U Arheološkom muzeju u Zagrebu osiguran je portret mlade djevojke iz Solina, tzv. Solinjanka, koji nije oštećen tijekom potresa 22. ožujka 2020. godine, iako su neki predmeti iz prostorije stalnog postava Antičkih zbirki u kojoj je bila izložena, pretrpjeli štetu. Solinjanka je osigurana na isti dan kada su se dogodili potresi i premještena iz izložbenog u znatno sigurniji prostor muzeja, čuvaonicu Antičkog odjela.
Arheološki muzej u Zagrebu od 1869. godine čuva portret djevojke izveden u bijelom mramoru. Karakterizira ga frizura detaljno urezanih vlasi, podijeljena u dvanaest pramenova u obliku krišaka dinje koji se od tjemena pružaju prema ušima, a na zatiljku su isprepletene u detaljno izvedenu punđu. Oval lica oblikovan je u širokim potezima, usne su blago otvorene i stvaraju privid pokreta facijalne muskulature na prilično ukočenom licu. Duboko urezane očne šupljine sada su prazne, ali su zasigurno nekoć bile ispunjene obojenom staklenom pastom. Sjajan koloristički efekt postignut je kontrastiranjem puti lica uglačanog do svjetline slonovače i tamne kose, čija se boja u tragovima očuvala do danas.
Portret je otkupljen u sastavu Zbirke Vicka Solitra i, nažalost, nema arheoloških podataka o okolnostima njegova nalaza. Stoga ne možemo sa sigurnošću tvrditi portretira li on privatnu osobu (one su nerijetko sklone svojevoljno se prikazivati poput suvremenih vladajućih elita) ili samu caricu Fulviju Plautilu, suprugu cara Karakale (211. – 217. godine). Primjetne su razlike i sličnosti s prikazima koje pouzdano možemo odrediti kao carski portret Plautile, ali one nisu dostatne za odbacivanje ili potvrdu pretpostavke kako je uistinu riječ o carici Plautili.
Izvjesno je da je portretirana mlada djevojka i da spomenik potječe iz antičke kolonije Salone, današnjeg Solina, pa se portret kolokvijalno naziva Solinjanka. Iznimna kvaliteta portreta pak upućuje na vrhunsku radionicu, pa je utoliko vjerojatnije da portret nije privatnog karaktera već je riječ o portretu člana carske obitelji, naručenog od strane salonitanskih magistrata, sasvim moguće u Italiji, odnosno u Rimu.
Neovisno o tome prikazuje li privatnu osobu ili caricu, ovaj izniman portret pažljivo oblikovanih detalja, meko i profinjeno modeliran, smatra se vrhunskim dosegom portretne umjetnosti s početka 3. stoljeća.
Plautilin otac, ambiciozni pretorijanski prefekt Gaj Fulvije Plaucijan, odmalena je pripremao svoju kćer za udaju u carsku obitelj. Ona je bila alat za ostvarenje njegovih političkih ambicija. Plautila i Karakala stupili su 202. godine. u dogovoreni brak ispunjen netrpeljivošću i razdorima. Plautilin otac sasvim se približio carskoj obitelji, no to je samo povećavalo njegov apetit za vlašću i moći. Septimije Sever, Karakalin otac i rimski car, dao ga je pogubiti pod optužbom za urotu protiv carske vlasti 205. godine.
Godinama je netrpeljivost između Plautile i Karakale sve više rasla, a nakon pogubljenja njenog oca, Karakala se momentalno rastao od Plautile koju je prognao na Liparsko otočje u Tirenskom moru. Konačno, kada 211. godine postaje rimskim carem, Karakalina netrpeljivost prema Plautili doseže vrhunac i on se brutalno osvećuje za pokušaj urote njenog oca. Nesuđena carica Rima navodno je, prema nalogu bivšeg muža, ubijena iste godine.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
