Evo što je na Božić 1941. propovjedao kardinal Stepinac

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

“Mi smo danas svjedoci najvećih zbivanja na zemlji. Svjedoci, kad su se uhvatile u koštac milijunske vojske kao nikada do sada. Svjedoci, kad svijetu prijeti pogibelj, da nestane svakog traga kršćanskoj civilizaciji. Svjedoci, kad se malo njih raduje, ali mnogo njih plače i uzdiše. Svjedoci, kad su milijuni posumnjali, postoji li još uopće neko biće, koje vodi brigu o ovome svijetu i njegovim bijednim stanovnicima”, istaknuo je proročki blaženi Alojzije Stepinac u propovijedi u katedrali na Božić, 25. prosinca 1941. godine.

U nastavku donosimo cijelu propovijed kardinala Stepinca:

“Dragi vjernici!

Sv. Luka evanđelist počinje svoj izvještaj o rođenju Isusovu riječima: »U ono vrijeme iziđe zapovijed od cara Augusta da se popiše sav svijet.« (Lk 2,1). Kad je car izdavao tu zapovijed, nije sigurno ni slutio, da je oruđe u rukama Svevišnjega, koji se njegovom zapovijedi htio poslužiti, da ostvari svoje planove. Već je na usta Izaije progovorio Bog: »Moje misli nisu vaše misli i moji putovi nisu vaši putovi, govori Gospod. Kao što je daleko nebo od zemlje, tako su još dalje moji putovi od vaših putova i moje misli od vaših misli!« (Iz 55,8).

Tako je bilo i u ovom slučaju sveopćeg popisa, koji je naredio car August. Jer što je htio ovim popisom car, a što je htio Bog Otac nebeski? Car je htio znati koliko ima pučanstva u Rimskome carstvu. Htio je znati kako je jak i moćan vladar. Htio je znati koliko ljudi mora da mu plaća porez. To su bile uglavnom misli cara Augusta kad je naredio popis. Misli dakle čisto zemaljske, a možda još više tašte i isprazne.

A Bog Otac nebeski poslužio se tom odlukom za nešto sasvim drugo. Nastupila je naime bila punina vremena, o’ kojoj su govorili proroci tisuće godina unatrag. Punina vremena iza tolikih stoljeća očekivanja, a o kojoj govori sv. Pavao: »A kad dođe punina vremena, odasla Bog Sina svojega, rođena od žene, pokorna zakonu, da iskupi one, koji bijahu pod zakonom, da primimo posinaštvo.« (Gal 4,4). I taj Sin Božji, Isus Spasitelj naš, imao se roditi u Betlehemu, gradu dosta daleko od Nazareta, gdje je boravila Majka Božja i sv. Josip.

I kad je došla zapovijed od cara, morala je i Majka Božja sa sv. Josipom da se pokori zapovijedi i da pođe na daleki put sa svim neugodnostima, koje su s tim putem bile vezane. Čovjek snuje, a Bog određuje.

Isus Krist dolazi dakle na svijet ne u Nazaretu, nego u Betlehemu, što znači »mjesto kruha«, jer je On živi kruh nebeski, koga Bog šalje ljudima za hranu. On dolazi po odluci Božjoj, a po nehotičnoj odredbi carevoj, na svijet usred ovaca i pastira, jer je On sam dobar pastir, koji dušu svoju polaže za ovce svoje. Nehotice po odredbi carevoj, ali po odluci Božjoj, dolazi na svijet u štali, da i najsiromašniji i najbjedniji razumiju, da su vrata k Njemu uvijek otvorena svim ljudima dobre volje, da i bogati razumiju, da je sav sjaj ovoga svijeta samo bijedna štala za Onoga, koji je Gospodar nebesa. On dolazi na svijet u potpunoj skrivenosti, jer ga je već pred tisuću godina kao takvog navijestio Izaija prorok: »Vere tu es Deus absconditus, Deus Israel Salvator! – Zaista ti si Bog skriveni, Bog Izraelov Spasitelj’« (Iz 45,15).

Indirektno zbog zapovijedi careve, ali zapravo po Božjoj odluci, dolazi na svijet u jaslicama, jer nije bilo mjesta u gostionici. Dolazi na svijet u jaslicama, kamo se stavlja hrana životinjama, jer je i On sišao s neba na zemlju, da bude ovdje hrana ljudskim dušama. Radi odluke careve o popisu dolazi mali Isus na svijet u hladnoj i tamnoj noći, jer nema za njega svijetle i tople sobe. Ali Bog Otac je htio da pokaže time svu mizeriju čovječanstva, kojemu je prije dolaska Sina Božjega manjkala toplina ljubavi i prema Bogu i prema bližnjemu, i koje je lutalo u tami neznaboštva i već se počelo smrzavati i umirati. Zapovijed careva lišila je Isusa i ono malo udobnosti što bi je bio imao u Nazaretu, tako da dolazi na svijet u potpunom siromaštvu. Ali desilo se to po Božjoj odluci, da ljudi shvate da put u nebo nije put sjetilnih užitaka, kakvim je bilo odano staro poganstvo, nego put odricanja i samoprijegora.

