(FOTO) Dr. sc. Jareb za Narod.hr o zločinu u Katynskoj šumi: ‘Krvavi obrazac po kojemu su se komunisti u 20. stoljeću obračunavali s neprijateljima’

Foto: dr. sc. Mario Jareb

Riječ je o jednom od najpoznatijih zločina staljinizma i komunizma općenito, a važno je istaknuti kako se u tome slučaju prepoznaje krvavi obrazac po kojemu su se komunisti u 20. stoljeću obračunavali sa svima koje su zbog kojekakvih razloga, često krajnje bizarnih i izvan svake pameti, označili svojim neprijateljima. O tome govori i spomenuta sudbina dr. Ljudevita Juraka. Prema tome je fenomen Katyna na svoj način i ne smo zbog Miloslavićeve uloge itekako i hrvatska tema, odnosno tema koja se tiče svih onih u Istočnoj Europi koji su tamo od potkraj 1944. do 1945. godine potpali pod čizmu sovjetskih „narodnih osloboditelja“ i njihovih saveznika, pa i onih jugoslavenskih.”, istaknuo je u razgovoru za Narod.hr dr. sc. Mario Jareb o svojoj knjizi „Sovjetski zločin u Katynskoj šumi: Uloga doktora Eduarda Luke Miloslavića“ u kojoj obrađuje temu zločina kojega su sovjetske snage počinile nad poljskim časnicima i dočasnicima u Katynskoj šumi 1943. godine.

 

> Predstavljena knjiga dr. sc. Marija Jareba „Sovjetski zločin u Katynskoj šumi: Uloga doktora Eduarda Luke Miloslavića“

Narod.hr Vaša knjiga obrađuje sovjetski zločin u Katynskoj šumi. Kako ste se počeli baviti ovom temom i koliko je trajalo Vaše istraživanje?

Može se reći kako sam se tom problematikom počeo baviti posve slučajno, i to još u studentskim danima tamo negdje pred nešto manje od tri desetljeća. Godine 1993. bio sam naime na poslijediplomskom studiju povijesti na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, gdje je sa mnom bilo i više kolega iz Poljske. Tada smo ne samo na predavanjima, nego i u medijima s obzirom da se je obilježavala šezdeseta obljetnica otkrića Katynskog zločina, mogli dosta čuti o Katynu.

O tome je tada, ali i prije, bilo nešto govora i u hrvatskim medijima. Ja sam svojim poljskim kolegama tada priopćio kako se je u Hrvatskoj pred nekoliko godina pisalo o Katynu te da je bilo spomenuto kako je tamo 1943. boravio i jedan hrvatski stručnjak. Oni su se za to zainteresirali, pa su me neki od njih zamolili da u Zagrebu pokušam pronaći podatke o tome liječniku, a i inače kako se je u Hrvatskoj gledalo na Katyn te 1943. godine. To sam i učinio i u tisku NDH pronašao velik broj priloga koji su govorili o zločinu u Katynskoj šumi i o dr. Eduardu Luki Miloslaviću koji je kao član Međunarodnog liječničkog povjerenstva tamo boravio i sudjelovao u istraživanjima posmrtnih ostataka poljskih žrtava koje su ubili Sovjeti. Sve me je to zainteresiralo, pa sam nastavio rad na toj problematici i već 1998. objavio u Časopisu za suvremenu povijest jedan kraći pregledni članak na tu temu. Nakon toga sam se bio prisiljen baviti drugim temama, no nastavio sam prikupljati izvore i podatke kada god sam mogao, da bi godinama nakon toga došao na ideju pisanja knjige koja bi se bavila ne samo Katynom nego i ulogom dr. Miloslavića. To sam napokon nakon dugog čekanja i više objavljenih knjiga o drugim temama učinio potkraj prošle godine.

Narod.hr: Široj javnosti uglavnom je nepoznato ime Eduarda Luke Miloslavića koji je bio član međunarodnog povjerenstva za istraživanje zločina u Katynskoj šumi. Možete li nas ukratko upoznati s ovim hrvatskim patologom i sudskim medicinarom?

