Mnogi danas, u neznanju, pitaju: zašto HOS nije bio dio Hrvatske vojske? Zato što Hrvatske vojske tada nije bilo, ona je nastala upravo iz ovih skupina dragovoljaca. Ali tek u studenom 1991. godine, jer prije HV-a nije ni moglo biti, pošto je Hrvatska bila dio Jugoslavije. HV je osnovan kada su Hrvatsku već obranili njeni najbolji sinovi. I svi ti sinovi, vojnici, postali i ostali dio HV-a nakon njenog utemeljenja.
Hrvatsku su, u najteže vrijeme, obranili njeni najhrabriji vojnici-dragovoljci u raznim vojničkim, često i spontanim skupinama, a slavna Hrvatska vojska je oslobodila onaj dio Hrvatske koji je bio okupiran četiri godine.
Slika govori više od tisuću riječi.
Vojnik HOS-a osvaja neprijateljsku ratnu zastavu, najvrijedniji plijen u ratu.
Photo: Facebook, HOS, Damir Markuš
Ljeto je 1991. godine, Hrvatska je još uvijek dio Jugoslavije, međunarodna zajednica na čelu s državnim tajnikom SAD-a Bakerom dala je dozvolu da JNA vojno „sredi“ situaciju u Jugoslaviji (što je značilo Hrvate i Slovence). Već se dogodio Pakrac, Plitvice, Borovo Selo, Glina, spaljena su prva hrvatska sela u Slavoniji, u srpnju mjesecu.
Hrvatski ljudi, osobito oni koji su živjeli u miješanim sredinama s pravoslavnim stanovništvom kao Obrovac, Knin, Benkovac, Gračac, Dvor, Dalj, Glina, Pakrac izloženi su oružanim napadima, otmicama, prijetnjama, paleži, silovanjima, odvođenjem u koncentracijske logore, mučenjima, ubijanjima.
JNA, Titova vojska Jugoslavije, kreće u opći napad na Hrvatsku, goloruku, izloženu, ostavljenu i prepuštenu.
Pred očima cijelog svijeta odigravaju se scene za koje nitko nije vjerovao da će ih gledati krajem 20. stoljeća: vojska jedne države ubija, pali, siluje i kolje narod koji treba štititi. Petokraka, za koju su mnogi naivno vjerovali da je znak antifašizma i borbe za slobodu, pokazuje se svima otvoreno kao znak smrti, ubijanja, razaranja i mržnje na sve hrvatsko.
Uz ljude s petokrakom, koračaju ruku pod ruku, zabrađeni četnici s kokardama, pucajući i ubijajući na sve hrvatsko.
Hrvatska ima samo policijske snage, ona čak, jer je dio Jugoslavije nema pravo niti na svoju vojsku.
Stotine i tisuće najhrabrijih muškaraca i mladića odlučuju goloruki stati pred tenkove, avione, topove, višecijevne bacače raketa, bestrzajce, snajpere, minobacače, desetine tisuća do zuba naoružanih vojnika.
Odlučuju obraniti Hrvatsku.
Kako god mogu, mnogi čak i kupujući svoje vlastito oružje za tisuće tadašnjih njemačkih maraka, jer je Hrvatska bila gotovo nenaoružana. Kreću prema mjestima gdje treba braniti Domovinu – u Slavoniju, Liku, Banovinu, Dalmaciju…
Ne pitajući za cijenu.
Zvali su ih mupovci, zenge, hosovci, dragovoljci, seoska zaštita, a Srbija i Beogrd ih je nazivala ‘ustaše’, kao neki što čine i danas.
Nisu imali oružja, ali su imali veliko srce. I nisu štedjeli svoje živote.
Dragovoljka HOS-a u Nuštru
Oni su ti koji su izdržali prvi i najveći udar agresije, oni su ti koji su branili i ljude i domove i sela i žene i djecu, i to dugo vremena, dugih mjeseci ljeta i jeseni krvave 1991. godine.
Kada se danas čuju riječi negiranja i omalovažavanja tih najboljih i najhrabrijih ljudi, među njima i HOS-ovih junaka, to izaziva tugu. Ali kada to dolazi iz usta predsjednika države Milanovića, koji bi spomen-ploču s imenima poginulih junaka bacio u smeće, to izaziva ljutnju i bijes. I otpor i odlučnost da naše junake nitko neće „bacati u smeće“.
A posebno to neće činiti oni koji nisu branili domovinu, a mogli su i trebali su.
Dugo godina u Hrvatskoj se vodila bitka s raznim skupinama, „analitičarima“, političarima i ministrima projugoslavenske orijentacije kojima je četnički vojvoda Tomislav Nikolić bio poželjan, a Franjo Tuđman nepoželjan, „medijskim zvijezdama“ nevladinih udruga, „braniteljima istine“, a uglavnom nelustriranim recidivistima komunizma, koji su namjeravali Oluju proglasiti genocidnom vojnom akcijom. Premda se u stvarnosti radilo o inverziji: genocid je na tim okupiranim područjima počinjen nad Hrvatima, a Oluja je bila oslobođenje okupirane zemlje od strane četnika, bradatih srpskih paravojnika i JNA, koja je svoje kompletno oružje ostavila Srbima.
Haag je sve raskrinkao: veličanstvena pobjeda u Oluji začepila je usta svima koji nisu mogli preboljeti raspad Jugoslavije i stvaranje Hrvatske.
Zato su se danas oborili na novu žrtvu – HOS.
Zato danas žele provesti ustašizaciju Domovinskog rata napadajući bijesno časne insignije HOS-a, njegov grb i zastavu, koja je tjerala strah u kosti neprijatelju.