Braćo! Nedokučivi su za nas putovi Božji. Vječni, neizmjerni Bog čini i danas velika djela i na nebu i na zemlji, i tko da shvati misli Njegove i sudove Njegove? Ta kako bi mogao bijedni crv, koji puže po podu velebnog Božjeg hrama, shvatiti svu njegovu veličinu, i misli majstora koji je to gradio? Mi smo danas svjedoci najvećih zbivanja na zemlji.

Svjedoci, kad su se uhvatile u koštac milijunske vojske kao nikada do sada. Svjedoci, kad svijetu prijeti pogibelj, da nestane svakog traga kršćanskoj civilizaciji. Svjedoci, kad se malo njih raduje, ali mnogo njih plače i uzdiše. Svjedoci, kad su milijuni posumnjali, postoji li još uopće neko biće, koje vodi brigu o ovome svijetu i njegovim bijednim stanovnicima.

A ipak? Kako jučer, tako i danas, i uvijek vrijedi riječ Knjige Mudrosti: »Tua autem Pater providentia gubernat! – Tvoja pak Oče providnost upravlja!« (Mudr 14,3). Samo luda može posumnjati, da li Bog ima još kakav udio u zbivanjima na ovome svijetu. Jer vjeran kršćanin znade, da nema veličine na ovome svijetu pred kojom bi strepio Gospod Bog, niti sitnice koja bi izmakla oku Njegovu, niti skrušena srca, kojemu se ne bi htio smilovati, niti zločina, koji ne bi mogao kazniti.

Klečeći dakle danas u duhu pred malim Isusom u jaslicama, oživimo u sebi vjeru i ufanje u Božju providnost. Ta zar je veliki Bog manje moćan, dobar i mudar danas, negoli je bio onda, kad je patrijarha Abrahama izveo iz njegova obitavališta i odveo u nepoznatu zemlju, da ga učini ocem tolikih pokoljenja? Zar je manje moćan, dobar i mudar danas, negoli je bio onda, kad je dozvolio da nevin Josip bude prodan u Egipat kao rob, da ga onda učini spasiteljem oca, i braće i tolikih drugih duša? Zar je manje moćan, dobar i mudar danas, negoli je bio onda, kad je pustio, da Mojsije bude izložen u košarici u Nilu samo zato, da ga odgoji i osposobi kasnije za spasitelja naroda svoga? Zar je manje moćan, dobar i mudar danas, negoli je bio onda, kad je na čudesan način pomoću gavrana hranio Iliju proroka u pustinji, strpljivog Joba nanovo obogatio i uzveličao više nego prije one teške kušnje, Davida odveo od stada, i nakon teških kušnji učinio kraljem Izraela, Juditu spasiteljicom naroda?

Ali što da nabrajamo dalje, kad o ljubeznoj providnosti Božjoj govori svaki dan, svaka travka, svaki crvić, svaka ptica, svaka riba, svaka zvijerka, svaki potočić, svaka zvijezda, zrak i more, nebo i zemlja. Možda je najlakše izrazimo riječima proroka Habakuka: »Et laudis ejus plena est terra! – I hvale je Njegove puna zemlja!« (Hab 3,3).

Padnimo dakle danas na koljena pred Isusom u jaslicama i istresimo srce svoje pred Njim. Mali Isuse i veliki Bože, umnoži nam vjeru i ufanje! Umnoži nam vjeru, da se ništa ne zbiva bez Tvoga dopuštenja na zemlji. Umnoži nam vjeru, da se ništa ne može desiti nikom od nas osobno prije nego Ti dadeš dozvolu. Umnoži nam ufanje, da Ti želiš u svim stvarima ne našu nesreću nego naše istinsko dobro. Želiš ga sigurno i pod ovim teškim udarcima, koji stizavaju čovječanstvo, jer zato si konačno sišao na zemlju – kako nas uči i naša lijepa božićna pjesma:

“S neba siđe dolje radi grješnika,
rodi se u štali radi čovjeka!”

Mali Isuse i veliki Bože, umnoži nam vjeru i ufanje! Onda ćemo i kroz ovu najtežu svjetsku oluju proći bez straha i bez štete, jer ništa ne manjka onima, koji Tebe ljube!”, zaključio je blaženi Alojzije Stepinac svoju propovijed.

Izvor: narod.hr