Teško je riječima opisati dane hodočašća biciklima od Trsta do Torina, točnije Becchia – Colle Don Bosco. 20 ljudi među kojima su se neki po prvi puta susreli, vidjeli, upoznali, krenuli su na tako dalek put i hodočastili. No, svi su imali jasan cilj: Torino – Colle Don Bosco, proslaviti don Boscov 200. rođendan.
Zajedništvo, radost, nova prijateljstva, molitva, druženja označila su ovo hodočašće. Toliko radosti mnogi od njih nisu doživjeli u cijeloj godini.
Prije samog polaska prema Trstu, koji je bio u nedjelju 9. kolovoza, na misi don Goran Antunović je naglasio sljedeće: ” Svi smo različiti, dopustimo da nas ta različitost obogati, ujedini, a ne da bude kamen spoticanja i ljudske tvrdoglavosti. Prihvati različitost i uživat ćeš. Prihvatiti različitost znači biti otvoren novim spoznajama i otkrićima. Svaki dan jedan novi izazov.”
Buđenje već u 5.15 u jutro, spremanje, doručak i lagano pedaliranje prema odredištu. Svi do jednog su se složili oko ljepote krajolika koje nudi sjeverni dio Italije kroz koji su prošli. Često su ostajali bez riječi, opisuju nam. Vozili su u tišini i uživali u krajoliku. Jednostavno – mir za dušu.
U 6 dana bicikliranja prošli su oko 640 km.
Ne odustaju, žele nove izazove
“Moram naglasiti da je ovo po prvi puta organizirana biciklijada na duže staze. Nadamo se da ćemo nastaviti i sljedećih godina kroz nove izazove”, ističe don Goran Antunović.
“Izdvojio bih par zanimljivosti. Uz bicikliste imali smo i tri vozača: Ivan, Luka i Branimir koji su nas pratili s kombijima. Doista predivni dečki, koji su se brinuli da po dogovoru, a nekad i nenadanim promjenama smjera uvijek budu na raspolaganju za nova osvježenja, vodu, sokove, čokoladice. Posebna je njihova radost i spontanost koja nas je doista uveseljavala. Stoga od srca im hvala na svakoj brizi prema nama. Tu je i naš kuhar Robert koji je svojim kulinarskim kvalitetama i sposobnostima uljepšao naše zajedništvo oko obiteljskog stola. U nekim situacijama nismo imali kuhinju na raspolaganju ali dovoljna mu je bila i jedna plinska boca da nam pripremi kvalitetan i dobar ručak. Jedno veliko hvala salezijancima koji su nam udijelili svoje prostore za smještaj i spavanje. Bili smo lijepo i radosno dočekani i u svakoj zajednici smo se osjećali kao kod svoje kuće. Ako ništa drugo, onda je zbog toga Don Bosco sretan gdje su salezijanci pokazali svu ljubav i pažnju. Od srca im hvala”, opisuje nam don Goran.
Bilo je i zanimljivih događaja na njihovom putu, a jedan od njih s radoščću nam je opisao don Goran:”Bilo je dogovoreno da svaki dan nakon otprilike tri sata bicikliranja napravimo jednu pauzu od 30 do 45 minuta. Četvrti dan smo se zaustavili u jednom malo gradiću. Na trgu je bila jedna fontana, a oko fontane bili su stolovi gdje su se prodavali domaći proizvodi voće i povrće – ukratko jedna mala tržnica. Ono što je bilo primamljivo jest ta fontana kao izvor osvježenja. Svi koji su se našli na tom mjestu primijetili su da smo iz Hrvatske po našoj lijepoj i prepoznatljivoj zastavi. Sjeli smo oko fontane i noge ubacili u dosta hladnu vodu. Kako to ne bi završilo samo osvježenjem nogu našli su se hrabri i odvažni koji su se bacili u tu fontanu i okupali se i to sve na oduševljenje svih koji su se našli na tom trgu. A jedan gospodin koji je prodavao voće poklonio nam je jednu dinju za osvježenje, pa smo mi kupili još tri i dobro se nasitili. Nakon osvježenja lagano smo krenuli prema našem željenom cilju”.
Hodočasnici su jednostavno oduševljeni
“Jedan od najljepših trenutaka za mene je kad smo se vratili u Zagreb u 4.30 u jutro. Na poziv don Gorana da se zajedno pomolimo bio sam oduševljen s dvije stvari: Umor koji se vidio na licu svakoga ali i radost još veća jer smo uspjeli ostvariti naš san. Postati prijatelji, biti zajedno, veseliti se. Nadam se da ćemo ubuduće još biciklirati zajedno”, ističe nam Ivan Sertić, jedan od hodočasnika.
“Nakon 654 km od Trsta do Torina biciklom, uz brojne lijepe trenutke ispunjene molitvom, strpljenjem, razmišljanjem, ponekad nevjericom, strepnjom pa i ljutnjom, shvatiš kako je život savršen sa svim svojim različitostima… čisto srce, slobodan um, molitva i ljubav prema ljudima garancija su životne sreće i slobode. Bilo je predivno družiti se i sada kad sve sagledam zaista mi je tako nešto trebalo. Trebalo mi je da osvijestim da ti za sreću trebaju LJUDI, iskreni, drugačiji, posebni, veseli, zamorni, sa i bez mišića. Vjera – apsolutno najjači pokretač i “mišić”, ” ističe Vesna Konjevoda.
Goran Konjevoda također je hodočastio, a evo i njegovog dojma: “Prekrasni dani, prekrasni ljudi, toliko različiti i posebni, ali ono sto je najbitnije ta emocija i pozitivna energija je pobijedila tu različitost. Puno sam naučio u ovih tjedan dana”.
“Puno kilometara i puno divnih ljudi ne mogu ne ostaviti traga. Srce radosno i vedro. Božja milost pratila nas je cijelim putem, a uzbrdice i kiša u zadnjih par kilometara dala su poseban začin našem bicikločašću. Moralo je biti malo teže na kraju da bi osjećaj na cilju bio veličanstveniji. Doći u don Boscovo selo među par tisuća hodočasnika i osjetiti Silu Duha Svetoga bilo je nešto neopisivo. Najbolja rođendanska proslava ikad”, poručuje Iva Karačić.
Za kraj misao Mateja Kriste:
“Čekam da se slegnu dojmovi, ali ne ide mi iščekivanje Godota.
Napisao bih da mi je bilo lijepo i da sam upoznao nove ljude, da je priroda bila očaravajuća, a umor zasluženo potkrijepljen hranom i ležanjem.
Ali istina je…malo zamršenija.
Taj mjesec prije polaska, nabavljao sam najkvalitetniju opremu, da bih bio najprofesionalniji. Taj tjedan prije polaska, trenirao sam da bih bio najbrži. Tu subotu, noć prije polaska, očistio sam bicikl, da bih bio najljepši. Tu nedjelju, prije polaska…
Ispovijedio sam se.
Očigledan je bio dobitak založnog prava na zaborav sebe taj tjedan dana.
Simptomi:
Što sporiji, brže sam se približavao cilju.
Srce mi je bilo zapreminski definirano. Tražio sam mjernu jedinicu, jer ste me našopali kvascem radosti.
Smijeh produžuje ovaj život, a sv. Petar će se zbog ovih tjedan dana dobrano načekati.
Mislio sam da je vaša je ljepota u mene dolazila izvana, ali sam je najjasnije vidio navečer, zavučen u vreću, sklopljenih očiju.
Hvala Vam.
Vi…prekrasni ljudi!”
