časnika ali i običnih ljudi. Njemačke vlasti su 1943. imenovale međunarodnu komisiju kako bi ispitali posmrtne ostatke i ustanovili tko je učinio zločin. Naime, sovjetske vlasti su zločin u Vinici (ukr. Ві́нниця) i Katinskoj šumi pripisali Nijemcima. U Vinicu je Jurak znanstveno utvrdio uzrok i vrijeme smrti oko 2.000 ukrajinskih seljaka i radnika koje su ubili boljševici po Staljinovim nalogu u sklopu etničkog čišćenja Ukrajine. Ukrajina je u to vrijeme bila u sastavu SSSR-a. Ubijeni su hicem u potiljak 1938. godine.
O tome je Jurak napisao članak pod nazivom Skupni grobovi u Vinici, objavljen u Hrvatskom narodu 25. srpnja 1943. godine.
U članku između ostalog piše:
– Na svim lješinama ustanovljene su strielne ozljede i to pretežno hitac u zatiljak, izpaljen ručnim strielnim oružjem kalibra 5,6 mm. Taneta su bila bez iznimke olovna bez čahure (long rifle). Kod većine mogli su se ustanoviti znakovi hitca iz bliza a većinom se radilo o zapelom hitcu. (…) Pretražene lješine pripadale su prema odjeći gotovo izključivo jednostavnom radničtvu ili seljačtvu i bile su većinom u višoj dobi života – naveo je u članku Jurak.
– Već se za vrieme očevida nalazilo na mjestima skupnih grobova množtvo naroda, najviše seljačkih žena, gdje prevrću i pretražuju i prepoznaju pojedine odjevne predmete, izvješene na konopcima u voćnjaku i gradskom perivoju, a izvađene iz skupnih grobova – napisao je Jurak
Dokument s kojim je dokazano tko je izvršio zločin potpisao je profesor Jurak 15. srpnja 1943. u Vinici. Zloglasni komunistički sudac, kapetan Vladimir Ranogajac, na kraju ispitivanja optuženoga prof. dr. Ljudevita Juraka inzistirao je da optuženik prizna kako je počinio djelo ratnog zločinstva, premda nikada nije oduzeo ni jedan jedini život. Optužbu bi odbacio ukoliko Jurak potpiše izjavu kojom javno obznanjuje da je svoj potpis u Vinici dao pod pritiskom njemačkog okupatora. Ukoliko to ne učini biti će strijeljan. Profesor je odbio potpisati. Godine 1943. Jurak je kao renomirani stručnjak svjetskog glasa, pozvan da kao član Međunarodnoga povjerenstva istraži masovne grobnice pronađene u zapadnoj Ukrajini kod grada Vinice udaljenog 120 km od Kijeva.
Taj strašni trenutak poznati književnik Božidar Brezinčšćak Bagola u romanu Hitac u potiljak opisuje slijedećim riječima: „Ne potpisana Izjava ispred profesora dr. Ljudevita Juraka zjapila je bezdanom ništavila. On se odjednom naglo trgne, ohrabri samog sebe da ne može biti netko drugi i nikad to ne želi biti. Njegova savjest nije dopuštala da potpiše nametnutu mu izjavu. Kapetanu i sucu Ranogajcu gledao je izravno u lice i govorio istinu. Nije sretao ni desno ni lijevo, svoj korak nastojao je i u najtežim trenucima držati daleko od zla. I zato je rukom odlučno odgurnuo papir s natipkanim tekstom izjave“.
Profesor Jurak je mogao izabrati život, ali savjest je bila iznad ovog pragmatizma. U životu je uvijek govorio: „Što Jurak jednom potpiše, to Jurak više ne povlači“. Bile su mu tek 64 godine. Naime, Ljudevit Jurak koji se rodio 1881. u selu Zalug pored Huma na Sutli.