Miloslavić je rečeno današnjim rječnikom bio forenzičar svjetskog glasa, koji je te 1943. godine bio profesor sudbene medicine i kriminalistike na Medicinskom fakultetu tadašnjega Hrvatskoga sveučilišta i predstojnik tadašnjeg Instituta (danas Zavoda) za sudsku medicinu i kriminalistiku. Rođen u Americi kao dijete hrvatskih iseljenika iz Dubrovnika 1884. godine odrastao je u tome znamenitom hrvatskom gradu, a medicinsko obrazovanje stekao je na Bečkom sveučilištu prije Prvoga svjetskog rata. Već tada pokazao je zanimanje za sudsku medicinu i patologiju, a kao austrougarski vojni liječnik u okupiranoj Srbiji tijekom toga rata stekao je bogato iskustvo na tom polju.

Tijekom dvadesetih godina prošlog stoljeća radio je u SAD-u, gdje je stekao velik ugled i postao je priznati i poznati stručnjak na tome polju. Slavnim ga je učinilo sudjelovanje u rasvjetljavanju više teških zločina, koji su u to doba zlatnih dvadesetih i prohibicije bili vrlo rašireni. Početkom tridesetih godina vraća se u Hrvatsku, gdje radi na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1935. utemeljio je Institut za sudsku medicinu i kriminalistiku, kojega je ubrzo po osnutku pretvorio u jednu od vodećih ustanova te vrste u Europi, a kao stručnjak razvio je znatnu suradnju s vodećim europskim stručnjacima i ustanovama. Istodobno je bio istaknuti dionik hrvatskoga javnog života, pri čemu nije skrivao svoje izrazito hrvatstvo.

U Zagrebu je boravio do studenoga 1944., kada je otišao na liječenje u Baden kod Beča, da bi mu kraj rata onemogućio povratak u domovinu i naposljetku utjecao na njegov povratak u SAD. Tamo je iznenada umro 1952. godine, da bi neposredno prije toga pred posebnim povjerenstvom Kongresa SAD-a svjedočio o svojemu boravku u Katynu te je potvrdio svoje nalaze iz 1943. godine koji su govorili o sovjetskoj krivnji za počinjenje zločina u kojemu su ubijene tisuće poljskih časnika i dočasnika.

Narod.hr: Javnosti je poznat još jedan hrvatski patolog i sudski medicinar, Ljudevit Jurak, koji je također bio član povjerenstva za istraživanje sovjetskih zločina, ali onog u ukrajinskoj Vinici. Juraka su jugoslavenske komunističke vlasti zbog toga smaknule. Jesu li se Miloslavić i Jurak susretali i surađivali i možete li nam išta reći o njihovoj komunikaciji?

Jurak je također bio patolog, iako je u to doba radio na Veterinarskom fakultetu. U ukrajinskoj Vinici je boravio kao član sličnog liječničkog povjerenstva početkom ljeta 1943., koje je ustanovilo da su tisuće žrtava pronađenih u masovnim grobnicama u tome gradu žrtve staljinističkih čistki iz kraja tridesetih godina. Uvjeren da je tijekom cijeloga ratnog razdoblja kao stručnjak radio isključivo svoj posao i da nikome nije učinio ništa nažao, on je u svibnju 1945. ostao kao potpuno nevina osoba u Zagrebu i dočekao novu komunističku vlast. U svojoj naivnosti nije znao da je u očima komunista bilo kakva kritika „bratskog i voljenog“ Staljinova Sovjetskog Saveza bila zločin koji za sobom povlači drastičnu kaznu. Nije neobično što je zbog tog „zločina“ nedugo po ulasku Jugoslavenske armije u Zagreb uhićen i smaknut bez ikakvog suđenja. Tek je naknadno, kada je već bio mrtav, bio označen „ratnim zločincem“. Jurakova sudbina je nažalost tek jedna od mnogih sudbina istaknutih hrvatskih javnih radnika koji su zbog kojekakvih bizarnih razloga, no komunistima u njihovoj ideološkoj isključivosti i zaslijepljenosti samorazumljivima, bili označeni „narodnim neprijateljima“ i ubijeni bez ikakvog suda. Poznato je inače da su se Miloslavić i Jurak poznavali i susretali, već i zbog toga što su bili iste struke. Zanimljivo je ovom prigodom istaknuti kako su u proljeće 1944. imali prigode zajedno biti članovi jednog sudskog i liječničkog povjerenstva koje je imalo zadaću istražiti tzv. Kašinske žrtve. Naime, kako je to bilo navedeno u tisku NDH, u jesen 1943. u okolici Kašine djelovao je samozvani partizanski „sud“, bolje rečeno prijeki sud, koji je nekoliko desetaka ljudi iz toga kraja osudio na smrt. Imena ubijenih pokazuju da je uglavnom bila riječ o civilima, među kojima je bila i dvadeset šestogodišnja učiteljica iz Čučerja Danica Vitković.