A HOS je bio gdje je bilo najgore i najteže: Vukovar, Bogdanovci, Cerić, Nijemci, Vinkovci, Komletinci, Nuštar, Škabrnja, Dubrovnik, Gospić i tko zna gdje sve. Nažalost, još uvijek nema kvalitetne dokumentacije o hrabrosti i odlučnosti dragovoljačkih skupina, koje su sa zengama i mupovcima, branile i obranile Hrvatsku. Da nije bilo tih dragovoljaca četnici bi ušli u Osijek, Zadar, Sisak, Vinkovce, Karlovac, Šibenik, Dubrovnik, i tamo napravili svoj pir – kao u Vukovaru.
Mnogi se danas, u neznanju, pitaju: zašto nije HOS bio dio HV-a?
Hrvatske vojske nije bilo, ona je nastala upravo iz ovih skupina.
Ali tek u studenom 1991. godine, kada je Hrvatska obranjena!
Hrvatsku su obranili najhrabriji dragovoljci u raznim vojničkim, često i spontanim skupinama, a slavna Hrvatska vojska je oslobodila onaj dio Hrvatske koji je bio okupiran četiri godine, kroz mnoge bitke Domovinskog rata.
Gdje su sve ratovali HOS-ovci?
Svugdje gdje je bilo najteže.
O Vukovaru i HOS-u se sve zna, toliko da čak treba više pisati o drugim junacima ovog hrvatskog ponosa: mupovcima iz Varaždina, gardistima 3. brigade iz Osijeka, dragovoljcima iz cijele Hrvatske, Bosne, Hercegovine, Hrvatima iz dijaspore, domaćim junacima s vukovarskih ulica. Samo se treba sjetiti da su HOS-ovci držali Sajmište, dio Vukovara na kojem je JNA slomila zube u borbama prsa o prsa. Svi znaju da je simbol obrane Vukovara Jean Michel Nicolier. Nadamo se da Milanović neće bacati ni ploče niti ništa od uspomena na tog junaka i žrtve Ovčare jer je bio pripadnik HOS-a.
U obližnjim Bogdanovcima, štitu Vukovara, HOS-ovci su utjerivali strah u kosti tisućama četnika i vojnika JNA koji su poput bijesnih vukova okružili to selo, vjerujući da će za dan-dva u njega ući. Ali to je trajalo mjesecima, zahvaljujući junacima njegove obrane, među kojima su bili i HOS-ovi mladići. Poznata je „štafeta smrti“, gdje su hrvatski vojnici spašavali probojem iz Bogdanovaca preostale i preživjele žene, djecu i starce, djelo je junaštva i HOS-ovih vojnika.
U Dubrovniku su se vodile teške bitke, a grad je rano pao u okruženje. Nakon okupacije Vukovara, ultimativni cilj velikosrpskih stratega smrti postao je upravo Dubrovnik. Željeli su taj grad kao svoj izlaz na more, a sve unaokolo Dubrovnika bilo je već okupirano. Zadnja linija obrane grada bila je tvrđava Srđ. Više puta su četnici jurišali da je osvoje, a posljednji i najveći napad bio je 6. prosinca 1991. godine. Pripadnici IX. bojne HOS-a bili su stacionirani u utvrdi Imperijal na Srđu, u samom srcu te bitke, na kojoj je bio instaliran odašiljač Hrvatske radio televizije. U jednoj od najvećih bitaka Domovinskog obranjen je Dubrovnik.
U Vinkovcima, gradu koji je bio jedno od najvećih bojišta u ratu, HOS-ovci su doslovno držali sva ključna mjesta: Nuštar, Cerić, Malu Bosnu, Nijemce, Komletince. Dana 4. prosinca 1991. zaustavljen je jedan od najsnažnijih tenkovskih napada bivše JNA i srpskih paravojnih postrojba na bosutskoj bojišnici u istočnoj Slavoniji. Bilo je to u Komletincima, a na čelu HOS-a bio je u toj legendarnoj bitki Stojan Vujnović-Srbin, kasnije poginuo u obrani Bosanske Posavine.
Osijek je bio najteže napadan u ljeto i ranu jesen 1991. godine. U rujnu 1991. Osijek su branili pripadnici 106. brigade Zbora narodne garde (ZNG), dvije bojne 3. brigade ZNG-a, dvije satnije Specijalne jedinice policije (SJP) Policijske uprave (PU) Osijek, nekoliko satnija domaće Narodne zaštite i jedna satnija Hrvatskih obrambenih snaga (HOS).
U operaciji oslobođenja Mostara „Lipanjske zore“ vojnici HOS-a bili su u prvim redovima kada je grad na Neretvi oslobođen od srpske okupacije.
I kada bi sada nabrajali sva mjesta gdje su HOS-ovci ginuli za slobodu od Jasenovca, Zapadne Slavonije, Gospića, Škabrnje, Jajca, Kupresa, Bosanske Posavine, bio bi to predugačak i preveliki tekst jer su neizmjerne zasluga ovih junaka.
Hrvatska je dužna nikada ne zaboraviti ove junake, dragovoljce iz svih postrojbi, koji su obranili Hrvatsku.
Hrvatska je dužna zapamtiti da svi ovi dragovoljci postali dio Hrvatske vojske kada je osnovana u studenom 1991. godine.
Hrvatska je dužna vječne zahvale Hrvatskoj vojsci koja je oslobodila Hrvatsku.
Hrvatska ne zaboravlja HOS:
Photo: Facebook, HOS, Damir Markuš
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
