Novak Đoković i Marija Šarapova razgovarali su i prijenosu uživo, a srpski je tenisač savjetovao Ruskinji da pogleda dva dokumentarca – jedan o Kobeu Bryantu, a drugi o odnosu Dražena Petrovića i Vlade Divca.
“Jednom braća je priča o dvojici košarkaša s ovih prostora. HBO je taj film napravio s Divcem. S druge strane, Dražen je bio najbolji igrač s prostora bivše Jugoslavije i poginuo je u prometnoj nesreći. Igrao je u NBA ligi, s Hrvatskom osvojio olimpijsko srebro protiv Jordanovog Dream Teama. Divac i on su bili jako bliski, bili su cimeri, nerazdvojni, a onda je počeo rat…”, rekao je Đoković, a Šarapova ga je zamolila da prestane prepričavati radnju jer ga želi pogledati.
“Svi ga trebaju pogledati”, poručio je Đoković.
Je li Đoković u pravu kad preporučuje taj film?
Zašto je taj film jedna namještaljka možda je najbolje opisao ranije u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju jedan od njegovih najboljih, istinskih prijatelja, Fabijan Žurić – Fabo, koji je bio Draženov suigrač iz Šibenke, a do kraja života jedan od njegovih najodanijih prijatelja. Dakle, Fabo je iz rodnog grada hrvatskog košarkaškog Mozarta, Šibenika, poznavao je Dražena praktički od “malih nogu”, pa sve do kraja.
Dražen je puno više od patetičnih isječaka u filmu “Jednom braća”, koji zapravo sugerira da je košarkaš dječačkog osmijeha bio sve, a najviše Jugoslaven, prava je istina da je Dražen bio puno više od Jugoslavije, zapravo to je bio najmanje. Čovjek u životu, posebno životu bogatom, iako nažalost prekratkom, kakav je vodio Dražen može imati puno poznanika, dobrih poznanika, malo PRAVIH prijatelja. Biti prijatelj, biti brat, nije isto što i biti poznanik, koliko god bio dobar poznanik.
“O Draženu ne volim govoriti u medijima, puno toga je napisano i što nije točno, a evo Dubre i ja ćemo vam sad reći pravu istinu o Draženu. Dubre i ja smo biološka braća, a Dražen je bio naš treći brat,Denis Erceg četvrti i Stojko Vranković peti brat. I nema više! Svi koji svojataju Dražena lažu, tako je laž i onaj film Vlade Divca”Jednom braća”, jer samo smo mi bili Draženovi istinski prijatelji i da snimamo film nazvali bi ga “Uvik braća.” Taj film je napravljen, hvalili su ga, ali tamo puno toga nije istina, evo vam samo jedan detalj, znate li zašto su se posvađali Dražen i Divac?“, rekao je za Slobodnu Dalmaciju i postavio pitanje na koje je i sam dao odgovor, Fabo. Naime, on tvrdi da do svađe Dražena i Vlade Divca nije došlo zbog hrvatske zastave na SP-u u Argentini.
Podsjetimo, Vlade Divac nakon pobjede u finalu SP u Argentini 1990 protiv SSSR-a, istrgnuo je hrvatsku zastavu iz ruku jednog navijača te ju bacio. Nakon što je poslije toga postao “junak desetljeća” u Srbiji puno godina poslije Divac je tvrdio da se radilo o ustaškoj zastavi, što nije točno.
Dakle, postupak Divca svakako je podignuo tenzije, pripremio, kako da kažemo, teren za kasniji odnos između hrvatskog i srpskog košarkaša, odnos koji zapravo nije ni postojao, međutim, nije bio ključan. Nešto se drugo dogodilo.
“To je priča za novine, a sad ću vam ispričati pravu istinu: na utakmici je došlo do naguravanja, Dražen je pao na parket, a Divac ga je nagazio patikom, Dražen ga je junački opsovao i od tada se prekinulo njihovo “veliko” prijateljstvo. Dakle, niti je to bilo veliko prijateljstvo, niti je zastava bila problem, to nas boli jer se Divac stalno spominje kao veliki Draženov prijatelj, a to nije istina…“, tvrdi Fabijan Žurić.
Film “Jednom braća” zapravo je jedna nostalgična priča o vremenu koje je bilo najmanje onakvo kakvim ga film prikazuje, iz subjektivne vizure Vlade Divca, u stilu dobro poznate relativizacije događaja s početka devedesetih – “tko nas bre zavadi…” Matrica je to koja je dobrim dijelom nailazila na plodno tlo i u Hrvatskoj zadnjih desetak-petnaestak godina.
Primjerice, u dokumentarcu, koji to čak i nije jer bi se dokumentarci trebali temeljiti na činjenicama, a ne isključivo na mitovima, se želi reći kako je Dražen Petrović bio sportaš gotovo nezainteresiran za ono što se događalo oko njega, s njegovom domovinom Hrvatskom, točnije, Dražen je u filmu prikazan, a da se nije mogao braniti, kao netko tko je prisilno stavljen u kontekst hrvatske države, pritom se na pravi način ne spominje uloga Dražena Petrovića i Stojka Vrankovića koji su ispred svjetskih institucija lobirali, prosvjedovali, protiv agresije na Hrvatsku, a za međunarodno priznanje Hrvatske. Niti jednom se trenutka ne spominje činjenica da je Dražen kad je prvi put doputovao u Chicago, za vrijeme agresije na Hrvatsku, prišao službenom spikeru utakmice i tražio javnu ispravku: ”Ja nisam Jugoslaven, ja sam Hrvat.” Od tog trenutka nitko ga više nije zvao Jugoslavenom u NBA.
To se očito nije uklopilo u ideološku shemu filma, a ni u viziju Dražena Petrovića kakvu je imao, ili još uvijek ima, Vlade Divac. Drugim riječima, bio je to više film o Divcu, “ljepotama” Jugoslavije i sporta u Jugoslaviji, najmanje o stvarnom Draženu. Ili kako bi to danas nazvali priča za “region.”