Žrtve su bile ubijene na najokrutniji način, neke i s više desetaka uboda noža, a njihova tijela ubačena u jame i prikrivena. Početkom 1944. su postrojbe PTS u tijeku ratnih operacija naišle na neke od grobnica, a prvu koju su pronašli zbog toga što je bila tek napola zakopana bila je učiteljica Vitković. Zbog smrznutog su tla iskapanja ostalih žrtava odgođena za proljeće, a tada je u Kašinu došlo i povjerenstvo u kojemu su bili Jurak i Miloslavić i koje je sudsko-medicinski istražilo tijela žrtava. Informacije o žrtvama iz Kašine dostupne su prvenstveno u tisku NDH, no s obzirom na njegovu usmjerenost treba biti oprezan s korištenjem toga tiska kao izvora. Iako ga u knjizi nisam koristio, ipak valja reći da postoji i jedan poslijeratni trag iz UDB-ina izvora koji posredno upućuje na to da je riječ o partizanskim žrtvama. Držim kako bi svakako trebalo dalje istražiti što se je točno dogodilo u Kašini i okolici u jesen 1943., pa se nadam da ne će proći puno vremena prije negoli ja ili netko drugi to učini i pomogne rasvjetljavanju sudbine nekoliko desetaka žrtava.

Foto: dr. sc. Mario Jareb

Narod.hr: Možete li na reći nešto o građi na temelju koje je nastala ova knjiga? O kakvim se sve dokumentima radilo?

Izvori na kojima je sagrađen ovaj rad raznovrsni su. Onaj dio knjige čija je zadaća bila hrvatskoj javnosti približiti ono što se je dogodilo o Katynu općenito i o svemu što je od trenutka njegova počinjenja okruživalo taj fenomen dobrim je dijelom utemeljen na dostupnoj literaturi koja je stvarno brojna. U Poljskoj i u svijetu je samo do 2010. godine objavljeno preko 10.000 knjiga i članaka o toj problematici. Koristio sam dakako i danas dostupne izvorne dokumente iz nekadašnjih sovjetskih arhiva. S obzirom na povjerenstvo američkoga Kongresa koje je 1952. istraživalo zločin u Katynu, dio gradiva pronašao sam u američkom Nacionalnom arhivu u Washingtonu, pa i dio gradiva koje se dotiče doktora Miloslavića. Nešto je gradiva iz Hrvatskog državnog arhiva, korišteni su tisak NDH i drugi primarni i sekundarni izvori.

Narod.hr: Jedno od poglavlja u Vašoj knjizi, “tajna Miloslavićeve katynske lubanje” govori o lubanji iz Katyna koju je Miloslavić nakon istraživanja donio u Zagreb. U čemu je “tajna” te lubanje?

Godine 1943. Miloslavić je sa sobom iz Katyna u Zagreb donio lubanju jednog poljskog časnika (ili dočasnika) i neke druge predmete koje je pokazivao javnosti na javnim predavanjima koja je održao nedugo po svojemu povratku. Pola stoljeća kasnije priču o Miloslavićevoj katynskoj lubanji hrvatskoj je javnosti ponovno otkrio novinar tada vrlo popularnog i ozbiljnog magazina Start Aleksandar Vojinović. On se je zainteresirao za cijelu priču i pokušao je pronaći u Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku pod pretpostavkom da ju je Miloslavić tamo i ostavio. Ukratko, jedan Miloslavićev asistent iz ratnog razdoblja koji je te 1989. godine bio već u mirovini prilično maglovito se je sjetio kalote lubanje koju je Miloslavić tijekom rata pokazivao studentima i pretpostavio je da bi to mogla biti lubanja iz Katyna. Naknadno je pak izričito tvrdio da je jedna kalota koja je u međuvremenu pronađena u Zavodu upravo ta Miloslavićeva lubanja. Na to su poljski predstavnici zatražili da im se preda ta lubanja, pa je u srpnju 1990. u Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku ta kalota predana tadašnjem poljskom konzulu u Zagrebu Tadeuszu Nestorowiczu.