Na sreću njegov kolega slavni hrvatski patolog profesor dr. Eduard Miloslavić izbjegao je Jurakovu sudbinu jer je krajem 1944. godine pobjegao u Ameriku. On je također bio pozvan da kao član Međunarodnog povjerenstva istraživa masovni zločin, ali u Katynskoj šumi u Poljskoj. O tome je pisao u Hrvatskom narodu 4. svibnja 1943. godine a njemačkoj novinarki A. Hausberger dao je intervju u kojem za pokolj optužio Sovjete. Miloslavić je poznat i kao osnivač sarajevskog medicinskog fakulteta. Nakon bijega u Ameriku predavao je na američkom sveučilištu kao profesor sudske medicine. U Jugoslaviji je osuđen na smrtnu kaznu u odsutnosti. Umro je u Madridu 1953.godine.
Naša sramota je tim veća što su ruske vlasti nakon raspada SSSR – a javno priznale ispravnost nalaza međunarodne forenzične komisije u kojoj je bio i prof. Jurak te se ispričale žrtvama i poljskom narodu. Ova isprika trebala je poslužiti svima nama da stavimo ime ovog čovjeka u prvi plan kao moralnu vertikalu. Tim više što su zabilježene i njegove posljednje riječi. Zabilježio ih je i književnik Bagola u ovom romanu: „Naime, neki je čovjek plakao kad su stražari došli po prof. Juraka da ga odvedu na strijeljanje, a on se potpuno miran, zapravo pomiren s neizbježnim i sa svojom sudbinom, blago obratio tom čovjeku i rekao mu: ‘Nemojte me žaliti niti za mnom plakati. Žalite radije sebe koji ostajete u ovom režimu“.
Hrabrost, savjest ali i navedene riječi upućuju na vlastiti moralni integritet ali i na kršćansko ishodište tog integriteta.
Komunisti su bili toliko okrutni prema ovom časnom i poštenom čovjeku, da su njegove posmrtne ostatke zakopali na nekom nepoznatom mjestu. Kada je profesorov sin, nadajući se ljudskom ponašanju, zamolio suca Ranogajca za dopuštenje kako bi sahranio oca, odnosno saznao gdje mu je grob, ovaj mu je odgovorio kao psu: „Marš van!“ Žestinu ove psovke, odnosno njezin nemoral pojačava i činjenica da je profesorov sin išao u isti razred s kapetanom Ranogajcem.
Što kazati i na činjenicu da profesor Jurak u Zagrebu nema ulicu nazvanu svojim imenom i prezimenom, ali ima komunistički sudac Ranogajac. Hvala Braći hrvatskoga zmaja što su postavili spomen-ploču u Gundulićevoj ulici u Zagrebu.
O knjizi
Pisac pogovora romanu Hitac u potiljak, Željko Grabarević, s pravom ističe: „Knjiga Hitac u potiljak autora Božidara Brezinšćaka Bagole jedno je od onih prijeko potrebnih umjetničkih djela koje po svojoj vrsti i značaju trebaju krasiti književnost svakog naroda. Autor je uspio sažeto prikazati turbulentno 20. stoljeće, te stručni, obiteljski i društveni život jednog u svojoj biti apolitičnog čovjeka koji je bio zaljubljen u svoju obitelj, struku, kuglanje i svoja dva bernardinca“.
Pisca se ovih redaka sablažnjava, ali i zabrinjava, što je knjiga Hitac u potiljak (bar do trenutka objavljivanja ovog prikaza) prešućena u našim tzv. meinstream medijima. Ćastan izuzetak je kršćanska obiteljska televizija Laudato. Umjesto šutnje Božidar Brezinščak je zaslužio priznanje ne samo od Ministrice kulture, već i čestitku Predsjednice države. Ova šutnja može se tumačiti i tako da zločinačka presuda kapetana Ranogajca još uvijek na snazi bez obzira što se Gorbačov ispričao za zločine u Katinskoj šumi i Vinici, priznajući povijesnu istinu. Međutim, za zločin izvršen nad poštenim hrvatskim znanstvenikom nitko se nije javno ispričao. Trebali bi se zacrveniti mnogi u našem javnom prostoru.
*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