Kalota je otpremljena u Varšavu i stavljena u poseban relikvijar u sklopu spomen obilježja na varšavskom groblju Powazki posvećenom poljskim žrtvama palim na istoku. Kako je zapisano uz relikvijar, u njemu je lubanja jednog poljskog časnika kojega je sovjetski NKVD 1940. umorio u Katynu. Problem leži u tome što sam tijekom istraživanja gradiva američkog kongresnog povjerenstva iz 1952. godine pronašao više dokumenata u kojima je Miloslavić tvrdio da je on po odlasku iz Zagreba lubanju (ne kalotu) ponio sa sobom, da bi je prije odlaska na zapad u proljeće 1945. pohranio u Muzeju Instituta za sudbenu medicinu u Beču. Miloslavić je Amerikancima ponudio da preuzmu tu lubanju i u sklopu rada spomenutog povjerenstva, pa je 14. veljače 1952. uputio pismo ratnom predstojniku Muzeja dr. Leopoldu Breiteneckeru (izvor pisma, navode iz njega i presliku objavio sam u knjizi). U njemu ga je podsjetio na okolnosti i detalje o pohrani te lubanje u Beču 1945., a dopis sadrži i njezin razmjerno precizan forenzički opis. Tu sam lubanju pokušao pronaći u tome Muzeju pred nekoliko godina, no ona se tamo više ne nalazi.

Teško je reći što se je s njome dogodilo, no ne bi bilo nevjerojatno da se je Breitenecker u danima dolaska Sovjeta u Beč na neki način pokušao riješiti nečega tako „opasnoga“ kao što je bila lubanja iz Katyna. Treba pritom znati da je on bio liječnik koji je strelovit uspon u svojoj karijeri doživio nakon Anschlussa Austrije i dolaska nacista. Bilo kako bilo, lubanji se je izgubio trag, a kako je Miloslavić naglo umro potkraj te 1952. o njezinoj daljnoj sudbini nema tragova ni u američkom arhivu. Ono što je sigurno, a Miloslavićevo pismo i precizan forenzički opis lubanje koje je sačinio manje od sedam godina nakon što je istu ostavio u Beču to potvrđuju, jest da kalota lubanje koja je 1990. godine prenesena iz Zagreba u Varšavu nije Miloslavićeva katynska lubanja.

Narod.hr: Kojim riječima biste preporučili čitateljima da uzmu Vašu knjigu u ruke?

U njoj je unatoč postojanju nekih drugih izdanja u kojima je također progovoreno o Katynu po prvi put cjelovito u hrvatskoj javnosti i historiografiji obrađen taj fenomen koji predstavlja svakako jednu od najpoznatijih i najtragičnijih epizoda Drugoga svjetskoga rata. Riječ je o jednom od najpoznatijih zločina staljinizma i komunizma općenito, a važno je istaknuti kako se u tome slučaju prepoznaje krvavi obrazac po kojemu su se komunisti u 20. stoljeću obračunavali sa svima koje su zbog kojekakvih razloga, često krajnje bizarnih i izvan svake pameti, označili svojim neprijateljima. O tome govori i spomenuta sudbina dr. Ljudevita Juraka.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Iako su podatci o žrtvama iz Kašine tek fragmentarni i treba ih dodatno istražiti i provjeriti, ipak je moguće tvrditi da je isti obrazac primijenjen i u njihovu slučaju. Prema tome je fenomen Katyna na svoj način i ne smo zbog Miloslavićeve uloge itekako i hrvatska tema, odnosno tema koja se tiče svih onih u Istočnoj Europi koji su tamo od potkraj 1944. do 1945. godine potpali pod čizmu sovjetskih „narodnih osloboditelja“ i njihovih saveznika, pa i onih jugoslavenskih.

Izvor: narod.hr